Biskupija sadržaj pisma proglasila poučnim – Poslala pismo iz pakla i upozorila ljude na ovo…
„Pismo iz pakla” iznosi tragičnu priču o mladoj ženi koja je završila u vječnom prokletstvu. Pismo je pronađeno među papirima jedne redovnice nakon njezine smrti.
Ta je redovnica prije svog zaređenja radila s ovom nesretnom ženom. Pismo je biskupijska kurija grada Triera u Njemačkoj proglasila iznimno poučnim. Prvi put je objavljeno u knjizi, odnosno zbirci otkrivenja i proroštava. Otac Bernhardin Krempel, C.P., doktor teologije, dao je pismo zasebno objaviti te ga je popratio napomenama ukazujući na potpunu usklađenost pisma s katoličkim naukom. (Na prvoj stranici njemačkog izvornika iz 1953. nalazi se odobrenje: „Imprimatur njemačkog izvornika: Brief aus dem Jeneseits: Trier, 9/11/1953. N. 4/53.”)
Klara je prikazala svetu misu za poginulu prijateljicu, ali..
Mlada njemačka djevojka provodila je svoj godišnji odmor na jezeru Lago di Garda u Italiji 1937. godine. Krajem drugog tjedna mjeseca rujna dobila je pismo od majke u kojemu je pisalo: “Zamisli, umrla je Ana. Poginula je u automobilskoj nesreći. Jučer su je pokopali.”
Ana joj je bila kolegica iz ureda. Djevojka je bila pogođena i zbunjena. Drugoga dana prisustvovala je sv. misi, koju je namijenila za pokoj njezine duše. No cijeli dan ju je progonio neki čudan nemir. Uzbuđena je otišla spavati i nije mogla zaspati. U noći je čula nekakav šum, kao kada bi joj zlovoljni šef bacio preko stola svežanj spisa. Pomolila se i pokušala zaspati. Tada je sanjala ovo:
Izlazi iz sobe i pred vratima nalazi poštu. Kada je dobro pogledala, skamenila se. Pismo od Ane! Je li moguće? A zna da je mrtva. Sjeda na klupu u parku, otvara pismo. Nema potpisa ali rukopis je Anin. Dobro ga poznaje. Sva uzbuđena počne čitati:
Pismo iz pakla
“Klara! Nemoj moliti za mene! Ja sam izgubljena. Ako te o tome potanko izvješćujem, nemoj misliti da to činim iz prijateljstva. Mi ovdje nikog ne ljubimo. Ovo činim pod pritiskom neizrecive moći. Uistinu, ja bih te najradije ovdje vidjela, ovdje gdje mi je suđeno biti cijelu vječnost. Ne čudi se toj mojoj želji. Mi prokletnici svi tako mislimo. Naša je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj način otvaram oči, ja to ne činim s dobrom nakanom.
Sjećaš li se kako smo se pred četiri godine upoznale u Munchenu? Ti si tada imala 23 godine. Kada sam ja stupila u službu, ti si se tamo nalazila već šest mjeseci. U početku, meni nevještoj ti si znala nešto pomoći. Dala bi mi kakav dobar savjet. Ah, što to znači “dobar”? Ja sam se tada divila tvojoj ljubavi za bližnjega. Glupost! Danas sam uvjerena da je tvoja ljubav izvirala iz bahatosti. Ti si samo htjela pokazati kako me natkriljuješ. Već onda sam na to pomišljala. Mi tu ne priznajemo nikakvo dobro. Nikomu!
Moja ti je mladost poznata. Spomenuti ću ti neke pojedinosti, koje ti možda nisu poznate.
Prema planu mojih roditelja, ja se nisam smjela roditi. Kada sam ugledala svijet, jedna moja sestra imala je četrnaest, druga petnaest godina. O, da se barem nikada nisam rodila! O, kada bi se sada mogla uništiti i tako umaći ovim mukama. Nikakav užitak ne bi se mogao usporediti s užitkom nepostojanja! Ali ja moram biti, moram živjeti. Biti onakva kakva sam samu sebe stvorila: biće sa promašenim ciljem života.
