CRKVAVIJESTIVJERA I DUHOVNOST

PROPOVIJED NADBISKUPA VUKŠIĆA NA ZLATNOJ MISI A DON BRANKA ŠIMOVIĆA

Svećenik je posrednik Božjih sredstava spasenja

U nedjelju, 19. srpnja 2020. don Branko Šimović proslavio je u Studencima svoju Zlatnu Misu. Na svečanom Misnom slavlju, nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata mons. Tomo Vukšić uputio je prigodnu propovijed, koju donosimo u cijelosti:


Dragi don Branko zlatomisniče!Draga braćo svećenici!I dragi Narode Božji!Ovom svetom Misom svečano i radosno, zajedno s okupljenim vjernicima ove župe, prisutnim svećenicima, rodbinom, prijateljima i poznanicima obilježavamo pedeset godina otkako je don Branko Šimović bio zaređen za svećenika. I. Zajedno s don Brankom slavimo ovu njegovu Zlatnu Misu. Na molitveni način tako zahvaljujemo dragomu Bogu za milost hrabrosti, kojom ga je obdario, da prihvati odgovornu svećeničku službu.

Zahvaljujemo i za darovanu milost upornosti, koja je don Branku pomogla da ne posustane, usprkos teškim iskušenjima u kojima se kao mlad, nakon bijega od progona ondašnje vlasti u njegovu rodnom kraju, bez potrebnih dokumenata i bez ikakvih materijalnih i financijskih sredstava, kriomice kretao puteljcima i šumama te boravio u logorima za izbjeglice u tuđemu svijetu po Austriji, Italiji i Francuskoj.

Zahvaljujemo i za dar vjere i povjerenja u Božju providnost, kojima se dao voditi nepoznatim putovima, bez poznanika i rodbine, kroz sve izazove u tuđoj zemlji čiji je jezik tek trebao naučiti. Zajedno s njim danas zahvaljujemo Gospodinu Bogu osobito za sve dobre ljude i ustanove, koji su prepoznali njegove poteškoće, razumjeli njegove nakane i pomogli mu da nađe smještaj, posao i završi potrebne studije. 

Osim što zahvaljujemo dragom Bogu za sve blagoslove kojima ga je pratio, danas mu najiskrenije također čestitamo za pedeset godina vjernosti Bogu, oltaru i Narodu Božjemu u svećeničkom zvanju. U molitvi preporučujemo Božjoj dobroti sve vjernike, kojima je služio najprije u njemačkim župama biskupije Essen a potom u hrvatskim katoličkim misijama na istom području. Molimo za sve koji su bili u njegovim nakanama dok je slavio Mise, za sve koje je krstio i priveo Crkvi Kristovoj, koje je vjenčao, ispovjedio ili pomazao bolesničkim uljem, kojima je propovijedao i koje je poučavao u vjerskim istinama. 

Sjećamo se danas i don Brankova dobrotvornoga djelovanja, koje je bilo vrlo prepoznatljivo. Posebice ga rado pamte brojni studenti, jer im je pomagao vrlo rado i na razne načine. No, osobito ih je učio odgovornosti prema životu, obvezama i radu te često i uspješno, kao malo tko drugi, posredovao u njihovu zapošljavanju i osobnom zarađivanju. Dok bi ga se promatralo kako to radi, imao se dojam, da je u tom njegovu nastojanju našla doslovnu primjenu poznata kineska poslovica: „Dajte čovjeku ribu: nahranili ste ga za jedan dan.

Naučite čovjeka da lovi ribu: nahranili ste ga za cijeli život.“ Bio im je također duhovna i psihološka potpora. Za njih je, usprkos protivljenju vlasti, koja je i njega otjerala iz domovine, organizirao posebne susrete te kao predavače pozivao dokazane intelektualce i umjetnike iz domovine. Njegove usluge pamte i brojni tadašnji „gastarbajteri“ i kasnije ratne izbjeglice kojima je mnogo puta bio, osim župnik, također prevoditelj, službeni tumač, socijalni radnik, savjetnik i, kako naš narod kaže, često rame za plakanje u tuđemu svijetu.

Don Brankovu dobrotu osjetili su također brojni naši sunarodnjaci u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za vrijeme posljednjega rata. Organizirao je tada, prikupljao i slao pomoć na razne strane. Zahvalna mu je i njegova rodna župa prije svega za molitve i one posjete kad je, kao njemački državljanin, znao prijeći granicu, diskretno navratiti i otići dalje, „prije negoli se vlasi dosjete“. Zahvaljujući njegovu posredovanju, župna crkva u Studencima prije desetak godina dobila je orgulje, čiji zvuk uljepšava njezina liturgijska slavlja.

Njegova je zasluga također što župni ured ima stari „mercedes“, koji još uvijek dobro služi a, otkako je u mirovini, don Branko je redovito na raspolaganju župnicima radi duhovnih potreba vjernika pa ga se zato, i u njegovoj osamdeset prvoj godini života, vrlo često vidi za oltarom ili u ispovjedaonici.Zbog svega toga, dragi don Branko, velika ti hvala. Bog te blagoslovio i obdario zdravim duhom, bistrom pameću i dobrim zdravljem kako bi mogao nastaviti sretno i još dugo služiti Bogu, ljudima i Crkvi Kristovoj! II. Kao drugo i još važnije od svega do sada rečenoga, ova Zlatna Misa je dragocjena prigoda za razmišljanje o svećeničkom zvanju i poslanju kakvim ga je htio Isus, veliki svećenik i uzor svih svećenika u Crkvi njegovoj.

