Umjesto da “raskrinka” Međugorje kao prijevaru na nebu joj se jasno pokazao Isus i ova riječ…
Priča poznate irske novinarke Heather Parsons koja je od strane redakcije poslana u Međugorje da kao protestant koji ne vjeruje u ukazanja Blažene Djevice Marije, Međugorje objektivno prokaže kao laž doživjela je neočekivan događaj te je reportaža bila mnogo drugačija od onoga što je redakcija zamišljala.
Umjesto da je Međugorje proglasio laži ona je učvrstila svoju vjeru, obratila se i krstila u Katoličkoj crkvi, čime je samo jedna od mora ljudi koji dokazuju da tko god otišao u Međugorje, nebitno je koje vjere ili poslanja, iz tog mjesta vraća se drugačiji – ojačan u vjeri u Isusa Krista!
‘Stigla sam u Međugorje 24. lipnja 1985. Sedamnaest godina ranije ušla sam u fascinantan, ali previše ciničan svijet novinarstva. Tijekom tog vremena radila sam u nacionalnim novinama i u raznim časopisima na području opće ljudskih priča, ženskih i ljudskih prava ali i istraživačkog novinarstva te općeg izvještavanja. Ako bi me netko onda pitao o karijeri rekla bih da sam bila posvuda i vidjela sve- od čudnog i nestvarnog svijeta glazbe i filmskih zvijezda do susreta s majkom Terezijom iz Kalkute i s Papom.
Pokrivala sam priče o velikoj ljudskoj hrabrosti i postignućima, kao i o potpunoj nečovječnosti i propasti ljudskosti’, piše ova novinarka i dodaje da je kroz sve te priče uspjela ostati objektivna. Tada je zamoljena da ode u Međugorje kao prvi irski novinar izvijestiti o ukazanjima koja su se počela događati u njoj potpuno nejasnoj dolini tadašnje komunističke Jugoslavije.
‘Baš kao i moj urednik i ja sam znala da će i prilikom ove priče moja objektivnost ostati netaknuta s obzirom na to da ja nisam bila rimokatolik i budući da sam odgajana kao pripadnik manjinske protestantske crkve u Irskoj, urednik je smatrao da ću kao nevjernik u Marijina ukazanja donijeti crtu objektivnosti i stvarnosti pri ovom zadatku i u potpunosti sam se složila s njim. Bili smo uvjereni da je u pitanju laž koju treba razobličiti.
Bilo je jako vruće kad sam, u četiri poslijepodne, stala ispred crkve sv. Jakova u Međugorju. Dogovorila sam se s vozačem da me pokupi kasnije i odvede me u obližnje selo gdje ću provesti noć. Prvo što sam vidjela bila je gomila ljudi oko crkve. Kasnije sam shvatila da se oko 100 tisuća ljudi tog dana okupilo kako bi proslavili četvrtu obljetnicu ukazanja ‘Kraljice Mira’.
Prvo sam se predstavila osobi koja je pomogla hodočasnicima s engleskog govornog područja te sam tražila da mi se dogovori intervju s vidiocima i svećenicima koji ih služe. Intervjue sam dogovorila za sutradan, a tog dana rečeno mi je da moram ostati na večernjoj misi i programu. Ostalo mi je vremena te sam odlučila prošetati, upiti ono lokalno i zapisati sve što je bilo zanimljivo. Prvo što sam uočila i što je na mene intenzivno djelovalo bio je mir, čudesni mir koji je bio posve nevjerojatan s obzirom na gomilu ljudi koja se kretala po mjestu, mjestu koje tada još nije imalo razvijen komercijalni dio ponude.
Pod stablima sam vidjela grupe ljudi koji su razgovarali sa svećenicima. Neki su sjedili, neki klečali sami ili u malim skupinama, molili ili čitali te tiho razgovarali na raznim jezicima. Činjenica da se samo četiri godine od prvog ukazanja ovdje okuplja mnoštvo ljudi iz cijelog svijeta zbog nečeg, po meni tada vrlo apsurdnog, me jako iznenadila.
Nedugo poslije odlučila sam sjesti na vanjski zid crkve sv. Jakova. Ljetno lipanjsko sunce bilo je snažno i sjajno. Zatvorila sam oči i naslonila se na toplinu kamenog zida. Večernja služba je započela, crkva je bila prepuna i mnogi su ostali stajati izvan nje. Preko zvučnika, na hrvatskom se jeziku služba prenosila i vani. Tek kasnije sam shvatila i naučila da su ljudi molili krunicu.
Ništa me nije posebno doticalo, sjećam se, osim sunca koje je sjalo pa sam mislila kako je dobro da ću i malo potamnjeti. Nisam sudjelovala u molitvi, samo sam zatvorila oči, naslonila se na zid, sjedila i čekala da vrijeme prođe. Zaogrnuta toplinom sunca i razmišljajući o tvrdim pitanjima koje ću sutradan postaviti vidjelicama odjednom sam postala svjesna bučnih zvukova dječjih glasova koji su pozivali roditelje da pogledaju u nebo. Otvorila sam oči te rukom štiteći se od svjetlosti pogledala prema suncu, prema mjestu koje je gomila pokazivala rukom.