Moja majka išla je koji puta nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije naučila moliti. Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nama nije išlo loše. Riječi: molitva, blagoslovljena voda, Crkva, ja pišem s neizrecivim prezirom. Uopće, mrzim sve ljude, posebno one koji odlaze u crkvu. Sve su te stvari za nas vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi, svako sjećanje na nešto lijepo što smo u životu doživjeli – sve je to za nas plamen koji sažiže. Sve nas sjeća milosti koju smo otklonili. To nas proždire. Mi ne jedemo, mi ne spavamo, mi ne hodamo. Duševno prikovani, slušamo plač i škripanje zubi. Bjesnimo u neprolaznoj patnji. Čuješ li? Mi ovdje pijemo mržnju kao vodu. Mrzimo svakoga, najviše Boga. To ti moram protumačiti.
Blaženi u Nebu moraju Boga ljubiti. Ne mogu drugačije. Oni Ga direktno gledaju u svoj Njegovoj blistavoj ljepoti. To ih neizmjerno usrećuje. Mi to znamo i ta nas spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, ali ne moraju Boga voljeti. Mogu se odlučiti i protiv Njega. Ali mi, kojima Bog pristupa kao Sudac i Osvetnik, kao onaj koga smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi Ga možemo samo mrziti i to svom snagom svoje pakosne volje. Vječno. Mi smo se dragovoljno odlučili protiv Boga. Te se odluke mi ni danas ne odričemo i nikada je nećemo promijeniti. Razumiješ li sada zašto je pakao vječan? Zato, jer se naša tvrdokornost nikada ne može promijeniti.
Odupirem se da ti ovo pišem, ali ne mogu odoljeti. Činim to po nekom “naređenju”. Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih psovala, ali sam prisiljena da to ne činim. Naprotiv, moramo priznati da je i s nama Bog u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to očitovao tako što nije dopuštao našoj volji da potpuno podivlja, kako smo mi željeli. To bi povećalo našu krivnju, pa dosljedno i kaznu. Sada svoje milosrđe prema nama pokazuje tako da nas ne prisiljava da mu stupimo bliže i tako donekle ublažuje naše muke. Svaki korak prema Njemu povećao bi našu patnju, kao što bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzročio sve jače boli.
Ti si bila ogorčena kada sam ti jednom na šetnji pripovijedala što mi je rekao otac prije moje prve svete Pričesti: pobrini se Anice za lijepu haljinu! Sve drugo je budalaština. S majkom se uvijek svađao. Koji put sam ti znala o tome nešto reći. Sramila sam se radi njihova neslaganja. Ah, sramiti se, kako je to smiješno. Nama je ovdje sve svejedno. Uskoro više nisu spavali u istoj sobi. Ja sam spavala s mamom, tata u drugoj sobi. Tako je mogao dolaziti kući kada je htio. Pio je i zapio sve što smo imali. Moje su starije sestre bile namještene. Živjele su odvojeno od nas. Tako se majka brinula samo za mene. Posljednjih godina otac je često tukao majku. Prema meni je uvijek bio dobar. Jednoga dana čak je sam nosio moje cipele u trgovinu da ih zamijeni, jer mi nisu bile dovoljno moderne.
U noći, kada je moga oca udarila kap, dogodilo se nešto što ti nikada nisam rekla. Sada to moraš znati. Vrijedno je znati, jer me tada prvi put opsjeo zao duh, koji me sada muči.
Spavala sam kod mame. Njezino jednolično disanje bilo je dokaz da tvrdo spava. Najednom sam čula da me netko zove. Neki nepoznati glas me pitao: “Što će biti, ako ti otac umre?”
Iskreno ti kažem da oca više nisam voljela od kada je s majkom onako strašno postupao. Zapravo, ja nisam ljubila ni nju ni njega. Osjećala sam samo neku naklonost prema onima koji su mi učinili kakvo dobro. Ljubav, bez obzira na sve živi samo u onim dušama koje su u milosti. Ja već tada nisam bila. Na tajanstveno pitanje odgovorila sam: “Ah, neka umre!” Nakon kratkog vremena opet sam začula isto pitanje. “Neće umrijeti!” – vrisnula sam gotovo zdvojno. Pitanje se ponovilo i treći put. Sada mi je došlo pred oči kako se otac gotovo uvijek vraćao pijan kući, kako je bučio, bio grub s mamom, kako nas je sramotio pred ljudima i doveo na prosjački štap, pa sam uzviknula: “Meni je svejedno. Neka umre!”
