Koliko često moje dijete koje je prvopričesnik treba ići na ispovijed?
Roditelji prvopričesnika često se pitaju koliko često njihovo dijete treba ići na ispovijed. Je li dovoljno jednom ili dvaput godišnje, ili bi ispovijed trebala postati redovita duhovna navika?
Ispovijed je za djecu u početku nešto novo. Dijete možda zna da je ispovijed dobra i važna, ali se neće uvijek samo sjetiti tražiti da ga roditelji odvedu. Upravo zato roditelji imaju važnu ulogu: pomoći djetetu da sakrament pomirenja ne doživi kao nešto strano i rijetko, nego kao normalan dio katoličkog života.
Je li dovoljno jednom ili dvaput godišnje?
Roditelji prvopričesnika ponekad postavljaju pitanje: “Koliko često moje dijete treba ići na ispovijed?”
To je sasvim opravdano pitanje, jer je vrlo vjerojatno da djeca neće sama moliti roditelje da ih odvedu na sakrament ispovijedi.
Možda su svjesna grijeha, ali ispovijed im je još uvijek nešto novo i sigurno im još nije postala navika. Znaju da je ispovijed dobra stvar, ali ne misle uvijek na nju.
Ne mora značiti ni da se nužno boje ispovijedi. Neka se djeca možda boje svećenika, ali mnoga djeca zapravo rado idu na ispovijed. Doživljavaju je pozitivno i vole razgovarati sa svećenikom.
Što onda roditelj treba učiniti ako dijete samo ne traži odlazak na ispovijed?
Odvedite ga na ispovijed.
Gledajte na to ovako: redoviti odlazak na ispovijed, primjerice jednom mjesečno ili u nekom drugom redovitom ritmu, dobra je navika. Ona u djecu usađuje nešto što mogu nositi cijeli život. Djeca tako uče da je ispovijed važna i da je bitan dio katoličke vjere.
Ako se djecu ne vodi redovito na ispovijed, ili ako na ispovijed idu samo u sklopu vjeronauka ili priprave, mogu steći dojam da je ispovijed nešto neobično, rijetko i nepotrebno. Taj se dojam može dodatno pojačati ako ne vide da i njihovi roditelji idu na ispovijed.
Ispovijed djetetu može djelovati zastrašujuće ako ne poznaje dobro svećenika. Što češće ide na ispovijed, to će se osjećati slobodnije i sigurnije.
Djeca promatraju svaki naš korak. Ako mi nečemu pridajemo važnost, i ona će tome lakše pridati važnost. Ako roditelji imaju naviku redovito ići na ispovijed, veća je mogućnost da će i djeca tu naviku zadržati kasnije u životu.
Roditelji mogu ispovijed povezati i s nečim lijepim. Jedan otac ispričao je kako je svoju djecu svake subote popodne vodio na ispovijed, a zatim ih odveo na sladoled. Njegova su djeca odrasla, ali su nastavila redovito pristupati sakramentu ispovijedi.
Naravno, sladoled neće djelovati kod svakog djeteta, ali ideja je jasna: djetetu se može pomoći da ispovijed poveže s nečim pozitivnim, mirnim i lijepim.
Svaki roditelj treba razlučiti koliko često će voditi svoje dijete na ispovijed. No najvažnije je da to ne bude prepušteno slučaju. Potrebno je biti namjeran, dosljedan i vlastitim primjerom pokazati ono čemu želimo poučiti dijete.
Djeci su potrebne svete navike. A ona ih ne mogu razviti ako im mi u tome ne pomognemo.
