VJERA I DUHOVNOST

Dva zanimljiva čuda koja su poslužila za kanonizaciju dvojice novih svetaca Crkve

Dva najveća imena među 10 novih svetaca koje je papa Franjo proglasio svetim u nedjelju, 15. svibnja, došla su do Boga naizgled suprotnim putevima.

Priča Titusa Brandsme započela je na maloj farmi mlijeka u sjevernoj Nizozemskoj prije nego što je 1898. stupio u novicijat braće karmelićana. Unatoč tome što se pridružio redovničkom redu i proveo godine kao akademik, kasnije je zakoračio u središte javne sfere kao novinar , doprinoseći i koordinirajući skoro 30 katoličkih novina u zemlji. Upravo je ta uloga dovela do njegove mučeničke smrti u nacističkom koncentracijskom logoru u Dachauu nakon što je odbio dopustiti katoličkim urednicima da objavljuju nacističku propagandu.

Charles de Foucauld je, s druge strane, u početku živio svjetovnim životom. Nakon što je nakon djedove smrti dobio veliko nasljedstvo, njegova je mladost bila obilježena luksuzom i razvratom. Dva puta je služio u francuskoj vojsci prije nego što je otkrio svoju vjeru i na kraju se odrekao svog bogatstva kako bi živio polu-povučen život u alžirskoj pustinji među lokalnim zajednicama. Ondje je ubijen 1916. i odmah proglašen mučenikom.

Koliko god da su bili različiti njihovi životi, različiti su bili i njihovi putevi do nedjeljne kanonizacije.

Budući da su oba sveca bili mučenici, njihova je kanonizacija zahtijevala samo potvrdu jednog čuda pripisano njihovom zagovoru, a ne dva tipična. Ali okolnosti oko svakog pojedinog sveca čuda koje potvrđuju kanonizaciju ne mogu biti drugačije.

Za svetog Tita Brandsmu, čudo koje je potvrdilo njegovu svetost bilo je plod višedesetljetne pobožnosti jednog kolege karmelskog svećenika. Dok je bio na formaciji za svećeništvo u Malom karmelskom sjemeništu u Middletownu u New Yorku, otac karmelićanin Michael Driscoll više puta je čuo priču o Brandsminom herojskom životu od jednog od njegovih profesora, nizozemskog karmelićana koji je osobno poznavao mučenog novinara prije nego što je uhićen u 1942. od strane Gestapa. “Tijekom mojih srednjoškolskih dana i prve godine fakulteta, on nas je nekako vodio da se molimo za kanonizaciju Tita; tako je sve počelo”, rekao je otac Driscoll za Register.

Te su molitve postale još jače nakon što je otac Driscoll otputovao u Rim da prisustvuje Brandsminoj beatifikaciji kao mučeniku 1985. Ipak, skoro 20 godina kasnije, 2004., kada mu je dijagnosticiran uznapredovali rak kože na glavi, karmelski svećenik prepoznao da mu “treba Titus”.

“Svi onkolozi su rekli: ‘Imate vrlo, vrlo, vrlo ozbiljan rak’. U tjednima koji su prethodili 11-satnoj operaciji koja će ukloniti njegov rak, molitva u kojoj se traži Brandsmin zagovor za oca Driscolla kružila je katoličkim novinama na Floridi, i providonosna je poveznica s ubijenim novinarom.

“Nisu se molili nijednom drugom svecu. Molitva je glasila: ‘Zagovaraj kod Boga, Tite, za lijek.’ Pa sam rekao: ‘To mora biti Titus’.”

Liječnici su ga uvjeravali da će se nakon operacije rak vratiti i najvjerojatnije odnijeti njegov život, no otac Driscoll je nastavio moliti, a liječnici su čekali. Na kraju je njegovo ozdravljenje proglašeno konačnim – i čudom.

Ali priča o čudu koje se pripisuje sv. Charlesu de Foucauldu pokazuje da se odnos između primatelja čuda i sveca koji se za njega zauzeo može dogoditi i na druge, često vrlo neočekivane načine.

Zapravo, 21-godišnjak koji je primio čudo Charlesa de Foucaulda za kanonizaciju nije katolik. A u vrijeme čuda nije znao ni identitet čovjeka kojeg Crkva sada proglašava zagovornikom kod Boga koji mu je spasio život.

Godine 2016., uoči stote obljetnice de Foucauldove smrti i u malom francuskom gradiću Saumuru, gdje je de Foucauld nekoć živio, građevinski radnik pao je  s više od 50 metara visine s krova kapele koja je bila u izgradnji. Iako je od udarca trebao poginuti na mjestu, mladić je ustao i otišao potražiti pomoć. Nakon samo dva mjeseca potpuno se oporavio od površinskih ozljeda i nije imao trajnih fizičkih i psihičkih posljedica. Ime mu je bilo Charle, što je alternativno Charlesu na francuskom.

Naime, lokalni svećenik savjetovao je glavnog direktora tvrtke za obnovu gdje je mladić radio, da se moli za de Foucauldov zagovor. Za nekoliko sati krenuo je molitveni lanac diljem biskupije.

“Slučaj je bio neobičan, budući da je oko 80% čuda koja dovode do kanonizacije čudesna ozdravljenja”, rekao je otac Bernard Ardura, postulator za svetost i predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti. “Ovaj je, međutim, bio izbjegavanje opasnosti.”

Otac Ardura je rekao Registaru da “s podudarnošću – vremena, mjesta i ovog mladića, koji se zove Charles i nije kršten – prepoznali smo da je ta milost, ovo čudo, od Boga po zagovoru blaženog Charlesa de Foucaulda, koji je ovime proglašen svecem.”

Dakle, iako je de Foucauldov primjer inspirirao osnivanje više od 20 vjerskih zajednica s tisućama članova diljem svijeta, čudo je potvrdilo da je njegov status sveca primio netko potpuno nesvjestan njegove nevjerojatne priče.

Različiti putevi, jedno odredište

Različite prirode načina na koji su ta čuda bila potvrđena pokazuju da ne postoji formula za zazivanje zagovora budućeg sveca. Iako bi dugotrajna odanost i molitva mogla pomoć, čak i za osobe s raširenom opusom kao što je de Foucauld, čudo se može dogoditi na najmanje očekivani način.

Bilo da se radi o osobnoj povezanosti ili nevjerojatnom spletu naizgled slučajnih okolnosti, ove dvije čudesne priče pokazuju da je put do kanonizacije svakog sveca jednako izniman kao i životi koje su vodili ovdje na zemlji.

www.medjugorje-news.com

Izvor
vjera

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button