Kada je drugo jutro mama htjela pospremiti očevu sobu, vrata su bila zaključana. Oko podneva silom su ih otvorili. Otac je ležao na krevetu na pola obučen – mrtav. Udarila ga je kap. Tako sam izgubila oca.
Marta K. i ti nagovorili ste me da pristupim u Organizaciju katoličkih djevojaka. Predavanja koja sam tamo slušala, meni su bila dosadna. No priredbe sam voljela.
Sjećaš se da sam brzo u njima preuzela glavne uloge. To je laskalo mojoj samodopadnosti. I izlete sam voljela. Nekoliko puta sam se čak dala nagovoriti da pristupim ispovijedi i Pričesti. Na ispovijedi nikada nisam imala što reći. Nisam se osjećala grješnom. Ti si me često opominjala: “Ana, ako ne budeš molila, propasti ćeš.” Uistinu, malo sam molila i to vrlo nevoljko. Imala si pravo. Doista, svi mi koji smo u paklu, ili nismo uopće molili, ili smo molili premalo. Molitva je prvi odlučan korak prema Bogu. Posebno molitva Onoj koja je bila Majka Isusova, a čije ime mi ovdje u paklu nikada nećemo izgovoriti. Molitva njoj upravljena oduzme vragu više duša, nego što mu ih osiguravaju najveći grijesi.
Nastavljam bjesneći, molitva je nešto najlakše što čovjek može učiniti na zemlji. Upravo zato jer je laka, Bog je uz molitvu vezao spasenje. Tko redovito moli, tome Bog malo po malo daje toliko milosti i snage da će se podići iz grijeha, pa makar u njih utonuo do grla. Posljednjih godina moga života na zemlji nisam uopće molila. Nikada. Tako sam temeljito upropastila milosti, bez koje nema spasenja. Mi ovdje ne primamo nikakvih milosti. Podrugljivo bismo ih odbili, kada bi nam i bile ponuđene. Tu nema nikakvih promjena, Klara! Kod vas na zemlji čovjek može pasti iz milosti u grijeh, bilo iz slabosti, bilo iz pakosti. Iz grijeha se može opet podići do nevinosti. Sa smrću sve prestaje. Čak i u odmaklim godinama promjene postaju sve teže i rjeđe. Istina je da se čovjek do zadnjeg trenutka može opredijeliti za Boga ili protiv Njega.. Ali redovito se događa da on u zadnjem času hoće ono što je htio čitav život. Dobra ili slaba navika mu je druga narav, koja ga tada povuče za sobom.
Tako se dogodilo i sa mnom, koja sam živjela potpuno odvojena od Boga. Zato sam se pri zadnjem pozivu milosti odlučila protiv Njega. Nije bilo sudbonosno to što sam griješila, nego što se nisam htjela grijeha osloboditi. To, to!
Sjećam se da si me više puta nagovarala neka slušam propovijedi, čitam dobre knjige, vjerske časopise. Odgovarala sam: “Nemam ti ja za to vremena.” Nisam htjela uznemirivati ionako uznemirenu nutrinu.
Brzo sam se zasitila Organizacije katoličkih djevojaka.. Osjećala sam da tamo ne pripadam jer mi nije bilo stalo da se poboljšam. Ti to nisi slutila, mada si primjećivala da sam nezadovoljna i nesretna. Govorila si mi: “Ispovijedi se, pa će sve biti dobro!” Slutila sam da je tako. Ali svijet, tijelo i vrag držali su me već tada čvrsto u svojim pandžama.
U djelovanje vraga na čovjeka ja nisam nikada vjerovala. Sada ti potvrđujem, da takve kakva sam bila ja vrag ima čvrsto u svojoj vlasti. Samo mnoge molitve, žrtve i trpljenja mogle bi ih istrgati iz njegovih kliješta. A i to bi išlo polagano. Istina je da i danas ima opsjednutih, kakvih je bilo u Isusovo vrijeme. Vrag doduše ne može posve oduzeti slobodnu volju onima koji mu se predaju, ali Bog dopušta da se Sotona ugnijezdi, malo po malo u dušama onih koji tvrdoglavo odbijaju milost. Mi prokleti mrzimo i vraga. Ali on nama ugađa na taj način što nastoji da sve vas dovuče ovamo.
