Čileanski blizanci čija je majka odbila pobačaj danas su svećenici
Početkom 1984.godine ultrazvuk utrobe čileanke Rosa Silva pokazao bebu sa tri ruke i dvije glave. Liječnici su insistirali na pobačaj, ali ona je to energično odbila, jer je bila spremna primiti „šta god njoj Bog pošalje, pa Bog njoj nije poslao dijete sa oštećenjima nego dva sina blizanca koji su danas svećenici Felipe i Paulo.
Identični izgledom i pozivom, Felipe i Paulo Lizama uvijek su sve dijelili: isto obrazovanje, prijatelje, sportske aktivnosti, bili su istaknuti igrači nogometa u klubu Colo Colo, te istinski vjernici. Mnogi su se iznenadili kad su obojica odazvali pozivu posvećenog života. U intervju za ACI Prensa, sadašnji Otac Felipe i Paulo ispričali su dirljivu priču svog rođenja.
Njihovi roditelji Humberto Lizama i Rosa Silva radili su kao pomoćno liječničko osoblje a njihova sestra Paula je imala četiri godine kad je Rosa ponovno zatrudnjela. Obitelj je živjela u mjestu Lagunillas de Casablanca, Valparaiso, Cile. Obavljajući svoju dužnost kao pomoćno liječničko osoblje i ne znajući da je trudna Rosa se izložila zračenju rendgena, radi toga čim je saznala da je trudna otišla je na ultrazvuk.
Liječnik je upozorio da vidi „nešto čudno“, rekao da „la guagua“ (beba) dolazi sa tri ruke, da su nožice nekako zamršene i još gore da ima dvije glave, priča nam Paulo.
Iako je u Čileu u to vrijeme pobačaj bio dozvoljen „iz terapeutskih razloga“ a liječnici su rekli da njoj je život ugrožen zbog tako čudne trudnoće, Rosa se usprotivila tome, te je rekla da će prihvatiti što god njoj“ Bog pošalje“.
„Gospodin je djelovao i stvorio blizance, ne znam jeli liječnik pogriješio“, tvrdi Felipe, a Paulo dodaje: uvijek mislim s posebnom ljubavlju i nježnosti kakvo je to mamino srce kad je bila spremna riskirat svoj život radi mene, radi nas.
Braca Lizama rođeni su 10. Rujna 1984. godine. Prvo se rodio Felipe, ali se posteljica nije odvajala pa su liječnici predložili odstranit je struganjem, ali majka je to odbila jer je osjećala da i drugo dijete treba doći, Paulo se rodio 17 minuta kasnije.
„Ovaj zadnji dio je posebno značajan za mene, liječnici bi s nekim instrumentima pokušali izvući posteljicu koja nikako da izađe. Moja mama je znala da sam ja tu. Kasnio sam, ali sam došao, a da su napravili to struganje najvjerojatnije bi zadobio teška oštećenja“, rekao je Paulo.
Blizanci su saznali ovu priču kad su pohađali šestu godinu obrazovanja u sjemeništu. Nema dvojbe da mudrost njihove majke i njeno plemenito srce su odredili da saznaju ovu dirljivu priču u pravom trenutku, tvrdi Paulo.
Uvijek je mislio da se poziv za posvećenim životom pojavio u ranijoj mladosti ali kasnije je shvatio da je Bog to započeo s njegovim začetkom, a upornost njihove majke je to omogućila.
„Kako da se ne borimo za život? Kako da ne propovijedamo o životu? Ovaj događaj je odredio moj poziv, dao mi posebnu vitalnost i radi toga mogao sam se predati istinski svojoj vjeri . U potpunosti znam u šta vjerujem , tko sam i što govorim, jednostavno to je djelo Božje“, dodaje.
Poziv posvećenog života
Djetinjstvo braće Lizama proteklo je školovanjem, kućnim katoličkim odgojem, vjeronaukom u mjesnoj crkvi i ljubavlju prema nogometu. Od malih nogu išli smo na Misu nedjeljom i vodili su nas redovno na molitve u mjesecu posvećenom Mariji, u Čileu je to u studenom.
Nakon Prve svete Pričesti, zbog nogometa su prestali ići redovno na Misu. Razvod njihovi roditelja obilježio je njihove živote, odlučili su napustiti nogomet kad su imali 16 godina. U tim bolnim trenucima zbog raspada obitelji počeli su aktivniji sudjelovati u radu župe „Virgen de Nuestra Senora de las Mercedes“ u Lagunillasu gdje su se pripremili za Svetu Potvrdu.
Paulo je smatrao da sudjelovanje u župnim aktivnostima znači upoznati nove prijatelje i ispunit vikende. „Nisam duboko istinski vjerovao u Boga i u čistoću Sakramenta“ tvrdi i prisjeća se kako prilikom klanjanja Presvetome ušao u crkvu, pa gregorijanske pjesme, monstranca, miris tamjana, tišina, prisustvo Gospodina učinilo svoje, i onda je rekao: „To je za mene“.
S druge strane Felipe je osjetio „neki gušt“ za Božjim stvarima jer je upoznao Crkvu iznutra radeći s O.Reinaldo Osorio, voditeljem sjemeništa kojeg su oni kasnije pohađali. „Bog me je pozivao“. Shvatio sam da s Bogom i Božjim naumom sam sretan, nije bilo mjesta sumnji, htio sam biti svećenik“ objasnio je Felipe.
Iako su bili jako bliski nisu jedan drugome ništa spomenuli o pozivu posvećenog života. „Mislim da je Bog i tu odradio dobar posao da bi zaštitio slobodu u odgovoru kad nas pitaju koji od nas dvoje je prvi osjetio potrebu da se odazove pozivu. Ako sam ja mislio odazvati se pozivu koji ispunjava moje srce, zašto to ne bi i moj brat učinio?“ prisjeća se Paulo.
Kad su navršili 18 godina i završili redovno školovanje pristupili su 8.ožujka 2003. Godine sjemeništu „Pontificio Seminario Mayor San Rafael Lo Vazquez“. Za obitelj nije bilo lako prihvatiti da su obojica tako odlučili, ali nakon prve godine Rosa je promijenila mišljenje. „Moja mama mi je priznala da je mirna jer vidi da smo sretni“, tvrdi Felipe.
Blizanci su ređeni za đakone u rujnu 2011 godine, te 28. travnja 2012. su zaređeni svećenici od strane Biskupa Valparaisa monsinjora Gonzalo Duarte Garcia. Tog istog dana su rekli mladu Misu zajedno u rodnoj župi „Nuestra Senora de las Mercedes“ u Lagunillasu. Felipe je predvodio a Paulo koncelebrirao. Nakon više od godinu dana Otac Felipe dobio je službu u župi „San Martin de Tours de Quillota“ a Otac Paulo u župi „Asuncion de Achupallas“, Vina del Mar, gdje po zaduženju Biskupa vodi Biskupijski Pastoral za mlade.
Obraćajući se mladima koji osjete poziv Gospodina da ga izbliza prate otac Felipe kaže da „Bog se ne poigrava s nama. Želi da budemo sretni i da je svećeništvo divan poziv koji nas totalno ispunjava. Otac Paulo dodaje da nije lako krenut Isusovim putem ali je predivno. „Isus, Crkva, Svijet nas trebaju. Ali nije im potreban bilo koji mladić, trebaju im mladići puni Gospodinove istine, tako da njihov život prenosi život, osmijeh pokaže nadu, pogled ufanje a djela budu ispunjena ljubavlju“, tvrdi Paulo.
