Sv.Faustina i njeno poslanje

Prigodno o 20. obljetnici kanonizacije sv. Faustine, bozjemilosrdje.net donosi uz odobrenje nakladnika ulomak iz izvrsne knjige “Sestra Faustina. Biografija svetice” publicistkinje i novinarke Ewe Czaczkowske. Knjigu je objavila Kršćanska sadašnjost 2013. godine.

Hvala ti, draga moja sestro Faustino….!, Sveta Faustino, zahvaljujem ti od srca za sve…., Draga moja, voljena moja, sv. sestro Faustino – zagovornice svih grešnika i onih koji tvoju pomoć traže… – takvim i sličnim zapisima ispunjena je spomen-knjiga izložena u samostanu u Łagiewnikima 15. kolovoza 2011. godine. Toga dana, kada su krakovske bazilike izložile svaka svoje najdragocjenije blago, sestre Družbe Naše Gospe od Milosrđa javnosti su predstavile Dnevnik sv. Faustine Kowalske. Bilo je to prvi put u povijesti da su javnosti izloženi izvorni duhovni zapisi jedne od najvećih mističarki svijeta. Svi koji su željeli vidjeti Dnevnik stali su u dugi red koji se nije smanjivao ni u narednih sedam sati koliko je bio izložen.

Šest bilježnica različite debljine s kockicama i crtama, sestre iz Łagiewnika izložile su u staklenoj vitrini. Prvu su bilježnicu otvorile na stranici na kojoj s. Faustina opisuje viđenje Isusa od 22. veljače 1931. u Płocku, a šestu blježnicu na posljednjoj stranici. Prilaskom vitrini svaki razgovor u redu prestaje, naklon glavom u tišini, na licu se odražava sabranost, ponekad ganutost, a gotovo uvijek divljenje. Lijep, pravilan rukopis ni po čemu ne odaje da je spisateljica završila jedva tri razreda osnovne škole. Tek u posljednjoj bilježnici, pisanoj nekoliko mjeseci pred smrt, vidljiva je promjena rukopisa: slova su veća, pisana drhtavom rukom. Ali ni ovdje, kao ni na svih 477 stranica, nema ni križanja, ni ispravaka.

– Rukopis je u vrlo dobrom stanju i nije oštećen. Nedostaje u njemu samo jedna stranica koju je istrgnula nepoznata osoba, a što je u tiskanom izdanju i posebno naznačeno – objašnjava s. Elżbieta Siepak.

Većina onih koji su došli vidjeti original Dnevnika dobro poznaje njegov sadržaj. Izlaganje rukopisa za njih je, prije svega, bila prigoda izraziti sv. Faustini svoju ljubav i zahvalnost. U drugim su vitrinama sestre izložile nekoliko desetaka zanimljivih primjeraka prijevoda Dnevnika na različite strane jezike. Osim onih ‘najpopularnijih’ bilo je i vrlo ‘egzotičnih’. Nitko, pa ni s. Elżbieta Siepak, koja, čini se, o štovanju Božjeg milosrđa zna sve, ne zna reći na koliko je jezika Dnevnik već preveden. Jedno je sigurno: Dnevnik je najprevođenija knjiga s poljskog jezika.