Vi tu strahotu ne možete razumjeti. Vrazi se roje svijetom kao komarci. Ljudi zbog zaslijepljenosti to ne vide. Nama nije lakše kad koja duša prispije u pakao. Naprotiv, to povećava naše muke. Ali mržnja, mržnja je naša bit i mi je ostvarujemo cijenom vlastitog trpljenja. Zar nema takvih slučajeva i kod vas u svijetu?
Iako sam bježala od Boga, On me trajno tražio. Po naravi sam bila čovjekoljubiva, rado sam učinila kakvo dobro djelo. Time sam utirala put milosti i svraćala na sebe Božju pozornost. Koji put me Bog zvao u Crkvu. To mi je izgledalo kao tuga za domovinom. Kada sam nakon napornog rada u uredu vodila brigu o bolesnoj majci, ti su Božji pozivi bili još jači. Kada ti je jednom uspjelo da me odvedeš u Crkvu, bila sam toliko potresena, da sam skoro doživjela svoje obraćenje. Zaplakala sam, no već u slijedećem trenutku nisam tu želju osjećala. Pšenicu je gušilo trnje. S izgovorom da je vjera samo nekakvo čuvstvo, ja sam taj poziv milosti lako otklonila. Jednom si me napala što sam pred Tabernakulom samo izvela nekakav pokret, a nisam se poklonila. Ti si to pripisala mojoj lijenosti. Nisi slutila da ja već tada nisam uopće vjerovala u Kristovu prisutnost pod prilikom kruha. Sada vjerujem Klara, jer je to tako i ja vjerujem, kao što čovjek vjeruje u oluju koju je proživio.
U međuvremenu stvorila sam sebi vjeru po vlastitom ukusu. Prihvatila sam mišljenje – koje je u našem uredu bilo u modi – da ljudska duša nakon smrti seli iz stvorenja u stvorenje i tako nastavlja život u beskraj. Tako sam ja riješila pitanje o zagrobnom životu i posve stišala glas savjesti.
Zašto mi nikada nisi spomenula Kristovu prispodobu o bogatašu i siromahu Lazaru, u kojoj stoji da je duša jednoga odmah nakon smrti otišla u pakao, drugoga u Nebo? No mislim da ni time ne bi ništa postigla. Sama sam sebi stvorila nekakvog Boga koji je bio dovoljno dalek da ne osjećam nikakvu obvezu prema Njemu. Takav Bog nije imao nikakvog neba da mi ga dade i nikakvog pakla da me u nj strmoglavi. Častila sam ga tako da sam ja njega ostavila na miru i on mene. Što čovjek želi, rado vjeruje da je tako. Tokom godina u meni se učvrstilo uvjerenje da je ta vjera prava. Tako se dalo nesmetano živjeti. Po vlastitoj volji i ukusu. Jedno bi mi ipak slomilo vrat: teško i dugo trpljenje. A ono nije ni od kuda dolazilo. Sve mi je išlo glatko. Bilo mi je lijepo. Razumiješ li sada što znači izreka: Koga Bog ljubi, onomu šalje stradanja?
Bio je lijep proljetni dan. Katolička liga priredila je izlet. Ponavljam – izlete sam voljela. Ali me uvijek smetalo ono vjersko blebetanje i posjet svakoj crkvi na koju smo naišli na putu. Već tada mene nije zavodila Gospina slika na oltaru. Jedna druga slika kraljevala je na oltaru mojega srca: Maksova slika iz susjedne trgovine.
Upravo te nedjelje Maks me pozvao na izlet. Djevojka s kojom je redovito odlazio, bila je u bolnici. Pristala sam, otišla sam s njim. Bio je ljubazan prema svakoj djevojci, a ja sam htjela da takav bude samo sa mnom. Ne, njegova žena, nego njegova jedina žena. to sam htjela biti. Za vrijeme izleta Maks me upravo obasipao ljubaznošću i duhovitošću. Nije mi bilo dosadno kao na izletima s Katoličkom ligom.
