Po zagovoru sv. Padre Pija ovaj svećenik vidio je raj, a ovo je njegovo svjedočanstvo o tome
Pod budnim okom i zagovorom Padre Pija, otac Jean Derobert je uznesen na nebo nakon što je trenutno umro. Mnogi ljudi su imali iskustva bliska smrti, gdje su njihova tijela ostavljena na Zemlji. A njihova duša se penje kroz tunel koji postaje sve svjetliji, dok ne stigne do lijepog i mirnog mjesta, koje se riječima ne može opisati. I tamo susreću svete. Dogodilo se to i nekim svećenicima, ali postoji samo jedan slučaj u kojem je Padre Pio aktivno sudjelovao u iskustvu.
Jean Derobert bio je mladi francuski sjemeništarac u Rimu, koji je 1955. imao priliku otići u San Giovanni Rotondo kako bi susreo Padre Pija. Derobert je krenuo s idejom da će imati posla s jadnim prevarenim tipom ili prevarantom, jer je znao za optužbe kojima je bio izložen 1920-ih.
Prvo iznenađenje koje je ovaj mladić, previše siguran u sebe, doživio je da je u prisutnosti Padre Pija odmah izgubio svu svoju smjelost, bio je zapanjen i nije se mogao sjetiti što je želio govoriti.
Uobraženi i ponosni sjemeništarac, koji se došao zabaviti na račun siromašnog talijanskog fratra, kojeg su neki visoki crkveni dostojanstvenici osumnjičili za prijevaru, tada će dobiti najvažniju lekciju o poniznosti u svom životu.
Padre Pio ga je pustio da na trenutak dođe do daha i sa suzama u očima pokazao mu je ozbiljnost pojedinih njegovih djela. Čuvši ove stvari iz usta Padre Pija, one su dobile svoju pravu dimenziju, a on je zaplakao. Dao mu je je i precizne podatke na koje je potpuno zaboravio.
Nakon što je primio odrješenje, stajao je tamo zapanjen i izbezumljen, ne shvaćajući što mu se dogodilo.
Tada ga je Padre Pio upitao: “Vjeruješ li u svog anđela čuvara?”
U 1950-ima, pobožnost prema anđelu čuvaru za mnoge je katolike bila uvelike zastarjela, a on je odgovorio “Ovaj… nikad ga nisam vidio!”
A onda ga je Padre Pio snažno pljusnuo po obrazu i rekao: “Pažljivo gledaj, tu je i jako je lijep!”
I dodao: “Tvoj anđeo čuvar je ovdje i štiti te! Moli se za njega!”
I Derobert se sjeća da su oči Padre Pija bile blistave, odražavajući svjetlo anđela. Otad je Padre Pio sjemeništarca uzeo za svog duhovnog sina.
Godine 1958. Derobert je prošao kroz svoju najdramatičniju situaciju, imao je iskustvo nadomak smrti, gdje je Padre Pio imao odlučujuću ulogu, kao i u cijelom njegovom životu.
Tri godine nakon što je Derobert uzet kao duhovni sin Padre Pija, bio je regrutiran za medicinsku službu francuske vojske u Alžiru. I Padre Pio mu je poslao pismo u kojem je obećao svoju molitvu i podršku.
Jednog kolovoškog jutra 1958. primio je još jedno pismo od Padre Pija s dva rukom ispisana retka koji glase: “Život je borba, ali vodi do svjetla”, podvučena dva ili tri puta.
I te je noći komandos iz Alžirske nacionalne oslobodilačke fronte napao grad u kojem se nalazio, uhićen je i strijeljan zajedno s još pet vojnika.
Odmah je ustao i ugledao svoje tijelo ranjeno pored sebe, koje je ležalo prekriveno krvlju i počelo se neobično penjati kroz neku vrstu tunela.
Iz oblaka koji ga je okruživao izranjala su poznata i nepoznata lica. Isprva su lica bila sjene i bili su to crni ljudi, nečestiti grešnici.
Ali kako se penjao, lica koja je susretao postajala su sve svjetlija.
Bio je iznenađen što može hodati, što može vidjeti sve oko sebe, a da ne pomiče glavu i ne osjeća bol od rane.
Odjednom su mu se misli okrenule roditeljima i našao se u obiteljskoj kući u Annecyju, u sobi svojih roditelja dok su spavali. Pokušao je razgovarati s njima, ali bez uspjeha, prošao je kroz stan i primijetio da je komad namještaja pomaknut.
Tijekom penjanja kroz tunel pomislio je i na papu Pija XII., kojeg je dobro poznavao, i odjednom se, našao u njegovoj sobi, upravo je legao. Razgovarali su razmjenjujući mišljenja, jer je on bio vrlo duhovan čovjek.
I nastavio je svoj uspon sve dok se nije našao usred prekrasnog krajolika, obavijenog slatkom i plavičastom svjetlošću.
Međutim, tamo nije bilo sunca, što daje razlog vjerovanja Apokalipsi koja kaže da će im “Gospodin dati svjetlost”.
Vidio je tisuće ljudi, svi u svojim 30-ima, i sreo je neke koje je poznavao dok su bili živi.
Jedna je žena umrla kada je imala 80 godina, a druga je umrla kada je imala 2 godine i obje su bile iste dobi, oko 30 godina.
Zatim je napustio taj raj pun neobičnog i nepoznatog cvijeća i popeo se još više.
Tu se osjećao kao da je izgubio svoju ljudsku narav i postao “kapljica svjetla”.
Vidio je mnoge druge “kapljice svjetla” i znao da je jedna sveti Petar, druga sveti Pavao, druga sveti Ivan, a vidio je i druge apostole ili svece.
Tada je ugledao Djevicu Mariju, čudesno lijepu u svom svjetlosnom plaštu, koja ga je primila s neizrecivim osmijehom.
Iza Djevice Marije bio je Isus, čudesno lijep, a iza, zona svjetla za koju je znao da je Otac, i u koju je uronio.
Tamo je osjetio potpuno zadovoljenje svih svojih želja i upoznao savršenu radost.
I odjednom, iznenada, opet se našao na Zemlji, prašnjavog lica, među krvavim tijelima svojih drugova.
Primijetio je da su vrata ispred kojih je stajao izrešetana mecima i da su mu meci prošli kroz njegovo tijelo.
Vidio je da mu je odjeća izbušena i krvava, da su mu prsa i leđa umrljana gotovo sasušenom i pomalo ljepljivom krvlju.
Međutim, bio je netaknut. Otišao je vidjeti zapovjednika takvog izgleda i kad mu se približio tako izrešetan, ovaj je vikao: “Čudo!”
Bez sumnje, ovo ga je iskustvo definitivno obilježilo.
A kasnije, već pušten iz vojske, otišao je posjetiti Padre Pija, koji ga je izdaleka opazio.
A Padre Pio mu je odmah rekao ove jednostavne riječi: “Da! Koliko si me opteretio! Ali ono što si vidio bilo je vrlo lijepo!” Bio je to znak da ga je Padre Pio pratio na ovom duhovnom putovanju kao i svu svoju djecu.
Svećenik Derobert do tada se jako bojao smrti, a od ovog iskustva taj strah je nestao jer je znao što je s druge strane.
O tome je svjedočio Jean Derobert tijekom procesa kanonizacije Padre Pija, koji je 2002. godine proglašen svetim.