***

Postupak za proglašenje blaženom s. Faustine završen je tek 1992., 27 godina nakon otvaranja, od čega se postupak gotovo četvrt stoljeća vodio u Rimu. Dana 7. ožujka 1992. godine, Ivan Pavao II. potpisao je dekret o herojskoj kreposti s. Faustine Kowalske, a 21. prosinca iste godine dekret o čudu po njezinu zagovoru. Čudo je za Crkvu znak, pečat s Neba, koji potvrđuje svetost kandidata za oltar. Možemo zaključiti da je prefekt Kongregacije za kauze svetaca kardinal Pietro Palazzini takav znak primio puno prije samog završetka procesa. Po zagovoru s. Faustine Kowalske – tvrdi s. Piekut – ozdravila je njegova majka. No procedura je morala biti zadovoljena. Dokumentaciji beatifikacijskog procesa pridruženo je sto opisa slučajeva različitih ozdravljenja i milosti zadobivenih po zagovoru s. Faustine do 1966. godine. Bio je to samo uži izbor između stotina o kojima su sestre dobivale svjedočanstva od trenutka kada je započeo dijecezanski proces. Kongregacija nije izabrala niti jedan od tih slučajeva, nego čudo ozdravljenja Maureen Digan iz Sjedinjenih Država. Ona je godinama bolovala od limfedema, bolesti limfnih žlijezda. Do dvadeset i pete godine života pretrpjela je pedesetak kirurških zahvata. Amputirana joj je jedna noga, a vrlo je izvjesna bila i amputacija druge noge. Maureen je izgubila vjeru, ali je snažnu vjeru očuvao njen muž Bob. Nakon gledanja filma o s. Faustini i poruci o Božjem milosrđu bio je uvjeren da će s. Faustina ozdraviti njegovu ženu. Dana 28. ožujka 1981., doveo je suprugu i njihova osmogodišnjeg sina, koji je bolovao od cerebralne paralize, u Łagiewnike. Na grobu s. Faustine, Maureen Digan doživjela je najprije duhovno obraćenje, a zatim i tjelesno ozdravljenje. Bolest se povukla iznenada, trajno i, s medicinskog stajališta, na neobjašnjiv način. Ozdravio je i njihov sin Bobby, ali je nakon 3 godine života kao zdrav dječak – umro.

Dana 18. travnja 1993., u prvu nedjelju po Uskrsu, s. Faustina proglašena je blaženom. Dogodilo se to na Trgu Svetog Petra u Rimu. Ivan Pavao II. – prisjećajući se riječi s. Faustine: „Osjećam da moje poslanje neće završiti mojom smrću, već da će tada početi“ (Dn 281) – rekao je: „Tako se i dogodilo. Poslanje s. Faustine traje i donosi zadivljujuće plodove. Na koji predivan način njena pobožnost Milosrdnom Isusu utire sebi put u svijetu i pridobiva tolika ljudska srca! To je nesumnjivo znak vremena – znak našeg 20. st. Znak ovog stoljeća na izmaku, uz dostignuća koja su višestruko nadmašila prethodne epohe, uključujući u sebi i duboku zabrinutost za budućnost. Gdje će svijet pronaći spas i svjetlo nade ako ne u Božjem milosrđu? Ljudi koji vjeruju savršeno dobro to osjećaju!“

Beatifikacija s. Faustine otvorila je put njenom javnom štovanju. Mjesna Crkva u Poljskoj mogla se otada spominjati u liturgiji bl. Faustine Kowalske na dan 5. listopada, odnosno na dan njezina prelaska u život u Bogu. Beatifikacija je bila svečanost za štovatelje Božjeg milosrđa koji su ipak bili svjesni da će tek kanonizacija omogućiti širenje njezina štovanja po čitavom svijetu. Poljski su biskupi, nešto malo prije same beatifikacije, izišli pred Papu s molbom za ustanovu svetkovine Božjeg milosrđa u prvu nedjelju po Uskrsu za Crkvu u Poljaka. Krakovska nadbiskupija, zahvaljujući zalaganju kardinala Franciszeka Macharskoga, velikog štovatelja Božjeg milosrđa, već je od 1985. slavila tu svetkovinu. Vatikanska kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata dala je, godine 1997., svoj pristanak da se svetkovina slavi u svim poljskim biskupijama. Tako se ispunilo ono što je poljski episkopat zatražio u Vatikanu još 1946. godine. Ta je odluka značila da je samo pitanje vremena kada će se svetkovina Božjeg milosrđa slaviti u čitavoj Crkvi.