Drugo si mi jutro predbacila zašto nisam išla s vama na izlet. Tvoje prvo pitanje je bilo: jesi li bila na misi? Smiješno! Ta dogovorili smo se da idemo vrlo rano. Sjećaš li se što sam ti odgovorila? Dobri Bog nije tako uskogrudan i sitničav kao tvoji župnici. Sad kažem: Bog uza svu svoju dobrotu, više zahtijeva nego svi tvoji duhovnici zajedno. Ali nakon prvog izleta s Maksom , još jednom sam došla u Društvo. Bilo je to o Božiću, na priredbu. Nešto me je tamo vuklo, no dušom sam se bila već posve odijelila. Kino, ples, izleti – to se smjenjivalo jedno za drugim. Nekoliko puta sam se s Maksom posvađala. Pogotovo kada je njegova bivša djevojka izašla iz bolnice i podivljala kada je saznala za mene. Užasno me napala. Ostala sam mirna i dostojanstvena. To je Maksu imponiralo, pa se posve odlučio za mene. Govorila sam o njoj hladno s izvjesnim razumijevanjem, ali otrovno. Ocrnjivala sam je. To je najbolja priprava za pakao – sotonizam u pravom smislu riječi. To ti pripovijedam da vidiš kako sam se definitivno od Boga odvojila.
Moj konačni otpad od Boga bio je u tome što sam čovjeka postavila na Njegovo mjesto. Ništa ne može ukloniti tako temeljito Boga iz našega srca kao ljubav prema osobi drugog spola, ako se ona sastoji samo u putenoj sferi. U tome je njezina strahota i otrov. Moje obožavanje Maksa postala je moja nova vjera. Borila sam se protiv Boga. Ti toga nisi bila svjesna. Smatrala si me još vjernicom. Ja sam to i htjela. I crkveni porez sam redovito plaćala. Neko osiguranje i s te strane mislila sam neće škoditi. Tvoji odgovori često su bili izvrsni, ali ja sam ih otklanjala. Ti jednostavno nisi smjela imati pravo.
Pred udaju bila sam još jednom na Ispovijedi i na Pričesti. Tako je bilo propisano. Učinili smo to oboje. Zašto ne? Formalnost je formalnost. Ti takvu ispovijed smatraš nevrijednom. U redu, ali ja sam i nakon takve Ispovijedi imala mirnu savjest. To je bila moja zadnja sveta Pričest. Nedostojna. S Maksom sam lijepo živjela. U svemu smo se slagali. I u tome da život ne opterećujemo djecom. Maks je ipak htio barem jedno dijete, ali sam mu ja i tu želju izbacila iz glave. Lijepa odijela, elegantno pokućstvo, barovi, izleti automobilom i slične zabave – za to sam živjela. Svake nedjelje nekamo smo skupa odlazili. Ali, priznajem ti, nisam bila sretna, mada sam se uvijek slatko smiješila. Nešto me izjedalo u duši. Uvijek sam željela da nakon smrti za koju sam mislila da je vrlo daleko, ne bude ničega. Karakteristično? Istina je ono što sam jednom čula na propovijedi, da Bog za najmanje dobro djelo koje čovjek učini uvijek plati na ovaj ili onaj način. Kada zna da neće moći platiti na drugom svijetu, učini to na ovomu. Tako sam nenadano naslijedila veliki imetak od neke tetke. Muž je dobio veću plaću, tako da smo upravo sjajno živjeli. Svi ljudi s kojima smo se družili živjeli su kao i nas dvoje.
Ako smo koji put na izletu posjetili koju crkvu, u njoj su nas zanimale samo umjetnine. Ako se koji put u meni pojavilo kakvo pobožno čuvstvo, brzo sam ga odagnala. Tako sam svaki poziv milosti brzo uklonila. S posebnim užitkom sam ironizirala srednjovjekovne slike koje su prikazivale pakao: vrag na ražnju peče duše koje cvrlje na žeravici, dok mu drugi đavoli dovode nove žrtve. Klara, pakao je moguće slikati, ali ga nije moguće naslikati. Sve ljudske predodžbe o njemu nisu ni sjena njegove stvarnosti.
