Sv. Grgur VII. – Papa koji je okrunio kralja Zvonimira
Hildebrand, kasniji papa Grgur VII., rodio se između g. 1020 i 1025. najvjerojatnije u Soani, u pokrajini Toskani. Po majci je bio u rodu s rimskom obitelju Pierleoni, pa su ga te rodbinske veze dovele u Rim. Tu je vjerojatno postao redovnik benediktinac u samostanu sv. Marije na Aventinu.
U času kad je car Henrik III. u Sutriju g. 1046. papu Grgura VI. skinuo s njegova prijestolja, Hildebrand se nalazio među papinim kapelanima. Prognanoga papu slijedio je u Köln, gdje je ostao do njegove smrti. Poslije papine smrti Hildebrand je stupio u glasovitu opatiju u Clunyju, koja je onda bila središte crkvene obnove. Kad je g. 1048. izabran za papu sv. Leon IX., biskup Toula, uzeo je sa sobom Hildebranda, poveo ga u Rim te učinio jednim od svojih najbližih suradnika. I sada počinje njegova velika, upravo strastvena djelatnost za obnovu crkvenoga života. U njoj je bilo njegovo životno poslanje.
Uz papu Leona IX. i njegove nasljednike vatreno se borio protiv triju zala, što su onda poput more pritiskala Crkvu. Bila je to laička investitura: od svjetovnih vladara postavljanje i uvođenje u službu crkvenih prelata – tim putem su i mnogi nevrijedni došli na važne i odgovorne položaje u Crkvi – nadalje simonija: prodavanje i kupovanje crkvenih časti – i napokon klerogamija ili nepoštivanje zakona svećeničkoga celibata.
Papa Viktor II. g. 1056. poslao je Hildebranda kao svoga legata u Francusku, gdje je taj na pokrajinskom saboru u Lyonu lišio službe šestoricu biskupa, koji su na biskupsku stolicu došli simonijom. U službi papâ i Crkve Hildebrand je uspješno izvršio još i mnoge druge misije. U tome poslu veoma mu je mnogo pomagao jedan reformni pokret u Lombardiji, koji se zvao “Pataria”. Članovi toga pokreta bojkotirali su oženjene svećenike i nedostojne prelate. To su najviše činili izbjegavajući njihovo bogoslužje. Na taj se način u Crkvi sve više stvaralo javno mnijenje protiv svih zloporaba, a to je ne malo pomagalo i u njihovu otklanjanju.
Nakon smrti Aleksandra II. g. 1073., zbog svoga velikog ugleda i žara u zalaganju za obnovu Crkve, izabran je za njegova nasljednika Hildebrand, koji uze ime Grgur VII. Uz nastavljanje borbe za svestranu obnovu Crkve, novi si je papa postavio kao zadatak rad na sjedinjenju istočne i zapadne Crkve; bilo je to tek dvadesetak godina nakon Crkvenog raskola, a i pokretanje križarskih vojna za oslobođenje Svetoga groba iz ruku Seldžuka.
Međutim, žalosni sukob s njemačkim carem Henrikom IV. omest će Papine planove. Postavši papa, Grgur VII. je želio korjenito Crkvu osloboditi moralnih zala koja su je gušila. Smatrajući da je laička investitura temeljno zlo iz kojeg proizlaze ostala, stavio je sjekiru na korijen stabla da zlo uništi u samome začetku. Zato je već na korizmenoj sinodi 1074. godine uveo veoma stroge mjere protiv svih svjetovnih vladara koji se i ubuduće budu usudili biskupe i opate postavljati i uvoditi u njihovu službu. Međutim, njemački je car Henrik IV. i dalje radio posve suprotno onome što je Papa nalagao. Papa ga je opomenuo i zaprijetio mu izopćenjem iz Crkve. Na to je Henrik samovoljno 24. siječnja 1076. na saboru u Wormsu Papi ovako odgovorio:
“Hildebrand više nije papa već lažni monah… Ti, dakle, po sudu svih naših biskupa i našem osuđeni i prokleti, siđi dolje, napusti prisvojenu apostolsku Stolicu! Mi, Henrik, Božjom milošću kralj, govorimo ti sa svim našim biskupima: Siđi, siđi!”
To je od jednoga svjetovnog vladara u odnosu prema Crkvi bilo ipak previše; grubo se uplitati u potpuno crkvene poslove, željeti imati u Crkvi glavnu riječ i od Crkve učiniti sluškinju carskih probitaka. I da je papa Grgur VII. ili bilo koji drugi papa ili biskup na takva nastojanja samo šutio, izdao bi svoju pastirsku službu. Na sreću, papa Grgur VII. bio je čovjek koji se za zakonite probitke Crkve znao boriti. Car Henrik IV. poslao je u Rim kao svoga poslanika Rolanda iz Parme i taj je ondje na korizmenoj sinodi pročitao carevo izazovno pismo. U dvorani sinode nastala je takva uzbuna i negodovanje da je samo posredovanje pape Grgura spasilo carskog poslanika da ondje na licu mjesta ne bude linčovan.
