Djeci kod Sinja se ukazivala Gospa! Vidjeli su raj i pakao, ali i sotonu koji je vikao: Ovaj narod je moj!
Mjesto Gala kod Sinja, mjesto je navodnih ukazanja Gospe. Gospu su vidjela djeca koja su vidjela raj, pakao, čistilište, Isusa ali i Sotonu. Ubrzo od prvih ukazanja na prijedlog susjeda, počeli su pisati dnevnik u kojem se vidi da su vlasti zabranjivale okupljanja.
U tim iskazima piše… “4. rujan 1983. na mjestu ukazanja bilo je 800 ljudi, a 5. rujna 2000. Tog dana Gospa je djeci nagovijestila da će se sutra dogoditi batine i tuča. 6. rujna došlo je nekoliko stotina milicajaca (što u uniformi, što u civilu), a vjernika je bilo oko šest i više tisuća. Milicija je počela tući i mlatiti narod do besvijesti. Mnogi su tog dana završili u bolnici. Zabranjuje dolazak na mjesto ukazanja te je kod tog mjesta napravila tri kontrolna šatora.
U tom periodu djeca imaju i dalje viđenja. Uspijevaju sama doći na mjesto ukazanja i razgovarati s Gospom”. Od svih vidioca najviše je stradala Anđelka Jagnjić, tada 19-godišnja djevojka. Optužena je da je u rujnu 1983. širila lažnu vijest o “prikazi” i unosila nemir među narod. Zbog toga je osuđena na 15 dana zatvora. U svojem iskazu Anđelka je tužiteljima rekla kako je 3. rujna krenula u Tomaševića i bila s ostalim vjernicima. Vidjela je lik Gospe. Anđelka opisuje kako se je poslije toga preplašila i da je plakala. Sutradan, 4. rujna, opisuje kako je ponovno došla na mjesto ukazanja i pristupila djeci kojoj se Gospa ukazala. Gospa joj se ponovno ukazala. Na pitanje djece zašto je došla, odgovorila je: “Zbog mira!”.
Na pitanje što će narodu prenijeti, Gospa je odgovorila da se narod popravi, da se ne mrzi, da se smiri i izmiri. Zatvorsku kaznu odslužila je na Katalinića brigu u Splitu. Tijekom odsluženja u zatvoru su je nazivali Gospe. S njom je bila žena koja je bila član Marijanskog pokreta. Preko tjedna Anđelka je čistila zatvorske zahode. Opisuje kako je bila subota. Ona i ta gospođa odlučile su moliti, a u međuvremenu je u zatvoru oko 8.50 sati nestalo struje. Klekle su i molile. Anđelka je u tom trenutku imala viđenje Gospe. Gospu je opisala kao mladu ženu od 20 godina, svu u bjelini, sličnu Gospi u Fatimi. U daljnjim viđenjima Anđelka opisuje kako su djeca pitala Gospu hoće li ostaviti ikakav znak,Gospa je djeci odgovorila: “Da! Vama to nije važno. Znak je moja briga”. Danas Anđelka Jagnjić živi u Beču, a prema riječima ostalih vidioca, nakon izlaska iz zatvora više nije imala ukazanja.
Svećenik: Vidjelica je na mene ostavila jak dojam
U crkvenim zapisima starim 30 godina, koje je pisao jedan svećenik, opisan je detaljan razgovor s tada najmlađom vidjelicom Verkom Mravak koja danas živi u Njemačkoj. Tada je imala devet godina i na svećenika je ostavila umiljat dojam.
“Prvi susret s vidiocima imao sam u kući male Verice. Ta djevojčica nema sposobnost povezivanja događaja. Ona nije imala viđenje ispočetka, ali je prva s Gospom razgovarala. Rekla je kako je prvi dan vidjela samo jednu svijeću na grani. Sutra je došla i vidjela Gospu. Sljedeći dan počela je s njom pričati. I sve vidioce zvala je na brijeg. Pitala ju je tko je, a ona je rekla Gospa. Zašto je došla? Zbog mira. U ponedjeljak im je rekla tajne i razgovarala s drugom djecom”, napisano je u crkvenim zapisima.
Mala Verica tada je u razgovoru sa svećenikom opisala i odlazak u raj.
– Išla sam u deset navečer spavati. U jedanaest sati došla je po mene. Prije toga me je nekoliko puta zvala da navečer molim. Tu večer rekla je: ‘Moli, idemo u nebo’. Povela me je na brdo gdje ju viđamo. Nešto je molila. Ne znam kako sam došla u raj. U raju je lijepo. U paklu sam vidjela njega u sredini, tamo je velika vatra. Vidjela sam ženu, ima dugi rep i veliku sijedu kosu. Tamo se tuku, kriče i plaču. Onda smo došli u čistilište, tamo je tama. Jedva sam primijetila oči. Čula sam duše kako jecaju. Nakon toga sam se stvorila u svojoj sobi. Kad sam išla, Gospa me je držala za ruku. Hodala sam po zemlji, ali nisam osjetila da hodam, nego da lebdim – opisala je nekoliko dana nakon ukazanja Verka Mravak.
