Ukazanja u Međugorju 1981. godine ostavila su dubok trag u životima župljana i svećenika koji su tih dana živjeli među narodom. Njihova osobna svjedočanstva — često emotivna, ponekad dramatična — otkrivaju kako su ljudi osjećali duhovne poticaje i promjene u župi još prije nego što su se događaji intenzivirali.

1. Vijest o ukazanjima i fra Jozino iznenađenje

Vijest da se Majka Božja ukazuje katoličkoj djeci u selu Bijakovićima, župa Međugorje, fra Jozo Jokić doznao je iz društvenog tiska. Iznenadila ga je posebno činjenica da su među vidiocima bila imena djece kojima je godinama predavao vjeronauk: Vicka Ivanković, Marija Pavlović i Ivan Dragičević.

Fra Jozo je obavljao pastoralnu službu u Međugorju od 1974. do 1980. godine, gdje je bio kućni pomoćnik, a jedno vrijeme i župnik. Pred ukazanja nalazio se u Makarskoj, pripremajući se za ređenje i ispite na teologiji. Upravo u to vrijeme počeo je primati prve vijesti o onome što se zbiva u župi koju je volio i smatrao svojim domom.

2. Duhovno ozračje prije samih ukazanja

Fra Jozo opisuje kako su u godinama prije ukazanja postojali snažni znakovi duhovnog buđenja u župi. S posebnom emocijom spominje procesiju 1975. godine na Križevac, kada je sa skupinom djece molio, osjećajući duboku snagu i poniznost naroda.

Iako tada nitko nije znao što će se dogoditi, mnogi su osjećali da se u župi događa nešto posebno. Fra Jozo svjedoči da je molitva u to vrijeme bila iznimno snažna, a narod duboko povezan sa sakramentima i Gospom.

3. Prvi dani ukazanja — mnoštvo u crkvi i molitva u suzama

Kada su 24. i 25. lipnja 1981. djeca počela govoriti da su vidjela Gospu, fra Jozo nije odmah bio u Međugorju, no kasnije je vidio kako je crkva bila prepuna vjernika.
Nigdje nije bilo slobodnog mjesta; ljudi su stajali između klupa, klečali uz zidove i molili krunicu. Mnogi su plakali jer su osjećali snažnu prisutnost i unutarnji poziv na obraćenje.

Fra Jozo opisuje trenutak:

„Ne znam zašto, ali cijela crkva bila je u suzama. Nisam htio ništa tražiti od Boga, samo njegov mir i prisutnost.“

Osjećao je da se događa nešto duboko i nadnaravno. Ističe da se u narodu rađala snaga koja nadilazi obične ljudske okolnosti.

4. Zabranjen pristup crkvi — pritisak milicije i snaga naroda

Komunistička vlast pokušala je ugušiti okupljanja. Milicija je zabranjivala pristup crkvi i blokirala ulaze, pa su vodiči hodočasničkih skupina morali voditi ljude kroz šumske puteve da bi došli pred crkvu.

Fra Jozo navodi kako je narod bio spreman trpjeti iz ljubavi prema vjeri:

„Da sam tada ljude upitao jesu li spremni da ih milicija odvede u zatvor radi vjere — rekli bi da jesu.“

Mnogi su padali u nesvijest od napora i vrućine, mladi su plakali jer nisu mogli doći pred crkvu.
No unatoč svemu, narod je ostao u molitvi.

5. „Spašavanje“ večernje mise

U jednom trenutku milicija je pokušala prekinuti večernju misu. Crkva je već ranije bila zatvorena, a vjernici su molili ispred nje. Fra Jozo svjedoči kako je snažno osjetio da treba ostati uz oltar.

„Osjetio sam da Gospa želi da misa bude spašena. Da se ne prekine.“

U tim trenucima, iako je milicija pretresla crkvu i pokušavala zaustaviti bogoslužje, u narodu se pojavila još veća snaga molitve. Ljudi su plakali jer su vidjeli da im diraju svetinje.

6. Svjedočanstva časnih sestara i vjernika

U tekstovima se nalaze i svjedočanstva časnih sestara:

• Sestra Slikoslava Galac

Donijela je križić i opisala trenutak kada je zvonar uspio u pravom trenutku otvoriti prozor i dodati križ narodu. Spomenula je i skupinu pravoslavnih vjernika koji su s poštovanjem ušli u crkvu i molili, što je sve duboko dirnulo.

• Sestra Marcelina

Svjedočila je dolasku djece koja su molila da im se dopusti ući u crkvu. Rekla je:

„Sve će biti dobro.“

• Svjedočanstva naroda

Jedna žena tada je izjavila:

„Fra Jozo će biti svetac.“

Mnogi su te riječi shvatili kao izraz dubokog poštovanja prema svećeniku koji je bio spreman stati između naroda i milicije.

7. Osobni duhovni pozivi i predanje

Fra Jozo je u molitvi osjetio „želju za istinom“ i potvrdu da se događa nešto što nadilazi ljudske planove. Bio je pozvan pripremati djecu za molitvu te je osjetio posebnu snagu koja ga je vodila kroz kušnje.

Jedan od trenutaka donosi rečenicu koju je čuo od svetice:
„Misli pozitivno.“
U tim riječima prepoznao je Božji poticaj.

Zaključak

Sva ova svjedočanstva — svećenika, sestara i običnih vjernika — svjedoče o vremenu punom straha, ali i iznimne vjerničke hrabrosti. Unatoč zabrani, pritisku i prijetnjama, molitva u Međugorju nije prestala.

Ovi događaji postali su temeljem onoga što će Međugorje kasnije postati:
mjesto obraćenja, pomirenja i duboke molitve za milijune ljudi iz cijeloga svijeta.

www.medjugorje-news.com