Papa je tada Henrika IV. udario kaznom izopćenja iz Crkve. To je za Henrika urodilo neželjenim posljedicama, jer su mu knezovi, ali i puk, otkazali poslušnost, te je on kao pokornik odlučio poći u Italiju i ondje zamoliti Papu da s njega skine kaznu izopćenja. I tako je došlo do susreta u Canossi između Pape i Cara, susreta od kojeg se njemačko nacionalno biće nije nikada u potpunosti moglo osloboditi neke otpornosti prema “ultramontanizmu” i Rimu, i možda je već u Canossi bilo bačeno sjeme koje će u XVI. stoljeću dovesti do loma jednog dijela Njemačke s Rimom.
Papa je u Canossi s Henrika skinuo kaznu izopćenja, ali to Henrika nije promijenilo. On je i dalje išao svojim putom, koji je doveo do drugog loma, izopćenja i rata. Henrik je s vojskom došao pred Rim i g. 1084. napokon ga osvojio. Papa Grgur se sklonio u Anđeosku tvrđavu. Velik dio rimskoga klera i puka Papu je ostavio na cjedilu i priznao protupapu, koga je bio postavio Henrik. Papi su pritekli u pomoć Normani; oslobodivši ga, poveli su ga sa sobom u Salerno. Ondje je umro 25. svibnja 1085. Pavao V. godine 1606. proglasio ga je svetim.
Sudovi su o Grguru VII. podvojeni. Kod mnogih sudova o njemu govore više strasti i pristranost nego hladnoća i objektivnost. W. Brandmüller je lijepo zapisao: “Hildebrand je morao biti zaboravljen, da je mogao postati Grgur.” Time je htio reći da je Hildebrand, postavši papa, bio sav prožet sviješću svoje velike odgovornosti za Crkvu, i u toj je svijesti radio sve ono što je kao papa uopće radio. To ga je stajalo mnogih žrtava, razočaranja i poniženja, ali on nije ustuknuo. Znao je da svoju dužnost mora izvršiti pa njemu osobno bilo kako bilo. A u tome i jest sva njegova posve ljudska veličina koju mu je priznala i nepristrana povijest nazvavši ga “velikim”.
Protestanti sigurno ne simpatiziraju papinstvo, a još manje Grgura VII., pa ipak je jedan od najboljih poznavatelja srednjovjekovne povijesti, koji inače nije bio prijatelj papinstva, baš protestant Gregorovius u svom velikom djelu “Rim u srednjem vijeku” o Grguru VII. napisao ovo:
“U povijesti papinstva uvijek će sjati dvije zvijezde i pokazivati duševnu veličinu papa: Leon I., pred kojim je uzmaknuo grozni razbojnik Atila, i Grgur VII., pred kojim je u pokorničkoj haljini klečao Henrik IV. Prvi svjetski događaj napunja te počitanjem pred potpuno moralnom veličinom, a drugi te sili da se diviš gotovo nadčovječnom značaju… Grgur je sjajna zvijezda srednjega vijeka. Pogled će na nju očaravati sva vremena, a povijest kršćanskoga svijeta, kad ne bi mogla pokazati na taj silni značaj sina zanatlije pod tijarom, izgubila bi ponajkrasniju stranicu.”
Za nas Hrvate katolike može biti čast što je hrvatski kralj Zvonimir bio u dobrim odnosima s tim velikim papom Grgurom VII. Njegov poslanik Gebizon, opat glasovitog rimskog benediktinskog samostana sv. Aleksija i Bonifacija, u nedjelju 4. listopada 1075. okrunio je u Solinu, u crkvi sv. Petra, Zvonimira za hrvatskoga kralja. Krunidba je kraljeva imala tada značaj crkveno-vjerskoga čina. Zvonimir je okrunjen po rimskom krunidbenom obredu, a s njime je bila okrunjena i žena mu kraljica Jelena Lijepa. Nakon krunidbe kralj je položio prisegu vjernosti papi i Crkvi.
U prisezi, osim vjernosti, Zvonimir obećava da će štititi siromahe, udovice i siročad te da će sprječavati trgovinu robljem. Nije se, dakle, u njegovoj zavjernici radilo samo o probitcima Crkve i pape, već i o probitcima ljudskoga društva.