Ivana Tomašević, danas 43-godišnja majka tri sina, odvela nas je u Galu na mjesto ukazanja. Pomolila se pred kipom Bezgrešne, a u jednom trenutku počela je padati kišica nalik rosi iz čista, vedra neba. Oko kipa je najjače padala. Nije se zadržavala na tlu niti je ijedna kap pala na hodočasnike. Slično iskustvo imao je jedan svećenik prije puno godina, također na mjestu ukazanja. Tada je jedna od vidjelica rekla da je to blagoslov, objašnjava jedna mještanka, na što se vidjelica Ivana blago nasmijala. Njoj su ukazanja prestala 3. travnja 1987., a to joj je Gospa i najavila.
– No nakon toga nikad više nisam imala ukazanje – kaže Ivana koja je sve te četiri godine, tijekom kojih je imala ukazanja, vodila dnevnik. Gospa joj je rekla osam tajni, od kojih je šest zajedničkih s ostalim vidiocima.
– Bila je subota popodne, četiri susjeda su se igrala gore na njivama. Najprije su me zvali i rekli mi da vide jednu ženu u crnini kako sjedi i češlja se. Mi smo im se rugali i nismo im vjerovali. Mislili smo da je jedna žena iz Otoka. Poslije su opet došli i rekli da vide tu ženu. Tada smo potrčali. Ja sam je ugledala malo dalje. Kad sam je opazila, počela sam plakati, bilo me je strah. Išli smo ja, moja strina i još jedan momak. Kad je strina došla blizu nje, ja i Anita smo počele plakati.
Dala nam je poruke za život i tajne koje moramo čuvati
Tada smo vidjeli da to nije obična žena kad je oni ne vide. Sad nas je bilo još više strah – rekla je Ivana i nastavila kako je idući dan otišla u vinograd po grožđe. Kad je pogledala prema mjestu ukazanja, vidjela je Gospu kako joj dolazi u susret. Imala je krunu, plašt je bio od zlata, a pod nogama oblak. Ostavila je grožđe i pobjegla kući.
– To je bilo prvi put da je vidim u bijelome. Tako smo je viđali svaki dan kroz osam dana, ali nismo razgovarali – rekla je Ivana. Osmog dana, sjeća se, nije mogla ručati jer je jedva čekala do ide na mjesto ukazanja. Kad je došla, neki od vidioca već su bili tamo. Ugledali su Gospu i potrčali prema njoj, ali ona se premjestila na drugo mjesto. Trčali su tako za njom, oko šest kilometara u brdo, a ispred njih je bio bijeli put kao od magle.
– Čula sam da nešto pjeva, ali nisam mogla razabrati što i kakav je to glas. Vidjela sam Betlehem i kip Josipa, malog Isusa u jaslama i kip Gospe. Narod je navaljivao da se vratimo i mi smo pristali. Kad sam došla kući, spremala sam knjige za školu. Odjednom sam osjetila da moram biti gore. Kad sam došla, mala Verica već je s Gospom pričala. Pitali smo je tko je Ona. Rekla je da je Marija, majka Isusova. Da je došla s neba radi mira. Da se narod izmiri, da pravi pokoru. Kad je rekla sve poruke, dala je blagoslov narodu i rekla da oni mogu poći, a mi da ostanemo. Tada nam je dala neke pouke kako moramo živjeti – rekla je Ivana i dodala kako im je Gospa tada rekla tajne koje su uglavnom žalosne. Neke se odnose na čitav svijet, na budućnost, neke na Crkvu, a neke na vidioce.
Gospa je najavila da će sila pokušati spriječiti naš dolazak na mjesto ukazanja, ali da se ne trebamo plašiti jer je Ona uz nas. Sljedećih deset dana gore nitko nije mogao ići zbog milicije, ali smo uvečer pričali s Gospom, sjeća se Ivana koja je kroz te četiri godine redovitih ukazanja vodila dnevnik. U njemu je napisala da su tih prvih dana imali kušnje. Viđali su, napisala je, sotonu.
“Jedne večeri dok smo molili, Andrijana me uzme za ruku i kaže Gospa nas zove. Na jednoj strani bila je Ona, a na drugoj sotona. Đavao je vikao da je narod njegov. Narod je tada prihvatio i svi smo molili. Molili smo i škropili ga svetom vodom i posipali soli. Imao je rogove, obrazine, slamnati šešir. Grozno, od straha ga nisam mogla gledati. Gospa nam je prišla i s nama razgovarala. Rekla je neka jedna stane kod zida i poškropi vodom ako nešto vidi, a mi ovdje neka molimo, napisala je u dnevniku Ivana.
I đavao je dolazio u Galu želeći otjerati djecu
Tih dana vidioci su, ali i narod koji se dolazio moliti na mjesto ukazanja, često viđali đavla. Ispočetka su se jako plašili te su pitali Gospu što da rade kad ga ugledaju. Gospa im je odgovorila da mole i da se nakon svakog Slava Ocu prekrste te da ga, ako uza sebe imaju svete vode ili soli, poškrope.
