Crkvavjera i duhovnost

Zbog čega ljudi u času smrti žele da ih netko drži za ruku

Joseph Ratzinger, taj najjači um u svijetu, kaže da u času smrti čovjeku nije toliko stalo do susreta s Bogom koliko mu je stalo da ga netko drži za ruku…

Profesor emeritus, dr. sc. Jure Vilić povremeno leži na onkologiji. Samac je ali jako komunikativan. Kada sam prvi put banuo u njegovu sobu odmah smo uletjeli u široki razgovor. Predavao je na više svjetskih fakulteta. Sada je  mirovini. Nije ima sreće u ljubavi ali još se nije predao. Pokušava s jednom, ali još ne ide kako Bog zapovida. Ona je angažirana u Crkvi pa Profesor računa da bi i moja osrednjost mogla pripomoći štogod.  olio bih da mogu, ali neće ići lako. Ona je prava šizika i to Profesora izluđuje, ali ima i on konja za trku. I ona dođe tu, na onkologiju, s vremena ne vrijeme. Ne u posjetu. Stvarno, ima tu štofa.

Načitan je dr. Jure do besvijesti. Ne može se započeti neka tema a da on u njoj nije dobro potkovan. Budući da vlada jezicima, ne samo modernima nego i drevnima kao što je grčki i latinski, onda mu znanje ide i u dubinu. To ga ne čini uznositim. Jako je ponizan sve sluša s poštovanjem. On kaže da čovjek živi dok se uči. A on doista živi, usprkos najopakijoj bolesti na svijetu. Pravo je osvježenje susreti na onkologiji čovjeka punog života. Bravo, Profesore!

U predzadnjem razgovoru mi je rekao da je ostao zaprepašten jednom rečenicom sadašnjeg pape u miru, Benedikta šesnaestog, a nekoć profesora J. Ratzingera, iz knjige Uvod u kršćanstvo. Ratzinger, taj najjači um u svijetu, kaže da u času smrti čovjeku nije toliko stalo do susreta s Bogom koliko mu je stalo da ga netko drži za ruku. Tu sam knjigu i dva puta pročitao, ali to nisam zapazio. Vjerojatno nisam imao interesa za takvu stvar kada sam je čitao, kao što profesor ima sada. A i meni je to postalo zanimljivo otkada sam postao kapelan u Bolnici. Ovdje me puno ljudi hvata za ruku kada im se približim udijeliti im bolesničko pomazanje i Pričest.

Jutros sam posjetio Danijela. Star je i pomalo dementan. Nažalost, morali su ga vezati da ne napravi neko zlo sebi i dugima. Na infuziji je. Danijela znam godinama i njegovu vrijednu suprugu Danu. Njihov sin me je molio da ga svakako posjetim i pružim mu neku duhovnu utjehu. Danijel je bio pobožan i miran čovjek. Taj ne bi mrava zgazio!  – govorili su za njega. Podigao je djecu i sagradio dvije kuće. U zadnje vrijeme se zgrbio nad motikom u vrtu što mu je ispred kuće. Budući da je počeo slabije čuti javljao bi se uvijek gromoglasno. Svakako, zanimljiv čovjek.

Kada sam mu se približio, nije me prepoznao na prvi mah. Jačim sam mu se glasom obratio, a on je meni još jačim uzvratio. Odmah je dotrčala sestra misleći da se nešto zlo događa. Morao sam joj se ispričati jer joj se nisam prethodno javio nego sam odmah ušao u Danijelovu sobu. Kad je vidjela da sam svećenik i bolnički kapelan odmah se smirila i nastavila svoj posao za pultom na hodniku. A Danijel je vikao neke teške i vulgarne stvari. Vikao je na mene što ga ne driješim i ne dam mu vode i tako redom. U jednom trenutku je shvatio tako sam i nije mu bilo drago što se tako razvikao. A onda je rekao: Daj mi ruku! Dao sam mu, normalno. On ju je uhvatio i odjednom se staložio. Dugo smo držali jedno drugome ruke i Danijel se sve više stišavao i mirio. Dobio je i drukčiji izgled. U lice mu se počela vraćati krv. Naslonio je glavu na jastuk i opustio i drugu ruku s kojom se trzao da otkine vez kojim je pričvršćen. Nakon nekog vremena sam mu mogao dati Sv. Ulje. Stvarno, Ratzinger je pametan. Puno znači čovjeku ruka njegova bližnjega u času smrti. Sada u Bolnici to, nažalost, ne može biti ruka sina ili kćeri, supruga ili supruge, prijatelja ili rođaka, brata ili sestre iz kršćanske zajednice, ali bilo čija ruka zlata vrijedi. Ona je kao da je Božja ruka.

Profesoru teško pada što nema jedne ruke koja će ga držati kada dođu času smrti. Daj Bože da se njegova šizika složi i pruži mu ruku pred Oltarom. To bi za njega bila Božja ruka. Prst Božji. Kad mu spomenem tu mogućnost, osmjeh mu se razlije po licu. Profesor je ponizni i jednostavni kršćanin i najviše mu je stalo do susreta s Bogom ali nije Bog u zraku. I On je postao čovjekom i držao je za ruku Josipa i Mariju. U jednoj našoj splitskoj crkvi postoji slika, Profesor mi je na nju skrenuo pažnju, gdje Isus stoji uz umirućeg Josipa i drži ga za ruku. Josipu je druga ruka u Marijinoj ruci. A Sv. Josip je zaštitnik lijepe smrti. A na koliko tek slika i ikona Isusova mrtva ruka stoji u ruci Marije Magdalene? Profesor je obišao sve važnije crkve po Europi i nagledao se tih prizora. Upitao me je jesam li pročitao Ruke, pripovijetku Ranka Marinkovića?

www.medjugorje-news.com/bitno.hr

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button