Sveti Klaudije la Colombiere – ispovjednik svete Margarete Marije Alacoque
Na današnji dan spominjemo se svetog Klaudija la Colombiere, isusovca i ispovjednika svete Margarete Marije Alacoque.
Klaudije se rodio 1641. godine u francuskoj pokrajini Dauphine. Obrazovanje je započeo u gradu Vienne a nastavio u isusovačkoj školi u Lyonu. U dobi od sedamnaest godina ulazi u novicijat Družbe Isusove u Avignonu. Nakon dvogodišnjeg novicijata, nastavlja više studije u istome gradu. Polaže zavjete i završava studije, te sljedećih pet godina poučava u školi koju je i sam polazio.
Godine 1666. poslan je u Pariz na studije teologije. Ondje je postao odgojitelj djece čuvenog francuskog ministra financija, Colberta. Po završenom studiju, zaređen je za svećenika i isprva poslan u Lyon poučavati u školi, ali se uskoro pridružio timu isusovačkih propovjednik i brzo stekao glas zbog jasnoće i mudrosti svojih propovijedi. Položio je i osobni zavjet da će pravila i ustanove Družbe Isusove uvijek vjerno slijediti i toga se držao veoma čvrsto.
Nakon polaganja četvrtog isusovačkog zavjeta, postavljen je za rektora isusovaca u Paray-le-Monialu, gdje je postao i duhovnik sestara od Pohođenja, koje su imale samostan uz tamošnju crkvu. Tako je i upoznao svetu Margaretu Mariju Alacoque. Svetica je jako patila zbog toga što joj susestre nisu vjerovale, i osjećala se usamljenom u svojim vizijama Presvetoga Srca Isusova, koje joj je Krist nalagao širiti. U Klaudiju je sveta Marija našla ispovjednika kojemu se može posve povjeriti i otvoriti mu svoje srce.
Nakon što je bezbroj puta s njome razgovarao, Klaudije je postao uvjeren u valjanost njezinih vizija, i uskoro je postao njezin najvjerniji podupiratelj i najrevniji širitelj pobožnosti Srcu Isusovu. Klaudije je 1676. poslan u Englesku kao ispovjednik Marije Modenske, katoličke supruge nasljednika engleskog prijestolja. Odatle se i dalje dopisivao sa svetom Marijom. Engleska klima nije godila Klaudijevu zdravlju, pa se uskoro razbolio. Dok se 1678. spremao na povratak u Francusku, iznenada je uhićen i bačen u tamnicu, pod optužbom da je sudjelovao u poznatoj Barutnoj zavjeri.
Zahvaljujući francuskom kralju Luju XIV. uspio je izbjeći smrt ali je izbačen iz Engleske, i vratio se u Francusku uništena zdravlja. Posljednje godine života proveo je u Lyonu kao duhovnik isusovačkih novaka, i u Paray-le-Monialu. Umro je na današnji dan 1682. od unutarnjeg krvarenja. Za sobom je ostavio obimnu pisanu ostavštinu, koja je kasnije i izdana. Beatificirao ga je papa Pio XI. 1929., a kanonizirao Ivan Pavao II. 1992. godine.