Na Božić 1983. vidjela ju je u crkvi na oltaru. Bila je vesela. Prvih dana 1984. Majka Božja Ivani je dala važne poruke. Rekla joj je: “Crkva će neko vrijeme biti prepuštena velikim progonima. Tada će mnogi narodi nestati s lica zemlje. Ako se ne popravite i nastavite me vrijeđati, neće vam više biti oprošteno”.
Nekoliko dana poslije Gospa je rekla da narod treba što više ići u crkvu. Kao i sestri Mirjam, Gospa je Ivani pokazala raj, čistilište i pakao. Gospa ju je 14. ožujka vodila u nebo. Bilo je to oko 22 sata. Spavala je sa sestrom u sobi kad je odjednom čula da nešto lupa. Prepala se i povukla pod pokrivač. Dozivala je i sestru, ali je nije mogla probuditi.
– Tada pogledam, a na dnu kreveta stoji Gospa i kaže da se dignem i obučem. Čim sam vidjela Gospu nije me bilo strah. Uzela me je za ruku i već smo bili gore na mjestu ukazanja. Tu smo malo stale, ne znam što je Gospa radila. Najednom smo se našle gore. Najprije u raju. Unutra ima velika rijeka, ljudi su svi iste veličine, svi su lijepi. U grupama stoje ženske i muški. Svi imaju haljine žute, bijele i plave. Vidjela sam anđele. Ima puno cvijeća koje anđeli beru. Pričaju, smiju se, ali ništa nisam razumjela. Nemaju nikakve brige, samo se smiju. Htjela sam se pridružiti tim ljudima, osobito anđelima….
A onda pakao. Na vratima ima jedna ženska, ima rep, ima dugu kosu, odijelo na njoj svo je iskidano. U rukama ima vile, hoda amo-tamo na vratima. Onamo dalje ima velika kamena stolica, tu sidi đavao. Onaj đavao što smo ga vani vidjeli nije tako velik kao ovaj. Onaj vani samo je jedan od vojnika. U sredini je velika vatra. To ti se čini veliko, kao da vidiš sve na zemlji. Veliki plamen i ljudi. Bacaju ih u vatru i kad izađu to su prave životinje. Imaju rep, dlakavi su… To sam vidjela i vratila se u raj. Tu me Gospa ostavila samu. Tu sam neko vrijeme ostala, a onda je Gospa došla po mene, uzela me za ruku i odmah sam se našla u sobi – napisala je Ivana u dnevniku.
Gospa joj je mjesec dana poslije rekla da je u paklu ostalo malo đavli, da su svi na zemlji. Ivana je poput sestre Mirjam vidjela Isusa Krista. Prvi put 30. prosinca 1984. Ona i Anita Tomašević molile su tog dana na mjestu ukazanja. Tada su ugledale Isusa koji je pričao s Anitom.
– Bio je u žutoj haljini, kosa mu je do ramena, nismo mogle gledati u njega od sjaja. Zatim nam je pokazao grob, kako se kamen odvalio i kako je uskrsnuo – napisala je Ivana koja je Isusa drugi put vidjela nakon deset dana. Ujutro rano 8. siječnja 1985. išla je na autobus za školu. Majka ju je pratila do jedne kuće i vratila se nazad. U tom trenutku pred Ivanom se pojavila “visoka osoba u bijelome, kosa mu do ramena”. Prestrašila se i pozvala mamu koja ju je potom otpratila na autobus. Kad se vratila iz škole i pričala s Gospom, Ona joj je rekla da je to bio Isus. Idućeg dana Isus ju je, kako je napisala u dnevniku, opet pratio na stanicu. Tijekom 1985. i 1986. Ivana je imala viđenja, ali ne svakog dana. Ponekad bi Gospu samo vidjela, a ponekad bi pričala s njom.
Krajem 1986. Majka Božja pokazala joj je njezine mrtve, a 1. siječnja 1987. dala joj je poruku koja se tiče samo nje. Posljednje ukazanje imala je 3. travnja 1987. U dnevniku je zapisala “Bila je u bijelom, ništa mi nije rekla”. Ovo je jedna od Gospinih poruka Ivani.
“1. siječanj 1984., četvrtak. Moj Sin Isus ostavljen je od svih. Bičevan, trnjem okrunjen, mučio se, uspinjao na Kalvariju noseći preteški križ. Zamislite pogled mojega Sina u tom trenutku. Bila je to bol za njega koji je umirao, bila je to bol za sve nas. Djeca koja su mi još draga su ona koja su bolesnici i patnici koje viđaš na svim stranama. Plava boja, to je boja nebeskog plašta. Bijela boja moje prečiste haljine pod kojom te želim prikriti. Moja radost je da vas kao Majka vodim prema velikom cilju svetosti. Još ćete malo hodati u svjetlosti, a onda će vas obuzeti tama”.