Nakon toga je Ivan Pavao II., za vrijeme svog šestog pohoda Poljskoj, 1997., posjetio i kapelicu u Łagiewnikima. Pred slikom Milosrdnog Isusa, pred kojom je molio i u vrijeme rata, i pred malim sakrofagom s posmrtnim ostacima bl. Faustine Kowalske, priznao da mu je poruka Božjeg milosrđa uvijek bila bliska i draga. „Povijest kao da je upisala tu poruku u tragične doživljaje Drugog svjetskog rata. U tim teškim godinama bila je ona osobito uporište i neiscrpno vrelo nade ne samo za stanovnike Krakova, nego i za čitav narod. Bio je to i moj osobni doživljaj koji sam sa sobom ponio na Petrovu Stolicu i koji na određen način oblikuje sliku ovoga pontifikata.“ Milosrđe Božje bilo je potrebno ljudima u vrijeme rata, bilo je izvor nade nakon rata, a to je i danas. Jer ljudima – kako je to primijetio Ivan Pavao II. u Łagiewnikima – „ništa nije tako potrebno kao Božje milosrđe – ova milosna ljubav, suosjećajna ljubav, koja čovjeka izdiže iznad njegovih slabosti prema beskrajnim visinana Božje svetosti.“ Zato – govorio je – „Crkva iznova iščitava poruku milosrđa kako bi je djelotvorno nosila naraštaju s kraja tisućljeća, kao i budućim generacijama kao svjetlo nade.“

Tri godine kasnije, u Godini velikog jubileja, Ivan Pavao II. podsjeća na tu poruku na Trgu Svetog Petra, kada 30. travnja 2000., u prvu nedjelju po Uskrsu, proglašava s. Faustinu svetom. U skladu sa Zakonom o kanonizaciji nije bilo potrebno voditi novi proces za priznavanje herojskih kreposti, već jedino proces za priznavanje čuda po zagovoru Blaženice. Kongregacija je kao, s medicinskog stajališta neobjašnjiv slučaj, priznala ozdravljenje vlč. Ronalda Tytla iz Baltimorea iz Sjedinjenih Država. Njemu  je bilo dijagnosticirano ozbiljno oštećenje srca, a s ugrađenim umjetnim srčanim zaliskom prognozirano najviše nekoliko godina života pod uvjetom da izbjegava bilo kakav napor. Ozdravljenje je nastupilo odjedanput i trajno 1995. godine. Papa je u homiliji rekao da kanonizacijom s. Faustine Kowalske želi navijestiti poruku milosrđa novom tisućljeću: „Naviještam je svim ljudima, kako bi što potpunije upoznali istinsko Božje lice i istinsko lice čovjeka.“ Ta ljubav treba nadahnjivati suvremenog čovjeka, suvremeno čovječanstvo, kako bi moglo nadvladati krize smisla života, svladati izazove povezane s različitim potrebama, a prije svega, kako bi mogla ispuniti obvezu obrane dostojanstva svake ljudske osobe.“Zahvaljujući televizijskom prijenosu u kanonizaciji su istovremeno sudjelovali vjernici na Trgu Svetog Petra u Rimu i vjernici u Łagiewnikima. Pred oko 200.000 vjernika okupljenih u oba grada i pred milijunima ljudi koji su kanonizaciju pratili putem televizijskih prijemnika, Ivan Pavao II. ustanovio je u sveopćoj Crkvi svetkovinu Božjeg milosrđa u prvu nedjelju po Uskrsu. U tom se trenutku ispunila Isusova želja koju je izrekao s. Faustini u veljači 1931. godine u Płocku. Nakon 69 godina.