U njoj su svećenici pozvani biti ponizni sluge i stalni poslužitelji milosti i blagoslova Božjih drugim članovima Naroda Božjega. Svećenik samo posrednik, a ne vlasnik, Božjih sredstava milosti i spasenja. On je kao duhovni zdravstveni djelatnik koji, u duhovnom sanatoriju koji se zove Crkva, omogućuje da vjernici primaju milosnu infuziju radi ozdravljenja od bolesti duše i radi stjecanja imuniteta protiv zla, pri čemu je i svećenik sam, posredovanjem drugih, također potreban i primatelj istih sredstava. Tako se vrši i ostvaruje načelo odgovornosti jednih za druge. 

Sveti Pavao u svojim poslanicama na više mjesta poučava Isusove vjernike, kako trebaju biti odgovorni jedni za druge, između ostaloga i tako što Crkvu Božju uspoređuje s ljudskim tijelom, koje ima mnogo udova i u njemu svaki od njih ima svoju ulogu u ostvarenju zajedničke svrhe cijeloga tijela. Kaže Pavao: „Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. Rekne li noga: ‘Nisam ruka, nisam od tijela’, zar zbog toga nije od tijela? I rekne li uho: ‘Nisam oko, nisam od tijela’, zar zbog toga nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bio bilo tijelo? A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebam te’, ili pak glava nogama: ‘Ne trebam vas.’ I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi” (1 Kor 12,12.14-21.26).

I potom, primjenjujući tu sliku na Crkvu kao zajednicu Isusovih učenika, u kojoj svi članovi imaju jednako dostojanstvo, ali u kojemu postoje različite službe, nastavlja Pavao: „A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje (1 Kor 12,27-28). I na drugom mjestu dodaje ovaj Isusov apostol: „On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (Ef 4,11-12). Dragi Bog je, dakle, braćo i sestre, dao da don Branko bude pastir i učitelj naroda Božjega i da oprema članove Crkve za djelo služenja. Sve to radi izgrađivanja Tijela Kristova, Crkve Božje, i duševnog i tjelesnog zdravlja i napretka njezinih udova, to jest onih vjernika, koje mu je Providnost Božja po Crkvi povjeravala, i radi njihova i njegova vječnoga spasenja. Kao u današnjem odlomku iz Evanđelja, sijao je don Branko sjeme Riječi Božje na njivama ljudskih duša i ovoga svijeta.

Mnogo je sjeme nicalo i donosilo obilan rod, ali sigurno je bilo i onih koji su po tim istim poljima sijali također kukolj zla i stvarali razdor jer, kako poučava Isus, gdje god na ovomu svijetu sije Bog, sije također i đavao. Prispodobom o sijačima dobroga sjemena i kukolja Isus poučava, da dobro i zlo istovremeno postoje u svijetu i također među članovima Crkve. Pri tomu, slika dobra je pšenica a slika zla je kukolj. I kaže Isus da jedno od drugoga treba rastaviti tek nakon žetve. To zato „da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu“. Odnosno, kaže On: „Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu“ (Mt 13,29-30). 

Ove Isusove riječi velika su pouka za djelovanje svakoga svećenika. Njima Isus ne odobrava grešnikovo djelovanje. Dapače, On ga jasno prepoznaje, ali je s grešnikom vrlo strpljiv. Čeka njegovo obraćenje čak do kraja, do žetve, to jest sve do smrti. Stoga u prispodobi o kukolju, koji treba ostati na njivi sve do žetve, uočava se Isusovo strpljivo čekanje i želja, da se dobar kršćanin očuva a grešnik obrati. Sve to je Isus rekao svojim učenicima. Zato u tomu treba prepoznati također Isusovu želju da, na jednak način, postupa također svatko tko u Isusovo ime sije sjeme Riječi Božje, jer ono uvijek pada na njivu na kojoj ima i kukolja.

To je istina koja vrijedi jednako bilo da se radi o svijetu bilo da mislimo na sebe same pojedinačno. Jer i svaka naša duša, priznajmo to ponizno, jest njiva na kojoj istovremeno rastu i pšenica u kukolj, i dobro i loše. I svakoga od nas bez razlike Isus strpljivo čeka sve do žetve. U skladu s Isusovim naukom, obveza je svih sijača Riječi Božje prepoznavati kukolj, odnosno zlo, i razlikovati ga od pšenice, odnosno dobra. No nije u poslanju svećenika čupati grešnika iz Naroda Božjega i odbacivati ga, već svaki svećenik, po uzoru na velikoga svećenika Isusa, mora biti prepoznatljiv po strpljivom čekanju, po stalnom sijanju dobra i upornom pozivanju na promjenu i novo stanje. Slikom o sitnom sjemenu gorušice, koje izrasta u veliko stablo, Isus optimistično poručuje svećenicima i svim vjernicima, da su iznenađenja rasta Crkve i Kraljevstva Božjega u svijetu moguća i stvarna.

A slikom o načinu kraljevanja Božjega kao malom kvascu, koji kvalitetno promijeni veliku količinu neukusnoga tijesta, Isus naučava kvasac Božje Riječi djeluje te da je obraćenje i novo stanje čovjeka i svijeta također moguće i stvarno. I završavajući ovo razmišljanje, molimo Isusa, da sve svećenike i cijeli Narod Božji, u skladu sa svojim naukom, uzdrži u razlikovanju dobra i zla, u upornom sijanju Riječi Božje, u nadi optimizmu i da se ne obeshrabre, jer je kraljevanje Božje na zemlji i rast Crkve, čiji su oni promicatelji, često slično sitnom zrnu gorušice, i da ih blagoslovi u strpljivom čekanju da kvasac Božje Riječi preobrazi ljudske duše i svijet.

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

www.medjugorje-news.com/kta

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button