Zašto svećenik na misi stavlja vodu u vino?
Liturgijska gesta (židovskog podrijetla) dodavanja vode u vino prvenstveno je praktična. Međutim, popratna molitva daje mu simbolično značenje.
Kako kaže francuska izreka: “Voda kvari vino, vino poboljšava vodu.” Ali ne bismo li mogli reći da to također ima dobrog teološkog smisla? Ako je voda znak ljudskosti, a vino znak božanstva, prva je doista pozvana, kroz Kristovu žrtvu, da se sjedini s drugom. Sveti Irinej je rekao: “Onaj koji je bio Sin Božji postao je Sin čovječji da bi čovjek… mogao postati sin Božji.” Suprotno tome – kada čovječanstvo odstupi od svog poziva sina Oca rasipanjem njegovih darova – jest grijeh.
Ova središnja stvarnost kršćanskog života podsjeća se na svakoj misi diskretnom gestom svećenika ili đakona. Za vrijeme prinosa, dok s malom količinom vode razrjeđuje vino namijenjeno posveti, ministrant ispod glasa moli: Po otajstvu ove vode i vina neka postanemo dionici Kristova božanstva, koji se ponizio da bude dionik naše ljudskosti. U središtu euharistijske žrtve, ova nas molitva podsjeća da se vjernici pridružuju ovoj žrtvi u isto vrijeme želeći se suobličiti životu Krista Otkupitelja.
Nadbiskup u miru Toulousea, Robert Le Gall, objašnjava u svom Liturgijskom rječniku da je stavljanje vode u vino prije svega vrlo praktična gesta koja potječe iz židovske liturgije. Na blagdane se vino – često vrlo jako u tim sušnim, suncem okupanim krajevima – razrijedi prije pijenja. Podrijetlo ove prakse je podsjetnik da je ustanova Euharistije ukorijenjena u svečanim obrocima izraelskog naroda. Osim gore spomenute simbolike Euharistije koja pridružuje našu ljudskost Kristovom božanstvu, čaša također simbolizira sjedinjenje dviju naravi (ljudske i božanske) u Kristovoj osobi. Tijekom njegove žrtve na križu, njegove se dvije naravi uistinu daruju iz ljubavi. Ta se ljubav očitovala već na Golgoti vodom i krvlju koje su potekle iz probodenog boka, a koje su također simbolizirane u kaležu napunjenom vinom u koji ministrant dodaje malo vode.
