Euharijstisko čudo u Sieni – Italija
Na opće iznenađenje, hostije nikada nisu istrunule – ne samo da su ostale svježe, već su oko sebe širile i ugodan miris. Franjevci su počeli uviđati da je riječ o čudu prezervacije… Pedeset godina kasnije, pokrenuta je i službena istraga. 14. travnja 1780. vlč. Carlo Vipera pregledao je hostije koje su i dalje izgledale potpuno svježe. Jednu hostiju je konzumirao i uvjerio se da je nema nikakvog traga truljenja ili pokvarenosti. U tom trenutku u ciboriju je bilo 230 hostija, jer su ostale tokom godina bile konzumirane. Hostije su premještene u novi ciborij, posebno namijenjen za tu svrhu.
U prvom djelu govorili smo o euharistijskim čudima prilikom kojih dolazi do promjene euharistijskih prilika u ljudsko meso i krv. Danas ćemo govoriti o jednoj drugoj vrsti čuda, čudu „trajne prezervacije“ euharistijskih prilika, koja je često popraćena s njihovim neobjašnjivim nestankom ili pojavljivanjem.
U noći 14. kolovoza 1730., uoči blagdana Marijinog Uznesenja na Nebo, provalnici provališe u crkvu sv. Franje u Sieni i odnesoše zlatni ciborij u kojem su bile pohranjene posvećene hostije. Kada je idućeg jutra svećenik koji je slavio Misu otvorio svetohranište kako bi podijelio svetu pričest, primijetio je da nedostaje ciborij s hostijama. U međuvremenu, jedan je vjernik našao ciborij na ulici i to dojavio svećeniku. Narod i svećenik ostali su osupnuti takvih svetogrđem. Svetkovanje blagdana je prekinuto, a nadbiskup je odmah s jednom skupinom vjernika pokrenuo molitvu reparacije za počinjenu uvredu Bogu. Druga skupina vjernika krenula je u potragu za hostijama i počinitelje ovog nedjela.
Dva dana kasnije, svećenik za vrijeme molitve u crkvi sv. Marije primijeti nešto bijelo u škrabici za milodare. Kada je prišao bliže, vidio je da je riječ o hostijama. Odmah je odjurio obavijestiti druge svećenike, koji su odmah pozvali nadbiskupa i fratre iz crkve sv. Franje. Zaprepaštenje je bilo toliko da se nitko nije usudio otvoriti škrabicu. Nakon što su nadbiskup i franjevci stigli, škrabica je otvorena i u njoj je nađeno 348 hostija i 6 polovica, točno onoliko koliko su fratri izvijestili da je bilo ukradeno. Hostije su bile prekrivene paučinom i prašinom. Svećenici su ih pažljivo očistili, stavili ih u čisti ciborij i pohranili ih u svetohraništu na glavom oltaru. Prema liturgijskim normama tog vremena, hostije koje se zbog uprljanosti nisu mogle pojesti valjalo je ostaviti na sigurno mjesto i sačekati da prilike (kruh) istrunu prirodnim putem. Kada kruh istrune, Kristova prisutnost će također prestati. Slijedom toga, nadbiskup Alessandro Zondadari naredio je da se sutradan ciborij s hostijama odnese natrag u crkvu sv. Franje i da tamo ostane dok hostije prirodnim putem ne istrunu.
Na opće iznenađenje, hostije nikada nisu istrunule – ne samo da su ostale svježe, već su oko sebe širile i ugodan miris. Franjevci su počeli uviđati da je riječ o čudu prezervacije…
Pedeset godina kasnije, pokrenuta je i službena istraga. 14. travnja 1780. vlč. Carlo Vipera pregledao je hostije koje su i dalje izgledale potpuno svježe. Jednu hostiju je konzumirao i uvjerio se da je nema nikakvog traga truljenja ili pokvarenosti. U tom trenutku u ciboriju je bilo 230 hostija, jer su ostale tokom godina bile konzumirane. Hostije su premještene u novi ciborij, posebno namijenjen za tu svrhu.
Godine 1789. nadbiskup Tiberio Borghese iz Siene je osnovao komisiju od skupine teologa i klerika. Hostije su ponovo pregledane, ovaj put i pod mikroskopom. Još uvijek su bile potpuno svježe, bez ikakvog znaka truljenja ili sušenja. Kako bi se uvjerio da je zaista riječ o čudu, nadbiskup naredi da se desetak običnih (neposvećenih) hostija stavi u ciborij skupa s ostalim hostijama. Deset godina kasnije, neposvećene hostije su istrunule i pretvorile se u prah, dok su izvorne hostije i dalje ostale u nedodirnutom stanju, svježe kao jučer ispečene.
Sv. Pijo X. naredio je novu istragu 1914. godine. Istragu je vodio nadbiskup iz Siene, uz pomoć tima učenjaka, profesora, teologa i crkvenih velikodostojnika. Testovi su rađeni sa kiselinom i štirkom – pokazalo se da su hostije zaista načinjene od običnog tijesta. Svi članovi Komisije složili su se da je riječ o izvanrednom događaju, jer obične hostije ne mogu trajati toliko dugo, a posebno ne u tako svježem stanju. Prof. Siro Grimaldi, koji je kao kemičar sudjelovao u radu Komisije, održao je nekoliko predavanja na temu hostija, a kasnije je o tome napisao i knjigu pod naslovom „Uno Scienziato Adora“ („Znanstvenik koji se klanja“).
Nova istraga pokrenuta je 1922. godine. Ovaj put na čelu istrage nalazio se kard. Giovanni Tacci, nadbiskup Siene, kao i biskupi iz Monepulciana, Folignoa i Grossetoa. Rezultat istrage bio je isti kao i ranije: riječ je o kruhu, potpuno svježem i očuvanom.
1950. godine čudesne hostije preseljene su iz starog ciborija u novi, skuplji i raskošniji. To je još jednom pobudilo pažnju kradljivaca, pa se u noći 5. kolovoza 1951. dogodila nova provala u crkvu. Provalnik je uzeo ciborij, ali je hostije ostavio u uglu svetohraništa. Nadbiskup ih je pregledao, izbrojio 133 hostije, spremio ih i zapečatio u novi srebrni ciborij.
Svakog 17. dana u mjesecu hostije bivaju izložene i mogu se vidjeti. Na blagdan Tijelova hostije se stavljaju u procesijske pokaznice, iznose iz crkve i nose kroz grad. Među mnogima koji su se klanjali pred tim hostijama bili su sv. Ivan Bosco i bl. Ivan XXIII, a pape Pijo X, Benedikt XV, Pijo XI i Pijo XII otvoreno su pokazali interes i izrazili svoje divljenje spram ovog euharistijskog čuda.
