33 godine od stravičnog zločina Armije BiH u Grabovici: Ubijena 33 hrvatska civila, najmlađa žrtva djevojčica Mladenka Zadro imala je samo četiri godine
Danas se navršavaju 33 godine od zločina u Grabovici kod Jablanice, gdje su u rujnu 1993. ubijena 33 hrvatska civila. Među žrtvama bila je četverogodišnja Mladenka Zadro, dok je najstariji ubijeni imao 87 godina. Tri desetljeća poslije Grabovica ostaje mjesto boli, sjećanja i trajnog zahtjeva da svaka žrtva dobije dostojan grob, a svaki zločin svoju pravosudnu istinu.
Danas se obilježava tužna 33. godišnjica stravičnog zločina nad 33 Hrvata civila koji su u Grabovici, koja pripada župi Drežnica u blizini Jablanice, počinili pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade.
Podsjetimo, bošnjački su vojnici ušli u Grabovicu i zaposjeli je vojnički 10. svibnja 1993. kada su u ovom selu između Jablanice i Mostara živjeli isključivo Hrvati – katolici. Četiri mjeseca kasnije ubili su 33 hrvatska civila. Najmlađa žrtva bila 4-godišnja Mladenka Zadro, a najstarija 87-godišnji Marko Marić.
Tijekom ljeta ubijen je jedan čovjek na Ćopima, u susjednom selu niz Neretvu, a onda 9. rujna 1993. ubijeno je 27 pretežito starijih osoba te djevojčica od četiri godine. Dva dana nakon krvavog pira pogubljene su još dvije osobe, opet na Ćopima i nešto poslije ubijen je jedan starac u naselju Kremenac.
Neke su žrtve zatrpane u blizini njihovih domova, a većina je bačena u Neretvu. Nažalost, spašena je samo jedna dvočlana obitelj s desne strane Neretve te sedam osoba s lijeve strane.
Ovaj užasni pokolj preživjela su dvojica dječaka, Goran i Zoran Zadro, koji su se sakrili u žbunje i gledali kako im ubijaju djeda i baku, oca i majku te malu sestru.
Pobijene su osobe: Josip Brekalo (1939.) i žena mu Luca (1939.); Pero Čuljak (1913.) i Matija Čuljak (1917.), Lucini roditelji; iz prezimena Drežnjak – Andrija (1921.) i žena mu Mara (1921.), Dragica (1953.), njihova kći, Živko (1923.) i žena mu Ljubica (1932.); Jozo Ištuk (1930.); Cvitan Lovrić (1936.) i žena mu Jela (1940.); Mara Mandić (1912.) i Ivan Mandić (1935.); iz prezimena Marić – Pero (1914.) i žena mu Dragica (1914.), Ilka (1921.), Ruža (1956.), Martin (1911.), Marinko (1941.) i žena mu Luca (1944.), Marko (1906.) i žena mu Matija (1907.), Ruža (1935.); Ilka Miletić (1926.); Anica Pranjić (1914.); Franjo Ravlić (1918.); Ivan Šarić (1939.); iz prezimena Zadro – Ivan (1924.) i žena mu Matija (1923.), Mladen (1956.) i žena mu Ljubica (1956.) i Mladenka njihova kći (1989.).
Važno je istaknuti kako se u tom vremenu u blizini tog mjesta nisu vodile nikakve borbe te da nitko od Hrvata – katolika u tom kraju nije bio naoružan.
Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC-a Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma okrutan način.
Do sada su za zločine u Grabovici za pojedinačna ubojstva osuđena petorica pripadnika Armije RBiH, ali naredbodavcima nikada nije suđeno. Tadašnjem zapovjedniku Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je proglašenim nevinim po zapovjednoj odgovornosti.
Haški sud utvrdio je da je Grabovica prije zločina već mjesecima bila pod kontrolom Armije BiH te da su odnosi mještana i ranije prisutnih vojnika bili dobri. Situacija se, prema sudskim nalazima, promijenila nakon dolaska novih postrojbi iz Sarajeva. Tijekom noći 8. rujna selom su odjekivali pucnjevi, a već sljedećeg dana više civila bilo je ubijeno.
Posebno potresna činjenica jest da ni 33 godine nakon zločina obitelji još uvijek ne mogu pokopati sve svoje najmilije. Za posmrtnim ostacima 17 od 33 ubijena civila i dalje se traga, dok su kod brojnih drugih pronađeni tek dijelovi tijela.
