24. lipnja 1981. – Gospa je s razlogom izabrala Podbrdo i Bijakoviće, mjesto na kojem će ostaviti veliki znak svoje prisutnosti
Ivandan 1981., kao i svake godine do tada, bio je blagdan u nisci onih dana koji se s nestrpljenjem očekuju. Ponajprije poradi duhovne okrjepe, a potom i zbog odmora od naporna fizičkog rada na njivi i u vinogradu.
Naime, treba se prisjetiti, prije 50 godina pučanstvo sela međugorske župe, ali i šire okolice, bavilo se gotovo isključivo ratarstvom – uzgojem duhana i vinove loze, od čega se živjelo. Da bi se dobila predodžba bijakovskih i međugorskih njiva u ono vrijeme, dostatno je zatvoriti oči i zamisliti te njive prekrivene duhanom i mjestimice zasađene vinovom lozom.
U lipnju je svaki komadić zemlje bio pomno obrađen, bez i jednoga korova, poput vrta. Na tim njivama izrasle su kuće, pansioni, hoteli, restorani i kafići koje hodočasnik danas zatječe u Bijakovićima i Međugorju.
Šetnja makadamskim putem
Naravno, od poljoprivrede se, s jedne strane zbog malih površina, s druge zbog niskih cijena proizvoda i nije moglo živjeti, pa su mnogi, već početkom dvadesetoga stoljeća, iseljavali u prekomorske zemlje, poglavito u Južnu i Sjevernu Ameriku.
Velik broj mladih dom i zaposlenje potražio je u gradovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a značajan dio ljudi u punoj životnoj snazi nalazio se na «privremenom radu» u europskim zemljama – Njemačkoj, Austriji, Švedskoj… kako bi zaradili nešto novca za izgraditi kuću, školovati djecu, život učiniti ugodnijim. Lipanj je i vrijeme vrućina, završetka školske godine, dolaska djece iz gradova svojoj rodbini ili povratka sa školovanja.
Svaka, pa i dječja ruka, bila je velika pomoć u poslu, pogotovu nizanju duhana ili čupanju trave za krave i janjce. U takvu životnom ozračju počinje priča na seoskom putu u Podbrdu u Bijakovićima, priča koja je ponajprije uzbudila mještane i svećenike, uznemirila vlast te se prenijela, ponekad poput silnoga vjetra, a ponekad poput tihe rijeke, do kraja Zemlje i traje sve do danas – stubokom mijenjajući samo lice Zemlje.
Ivandan je dakle bio jedan od dana odmora od teških poljoprivrednih poslova. Svatko je taj dan otišao na sv. Misu, ranu ili pučku, a popodne su stariji pogledali na kojoj njivi sutra treba brati duhan, ima li bolesti u vinogradu i treba li ga prskati. Djeca imaju vremena za svoje obveze, zapravo za druženje i igru. I njih nekoliko iz Podbrda polazi makadamskim putem, u šetnju. Ni ne sluteći s kakvim će uzbuđenjem završiti taj dan i otvoriti se toliki dani milosti.
Žena s djetetom
Ivanka Ivanković i Mirjana Dragićević toga su popodneva pošle u šetnju. Ivanka je, iznenada, nedaleko od puta, u kamenjaru, ugledala ženu s djetetom u naručju kako im maše da se približe. Kad je Mirjani kazala što vidi, dobila je odgovor: «’Ajde, kakva Gospa – otkud će se nama ukazati Gospa!» I brzo su pošle prema kućama, gdje su susrele Milku, te potom Vicku, Ivana Ivankovića i Ivana Dragićevića.
Radoznali, vratili su se gdje je Ivanka vidjela Gospu i svi su je vidjeli. Od straha, pobjegli su kući, pričajući što su vidjeli. Tko im je mogao povjerovati? Premda je riječ o selu, kraju i narodu gdje je vjera još čvrsta, obitelji zdrave, nije jednostavno povjerovati u dječje priče. No djeca nisu odustajala od svojih iskaza.
Sutradan, 25. lipnja, u isto vrijeme, došlo ih je više, a Gospu su vidjeli: Ivanka Ivanković Ivanova, Mirjana Dragićević Jozina, Vicka Ivanković Perina, Ivan Dragićević Stankov, Marija Pavlović Filipova i Jakov Čolo Antin. Već treći dan okupilo se mnoštvo naroda, jer se vijest munjevito proširila. Djeca su, ispunjena radošću, bez skrivanja prenosila što Gospa govori i što traži. Postavljali su i pitanja, kako ih je tko savjetovao, ali su najviše molili. Odmah nakon vijesti o ukazanju (gospa), počele su dvojbe, sumnje, progoni.
Sumnje, pritisci, progoni
S jedne strane, svećenici su mislili da im komunistička vlast podmeće, koristeći nevinu dječicu, kako bi imala razloge za progon Crkve i vjernika. U progonu Crkve ta je vlast imala i odveć bogato iskustvo i bila spremna na sve. S druge pak strane, vlast je sve smještala u kontekst antidržavne, antisocijalističke crkvene djelatnosti. Odmah je ta vlast zagrmjela da «ne će dopustiti rušenje socijalističkog ustroja, rušenje bratstva i jedinstva», prijeteći fratrima, ispitujući djecu i mještane.
Ponetko je sumnjao na drogu, ponetko spominjao halucinacije, a vidioci su letjeli svojoj Gospi, Kraljici Mira, dok se narod spustio na koljena i molio. Uhićen je i osuđen župnik fra Jozo, također su zatvoreni i osuđeni fra Ferdo Vlašić i fra Jozo Križić, kažnjavani su novčanim i zatvorskim kaznama mještani – ali je sve bilo uzalud.
Gospine su riječi na sve to bile: «Draga dječice, ne bojte se, molite, otvorite svoja srca mome Sinu.» Progoni tih prvih dana su nastavljeni, a vjernici, već i iz drugih zemalja, dolazili su na večernji molitveni program, ispovijedali se, molili krunicu, vapili Gospi za duševnim i tjelesnim zdravljem. Priča započeta na seoskom putu u Bijakovićima na Ivandan 1981.
Gospina je priča, poziv i znak našemu vremenu. Nije je mogla zaustaviti ničija sumnja i nikoja podmetanja. S tom pričom ušli smo u «milosno vrijeme» tako ovo vrijeme u svojim porukama zove Kraljica Mira. Tolika svjedočenja o obraćenju, duhovnom i tjelesnom ozdravljenju, ispovijedima i molitvama koje su oživjele i zaživjele u obiteljima svih kutova Zemlje, samo su kapljice velike matice koja umiva svijet.
