Djevica Marija je poput mnogih majki znala što znači bježati, strahovati i plakati: U najtežoj tami držala se Isusa
Mariju često promatramo kao Majku punu mira, tišine i vjere. No njezin život nije bio pošteđen boli, straha, neizvjesnosti i dubokih rana. Bila je bez grijeha začeta, ali to ne znači da nije poznavala patnju.
Bijeg u Egipat, prijetnja Herodova nasilja i bol zbog nevine djece iz Betlehema otkrivaju nam Mariju kao Majku koja razumije ljudski strah. Upravo zato ona može biti blizu svima koji nose traume, tugu, krivnju, bolna sjećanja ili strah od budućnosti. Njezina poruka je jednostavna i duboka: u tami se drži Isusa.
Biti začeta bez grijeha ne znači biti zaštićena od boli i trauma.
Liturgijska godina ponekad ima neobičan ritam. Radosno slavimo Isusovo rođenje, a gotovo odmah nakon toga spominjemo se pokolja nevine djece, iako se taj događaj zbio barem četrdeset dana nakon Isusova rođenja.
Zatim dolaze mudraci, a ubrzo nakon toga Isusa već susrećemo kao odrasloga čovjeka koji prima krštenje na Jordanu. Naravno, Crkva nas uvodi u vrijeme kroz godinu, a uskoro i u korizmu. Put od jaslica do križa ima duboki smisao, ali ponekad nam se čini da se trideset i tri godine Isusova života u liturgiji prođu tako brzo da bismo poželjeli više vremena za zadržati se uz one trenutke koje lako preletimo.
Ove godine posebno razmišljam o Isusovoj Majci. Želim je više ljubiti, bolje razumjeti, ali ponajviše dopustiti da me ona pouči o svome Sinu: kako ga ljubiti i kako dopustiti da nas On ljubi.
Zato sjedim s Marijom u molitvi i razmatram različite trenutke njezina života, njezine naslove, slike i molitve. Razmišljam o tome kako je Mariji bilo napustiti Betlehem.
To sigurno nije bio miran odlazak.
Mudraci su toga dana otišli, ostavivši za sobom Majku zadivljenu činjenicom da narodi dolaze pokloniti se njezinu Sinu. U rukama je držala i smirnu, dar koji je u sebi nosio nagovještaj buduće patnje. Ali njezina zadaća tada nije bila živjeti Veliki petak. Tada je imala Isusa pred sobom. Još je bio u njezinu naručju.
Nije znala koliko će dugo biti s njom. Zato ga je, poput svake majke koja je ikada osjetila strah od gubitka, držala čvrsto i ljubila ga sada, u tom trenutku.
Te je noći legla želeći se vratiti iz svijeta kraljeva, tamjana i ispunjenih proroštava u skriveni život obične ljepote: posuđe, pelene i dijete koje je izgledalo sasvim obično, a ipak nije bilo obično. Nakon neobičnog dana, činilo se da je vrijeme za povratak normalnom životu.
Ali Jaganjac Božji nije došao radi trideset godina ugodnosti i samo nekoliko sati boli. Došao je trpjeti kao što ljudi trpe.
I sada je njegov život bio ugrožen.
Josip je probudio Mariju. Sve je već bilo spremno za polazak. Kao tolike majke kroz povijest, Marija je uzela svoje Dijete i pobjegla.
Je li znala što će se dogoditi drugoj djeci u Betlehemu? Je li mislila na sinove susjeda koje je možda upoznala otkako je stigla u taj hladni zimski kraj? Je li u tišini plakala dok je držala usnulog Isusa, dok ih je magarac polako, možda prepolako, nosio u nepoznato?
Ili se nadala da je samo njezin Sin u opasnosti, da će, ako uspije sačuvati Njega, druga djeca biti pošteđena?
Ne znamo je li znala. Ali možemo naslutiti da ju je pomisao na patnju drugih majki i djece mogla duboko raniti. Ta djeca bila su i njezina djeca, jer je Marija Majka svih.
A ipak je morala nastaviti dalje.
Nije mogla cijeli život provesti zarobljena u boli zbog onoga što nije mogla spriječiti. Nije smjela dopustiti da je krivnja preživjelih slomi. Nije se smjela okrenuti protiv Boga. Imala je Dijete koje je trebalo ljubiti i običan život koji je trebalo živjeti. Morala je naučiti živjeti kao izbjeglica, kao strankinja u tuđoj zemlji, sve dok Bog ponovno ne pozove svoga Sina iz Egipta.
Bezgrešno začeće nije Mariju zaštitilo od patnje.
Možda je imala noćne more. Možda je ponekad plakala, a da nije ni odmah znala zašto. Možda su joj se u mislima vraćala djeca koja su stradala, roditelji koji su ih oplakivali i proroštva koja su nagovještavala patnju njezina Sina.
Ne znamo kako se Marija nosila s tim trenucima. Ne znamo je li se morala smirivati ili je njezino srce, potpuno sjedinjeno s Bogom, nalazilo mir na drukčiji način.
Ali možemo zamisliti da su postojali trenuci kada su suze navirale, kao što naviru i nama. Možemo zamisliti mladu, ranjenu Mariju kako privija maloga Isusa k sebi i čvrsto ga drži.
Kada bi zaboravila kako biti žena ispunjena radošću, uhvatila bi se za Isusa. Pripadati Njemu držalo je tamu podalje, barem na neko vrijeme.
Ne znam kakvu si bol prošao. Ne znam koju krivnju nosiš, kakva te sjećanja prate ni kakvih se budućih rana bojiš.
Ali tvoja Majka zna.
Ona razumije strah, bijeg, nemoć, tugu i neizvjesnost. I sama je prošla kroz nešto slično.
Dok s Gospodinom hodaš u neizvjesnost, u životu u kojem se ponekad čini da je križ neizbježan, nauči nešto od Blažene Djevice Marije: drži se Isusa.
Okreni pogled od straha, bolnih sjećanja i tjeskobe te upri oči u Njega.
U svijetu ranjenom nevinom patnjom, samo Isus može donijeti mir.