U navještaju poruke i širenju štovanja Božjeg milosrđa teško je zaobići ulogu Ivana Pavla II. Bez vlč. Michała Sopoćka s. Faustini ne bi uspjelo naslikati sliku Milosrdnog Isusa. Bez o. Andrasza ne bi joj uspjelo proširiti pobožnost Božjem milosrđu u svijetu. Bez osobnog zalaganja Ivana Pavla II., koji je čitav svoj pontifikat prožeo naukom o Božjem milosrđu, ne bi ono bilo poznato vjernicima čitavog svijeta. Papa, kao izvrstan poznavalac stanja u kojem se nalazi svijet i današnji čovjek, bio je svjestan da je ono što čovjeku danas najviše treba upravo Božje milosrđe. Naviještao ga je u stotinama homilija, nagovora, u poslanicama, pozivao je prihvaćati milosrđe i nositi ga drugim ljudima, čitavom svijetu. Smatrao je to jednim od glavnih zadataka Crkve u suvremnom svijet „u kojem je tako puno zla, kako fizičkog tako i moralnog“, opasnosti koje idu protiv ljudske slobode, savjesti, vjere. Sve to, isticao je, u ljudima i u svijetu izaziva snažan nemir i zabrinutost – za budućnost čovjeka i svijeta, za smisao čovjekova postojanja. Odgovor na to – rekao je – je Božje milosrđe. Jer „u Božjem milosrđu svijet će pronaći mir, a čovjek sreću.“ Dogodilo se to u kolovozu 2002. godine kada je Papa, tada već vrlo bolestan, još jednom došao u Łagiewnike. Mada se sve protivilo tom putovanju, htio je osobno posvetiti novu baziliku kao svjetsko središte štovanja Božjeg milosrđa. „Uvjeren sam, naime, da je ovo posebno mjesto koje je Bog sebi odabrao kako bi odavde izlijevao milost svoga milosrđa“ – rekao je 17. kolovoza 2002. godine. „Želim da poruka o milosrdnoj Božjoj ljubavi, koja je ovdje naviještena posredstvom s. Faustine, dopre do svih stanovnika zemlje i ispuni njihova srca nadom. Neka se ta poruka proširi s ovoga mjesta (…) na čitav svijet. Neka se ispuni obvezujuće Isusovo obećanje da otuda ima izići ‘iskra koja će pripraviti svijet na njegov konačni dolazak’“ – rekao je Ivan Pavao II.

Dana 8. svibnja 1938., s. Faustina imala je viđenje koje je u Dnevniku opisala ovako: „Danas sam vidjela u zemlju zabijena dva stupa, vrlo velika. Jedan sam zabila ja, drugi jedna druga osoba, S. M. (Michał Sopoćko, nap. ur. polj. izd.), s neshvatljivim naporom, mukom i trudom. A kada sam postavila ovaj stup, čudila sam se sama sebi otkuda mi tolika snaga. I shvatila sam da nisam to učinila vlastitom jakošću već snagom odozgora. Ta dva stupa bila su blizu jedan drugome u širini slike. I vidjela sam tu sliku obješenu na ta dva stupa, vrlo visoko. U jednom trenutku na ta dva stupa uzdigla se velika crkva, i iznutra i izvana. Vidjela sam ruku koja je dovršila tu crkvu, ali osobu nisam vidjela. Veliko mnoštvo ljudi bilo je u crkvi i izvan nje, a zrake koje su izvirale iz najmilosrdnijeg Isusova Srca razlijevale su se na sve.“ (Dn 1689)

Je li slika koju je vidjela u tom viđenju, a iz koje je iznikla crkva, slika Milosrdnog Isusa? Je li velika crkva bazilika u Łagiewnikima? Je li „ruka koja je dovršila tu crkvu“ pripadala Ivanu Pavlu II.? To su pitanja koja ne nalaze odgovora, i unatoč spoznaji da je najveći plod pontifikata Ivana Pavla II. da su milijuni vjernika otkrili Božje milosrđe. Zasluga Pape Poljaka je uključivanje štovanja Božjeg milosrđa u središte vjerskog života, njegov razvoj i produbljivanje nauka o Božjem milosrđu.

Zar je pontifikat Ivana Pavla II., obilježen naviještanjem Božjeg milosrđa, mogao završiti drugačije nego u vigiliju te svetkovine, 2. travnja 2005. godine? Ako ne Božjim, onda je ljudskim dekretom beatifikacija pape Ivana Pavla II. bila 1. svibnja 2011., na svetkovinu Božjeg milosrđa. Tako je Ivan Pavao II. još jednom preusmjerio pogled drugih sa sebe prema Bogu koji je samo milosrđe.

Svetište u Łagiewnikima, u kojem se nalaze slika Milosrdnog Isusa i grob sv. Faustine Kowalske, godišnje posjeti oko dva milijuna hodočasnika iz preko 20 zemalja svijeta. Poslanje sv. Faustine nije završilo. Ono traje…

bozijemilosređe.net