Sjećaš li se kako smo jednom raspravljali o paklu? Ti si ga opisivala kao vatru koja sažiže. Tada sam ti gurnula pod nos upaljenu šibicu i zapitala: Da li tako smrdi? Ti si šibicu lako ugasila. Ovdje vatru nitko ne može ugasiti. Kažem ti, vatra o kojoj govori evanđelje na znači samo grižnju savjesti. Vatra je vatra. Doslovno treba shvatiti što je Onaj rekao: “Idite od Mene, prokleti u oganj vječni!” Doslovno. Da, ova je drukčija vatra nego vaše na zemlji, ali je vatra. Vama je naše stanje posve neshvatljivo. Ali naša najveća muka sastoji se u tome što nikada nećemo vidjeti Boga. Čudno, da te u vječnosti trajno muči ono za što ti na zemlji nije bilo stalo. Ali tako je to. Dok nož leži na stolu čovjek se ne uzrujava, ne osjeća njegovu oštrinu. Ali zarini mu ga u srce, pa će osjetiti što je njegova oštrina. Tako je sa nama. Sada u vječnosti osjećamo gubitak Boga, dok smo na zemlji to samo izdaleka gledali.
Svi prokleti u paklu jednako ne trpe. Katolici trpe više nego drugi, jer su imali više milosti koje su proigrali. Trpi više onaj tko je više znao. Tko je griješio iz zlobe teže pati od onoga tko je griješio iz slabosti. Ali nitko ne trpi više nego što je zaslužio. O, da to nije tako! Barem bi opravdano mrzila! Ti si mi nekoć govorila da svatko svjesno odlazi u pakao. Smijala sam se tome. Smatrala sam: u pravi čas već ću sebi nekako pomoći. A ipak sam svjesna istine koju sam koji put u sebi ponavljala. Ano, ako iznenada umreš, otići ćeš Bogu nespremna. snosit ćeš posljedice. Nisam se obratila. Zla navika me je povukla. Povratak je sve teži, što je čovjek stariji. Tako me je smrt zatekla nepripravnu.
Pred tjedan dana, govorim po vašem načinu brojenja, jer je ovdje sve drugačije otišla sam sa mužem na izlet. Bila je nedjelja, posljednji dan moga života. Uživala sam. Bio je prekrasan sunčani dan. Obuzeo me poseban osjećaj sreće i zadovoljstva. Kada smo se navečer vraćali kući, moj je muž izgubio vlast nad volanom, jer ga je zaslijepio automobil koji je dolazio iz suprotnog pravca. Tresak . . . . i vrisak: Isuse! Nije to bio pobožan zaziv, nego spontani krik, nastao iz straha. Osjetila sam užasnu bol. Što je ona prema ovim mukama! Zatim mi se sve zamračilo. Zanimljivo. Onoga jutra kada sam se spremala na izlet, sijevnula mi je misao: nedjelja je, kako bi bilo da još jednom odemo na misu? Zvonilo je i kao da me je dozivalo. Presjekla sam misao sa jednim odlučnim: ne! Kako to da jednom zauvijek ne mogu to izbiti iz glave? Što je bilo poslije smrti, preuzimam posljedice. Sada ih snosim.
Što se sa mnom dogodilo nakon smrti, ti to znaš. Ja ne znam. Mi redovitim putem ne možemo znati što se zbiva na svijetu. Ali znam da sam se u trenutku odvajanja duše od tijela našla u nekoj svjetlosti koja zasljepljuje. Dogodilo se kao u kazalištu, kada se sva svjetla u kazalištu ugase. Osvijetljen je samo prizor na pozornici, prizor moga života. Duša mi se ukazala u zrcalu: sve prezrene milosti od prve mladosti do zadnjega “ne”, što sam ga izgovorila u nedjeljno jutro. Osjećala sam se kao zločinac pred kojim defiliraju njegove žrtve. Da žalim? Ne! Da se sramim? Ne! A ni izdržati nisam mogla pred licem Boga, kojega sam prezirala. Tako je ostao samo – bijeg. To je bio Posebni sud. Na onom istom mjestu gdje je ostalo ležati moje mrtvo tijelo. Nevidljivi Sudac rekao je: Idi! Kao jezičac svijetlo-plavičastog plamena, pala sam u pakao.”
(prijevod: o. Ivan Ćuk, Veritas, br. 7, 8, 9, 1966. god.), preuzeto sa stranice Katolik.hr