Odjednom sam posumnjala u stvarnost onoga što vidim. Stajala sam zbunjeno jer sunce se iznad mene vrtjelo poput divovske lopte. Skamenjena sam promatrala ono što se događa na nebu. Crvene, žute, plave zrake kružile su oko sunca poput prstena raznih boja, a sunce se vrtjelo. Jezgra sunca postala je crvena, zatim potpuno crna, a zatim uobičajena.
Iznad sunca desno vidjela sam bijele oblake koji su samo odjednom posložili na nebu riječ MIR, na engleskom jeziku ali ipak, opisala bih to kao keltsko pismo koje su irski redovnici prije mnogo stoljeća prepisivali. Zurila sam u pojavu riječi mir koju vidim, 20 ili 30 sekundi dok nije nestalo, a za to se vrijeme Sunce vrtjelo i plesalo. Gledala sam malo reakcije ljudi, a malo u nevjerojatan spektakl na nebu i nakon nekog vremena shvatila da uopće nisam imala potrebu zasjeniti oči. Gledala sam izravno u sunce, što bi bilo nemoguće u normalnim okolnostima.
Oko mene je na stotine ljudi s nevjericom promatralo što se događa. Sunce je išlo gore dolje, odnosno zajedno sa tim vrtlogom boja sunce bi se prvo udaljilo, a onda velikom brzinom približilo nama, kao da će se srušiti pa lijevo pa desno ali zanimljivo je, gledajući to – ja nisam osjetila nikakav strah.
Trenutak nakon tog događaja dogodilo se nešto što je duboko utjecalo na čitav moj život. Gledajući u to sunce i u spektakl koji nam pruža zagledala sam se te vidjela da iz njega izlazi nešto što se činilo kao izvor te svjetlosti. Od malene kapljice svjetlosti izbila je cijela svjetiljka, a na moje izuzetno čuđenje na tom mjestu pojavila se blistava odjevena figura s ispruženim rukama. Sjajilo je tako da nikada riječima neću moći opisati bjelinu te odjeće. I ja sam, unatoč svojoj nevjeri u istom trenu prepoznala uskrslog Krista.
Vidjela sam jasno njegova zapešća, rub odjeće koji je doticao njegove noge ali zbog silne svjetlosti nisam mogla vidjeti njegovo lice. Iako nisam vidjela očima, vidjela sam ga očima srca. Svi oko mene su pitali: Vidite li i ovo? Nastao je opći metež. Devet puta je Isus nestao te se ponovno pojavio na nebu. U jednom trenutku, sjećam se, stavila sam ruku na svoje lice kako bih sakrila svoj pogled, no unatoč tome i dalje sam Ga vidjela, kao da moje ruke uopće nije bilo. Shvatila sam da je moje lice bilo preplavljeno suzama i jedina misao koja mi je prolazila glavom bila je: Ti stojiš pred licem Boga.
Nakon toga, sunce se smirilo, Isus je nestao ja sam spustila pogled obrisala suze te šokirana krenula razgovarati s 30-ak ljudi koji su stajali oko mene. Bez da spominjem vlastito iskustvo, upitala sam njih što su vidjeli. Mnogi su imali sličan doživljaj. Sunce koje pleše, vrti se, pada, vidjeli su svi. Međutim, nisu svi vidjeli Isusa. Neki su vidjeli ženu s djetetom u sredini svjetlosti, drugi su vidjeli križ. Međutim, nitko od ljudi s kojima s razgovarala nije vidio riječ mir koju sam ja vidjela, kao ni Isusa.
Tek nakon povrata kući moj muž inače rimokatolik objasnio mi je što se dogodilo te mi rekao: Zar ne shvaćaš što se dogodilo? Drugi su s vjerom bili tamo i prepoznali su Isusovo prisustvo svaki na svoj način u onome što im je trebalo, npr. u hostiji koju ti ne poznaješ, ti nisi vjerovala i Isus ti je pokazao svoje tijelo. Pokazao ti je stvarnu prisutnost sebe!
Taj događaj promijenio je smjer mog života u cijelosti ali i smjer teksta koji sam donijela kući u Irsku. Iako sam silno htjela raskrinkati tu marijansku propagandu, Irskoj sam prenijela Gospinu poruku koja glasi: Vratite se mome Sinu. Obratite se. Priznajte. Molite. Promijenite svoje živote.
Osjetila sam taj poziv Majke, upoznala majku koju zbog prijašnjih uvjerenja nisam poznavala. Nakon ovog susreta s Uskrslim u Međugorju moj život se nije prestao mijenjati. Isus mi je preko mnogih ljudi progovorio a ono što me najviše fasciniralo je živa prisutnost Isusa Krista u Euharistiji.
Krenula sam na svetu misu, svaki dan. Bila je to neopisiva čežnja za Isusom u Euharistiji. Podsjećam, ja sam bila protestant još uvijek i nisam znala što se događa. Međutim, pomoću molitve Duhu Svetom koju mi je dao jedan svećenik spoznala sam da me Isus želi u Katoličkoj Crkvi, zbog čega mi je i pružio to mistično iskustvo, te sam na blagdan Bezgrešnog začeća 8. prosinca 1988, tri i pol godine nakon što sam otišla u Međugorje raskrinkati tu veliku prijevaru, zahvaljujući Međugorju krštena u Katoličkoj Crkvi.
Vjera koja mi je došla po Isusu Kristu u Euharistiji bila je temelj mog novog života a sve je počelo te lipanjske večeri u malenom mjestu – Međugorje koje me po Božjoj providnosti pozvalo k sebi!
