Društvenim mrežama proširile su se snimke s jedne gay povorke u Danskoj na kojima se vidi prizor koji su mnogi promatrači povezali s Isusom i Posljednjom večerom. U istom prizoru pojavio se i drveni križ, koji je u jednom trenutku jedan muškarac uklonio s mjesta događaja.
Snimka je brzo izazvala brojne reakcije. Jedni su je branili kao umjetnički izričaj i provokativan performans, dok su kršćani u svemu vidjeli nešto sasvim drugo: ne umjetnost, nego ismijavanje onoga što je za njih sveto.
I upravo tu nastaje problem.
Križ za kršćane nije ukras, simbol za scenu ili predmet koji se može koristiti kako kome odgovara. Križ je znak Kristove žrtve, spasenja i ljubavi. Posljednja večera nije tek povijesni prizor koji se može pretvarati u parodiju. Za vjernike je to jedan od najsvetijih trenutaka kršćanske vjere.
Zato nije čudno što su mnogi ovakav prikaz doživjeli kao uvredu. U današnjem javnom prostoru često se govori o poštovanju, toleranciji i osjetljivosti prema različitim skupinama. No kada su u pitanju kršćanski simboli, granice se često pomiču do te mjere da se vjernicima poručuje kako trebaju šutjeti i sve prihvatiti kao “slobodu izražavanja”.
Sloboda izražavanja jest važna. Nitko razuman ne bi trebao tražiti društvo u kojem je svaka kritika zabranjena. Ali postoji velika razlika između kritike i izrugivanja. Postoji razlika između umjetnosti koja otvara pitanje i performansa koji se hrani provokacijom na račun tuđe svetinje.
Kršćani ne traže poseban tretman. Ne traže da se cijeli javni prostor podredi njihovoj vjeri. Ali imaju pravo očekivati minimum poštovanja prema simbolima koji su milijunima ljudi izvor nade, molitve i identiteta.
Posebno je licemjerno kada se vjernicima, nakon ovakvih prizora, odmah spočitava da su “preosjetljivi”. Nije preosjetljivost kada čovjeka zaboli prizor u kojem se njegova svetinja koristi kao materijal za javnu provokaciju. To je normalna reakcija onoga tko vjeru ne doživljava kao folklor, nego kao temelj života.
Kršćanski odgovor, naravno, ne smije biti mržnja. Ne smije biti poziv na osvetu, vrijeđanje ili ponižavanje drugih. Ali isto tako ne smije biti ni kukavička šutnja. Vjernik ima pravo jasno reći: ovo nije prihvatljivo. Ovo vrijeđa. Ovo ne doprinosi dijalogu, nego produbljuje nepovjerenje.
Društvo koje stalno govori o toleranciji mora biti spremno toleranciju pokazati i prema kršćanima. Ako je poštovanje vrijednost, onda ono ne smije vrijediti samo za neke. Ako su tuđi identiteti zaštićeni od ismijavanja, onda ni vjerski identitet ne bi smio biti laka meta za javno izrugivanje.
Ovaj događaj zato nije samo pitanje jedne snimke iz Danske. On otvara mnogo šire pitanje: zašto se u suvremenoj kulturi kršćanske svetinje tako često koriste kao najlakši materijal za provokaciju?
Križ ne pripada pozornici poniženja. Posljednja večera nije dekoracija za parodiju. Isus nije simbol kojim se treba izazivati jeftina pažnja.
Kršćani trebaju ostati mirni, ali ne i nijemi. Trebaju odgovoriti dostojanstveno, ali jasno. Jer svetinja se ne brani galamom, nego istinom. A istina je jednostavna: ono što je nekome sveto ne bi se smjelo gaziti pod izlikom umjetnosti.
