Životna ispovijest patera Ivana Stjepana Horvata: Kako je od mladića u depresiji postao omiljeni svećenik evangelizator na društvenim mrežama
Patera Stjepan Ivan Horvat na Facebooku nas svakodnevno dariva lijepim citatima, među zategnute internetske odnose unosi pomirbene tonove, imamo osjećaj da nas razumije, ne pametuje i ne kritizira. Kada smo ga pitali za intervju, odgovorio je: „Nemojte, molim vas! Ionako iskačem iz paštete.“ Kasnije je, srećom, ipak pristao.
Ekskluzivno za portal Bitno.net pričao je o bezbrižnom djetinjstvu koje je prekinuo rat, odnosu prema roditeljima, svojoj navijačkoj fazi, gubitku najboljeg prijatelja, depresiji… Saznat ćete da postoji dobar razlog zašto se kao svećenik posvetio evangelizaciji na društvenim mrežama
Hajdemo jednom zauvijek razriješiti dvojbu oko imena jednog od najomiljenijih hrvatskih svećenika na društvenim mrežama: misionara Krvi Kristove patera Stjepana Ivana Horvata. Ivan mu je civilno, a Stjepan redovničko ime. Svećenik s dva imena svoj bi dosadašnji životni put također mogao podijeliti na dva razdoblja. U prvome je još bio samo Ivan Horvat, buntovan i pomalo besciljan mladić iz Vinkovaca, navijač Cibalije, koji je neprestano mijenjao poslove.
A u drugome razdoblju, onome nakon obraćenja, redovnik i svećenik Stjepan svakodnevno nas dariva lijepim citatima, među zategnute internetske odnose unosi pomirbene tonove, imamo osjećaj da nas razumije, ne pametuje i ne kritizira nas. Kada smo ga pitali za intervju, odgovorio je: „Nemojte, molim vas! Ionako iskačem iz paštete.“ Kasnije je, srećom, ipak pristao.
Započet ćemo s prvim dijelom njegova života – onim dok je još uvijek bio Ivan. Rođen je 7. kolovoza 1983. godine u, kako kaže, prosječnoj vinkovačkoj obitelji. Njegova majka cijeli radni vijek provela je kao računovotkinja, a otac je radio u kožnoj konfekciji „Đuro Salaj“, pa je branio Hrvatsku, a nakon Domovinskog rata još je neko vrijeme bio zaposlen u kožnoj konfekciji i potom se godinama bavio špedicijom na željeznici. „Bili smo tipična radnička obitelj.
Mama i tata su uvijek otkidali od sebe kako bi nama bilo dobro. Primjerice, ja bih ‘napadao’ roditelje da mi kupe kompjuter, a oni bi pronašli način, kupili bi ga na valjda sto rata, samo da meni bude dobro…“, započinje svoju životnu priču pater Stjepan Ivan Horvat. Priznaje kako je tek kasnije, kada se već zaredio za svećenika, shvatio da su roditelji u toj silnoj ljubavi bili preblagi prema njemu. „Možda sam i zbog toga u školi i na poslu imao problema s autoritetima. Jednostavno nisam imao neku pozitivnu zadršku prema nadređenima. Za vrijeme bogoslovije drugi kandidati su često mene slali da pitam nešto poglavara jer su znali da pred njim nemam straha“, objašnjava.
Odrastao je uz dvojicu braće, starijeg Hrvoja i mlađeg Domagoja, a većinu djetinjstva provodio je na ulici. „Imam osjećaj da sam se neprestano igrao. Malo ‘žmire’, pa nogometa, pa ‘rata’… Mi djeca smo na jednom brdu pravili skrovišta i utvrde. Zaista smo imali djetinjstvo iz snova…“, prisjeća se. Priča nam kako ga je obilježila ta njegova „Sekulićeva“, mala ulica s puno djece, koja se nalazila u blizini jezera Banje, potoka Nevkoš i Dirova brijega.
Pozitivna strana Domovinskog rata
Bezbrižno je djetinjstvo u drugom razredu osnovne škole prekinuo Domovinski rat. „Sjećam se noći kada su moji baka, djed (koji je bio među prvim ranjenicima u Vinkovcima) i rođaci ušli u naše sklonište jer je njihova kuća bila granatirana. Svi su plakali. Premda sam bio malen i nisam razumio što se događa, slutio sam da nikako nije dobro…“, kaže.
Međutim, osim nekoliko bolnih trenutaka, naš sugovornik pamti i brojne pozitivne slike iz rata. „Možda sam kao devetogodišnjak na rat gledao drugim očima. Bio sam sretan jer sam se mogao duže nego inače družiti s djecom u skloništu, skupljati dijelove granata i ostatke čahura po susjedstvu te promatrati oslobađanje vojarne s krova naše kuće“, priča.
Kada su napadi na Vinkovce postali sve učestaliji, majka je sa sinovima otišla u izbjeglištvo, najprije u Sloveniju, a zatim u Malinsku, Zagreb, Sesvete, Novigrad… U izbjeglištvu su se zadržali relativno kratko, tek nešto više od pola godine, a u Vinkovce su se vratili 1992. godine, kada je dječak nastavio školovanje, odnosno nekakvu skraćenu ljetnu verziju drugog razreda.
Strastveni navijač Cibalije
Ivan je odrastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, u kojoj je majka „posebno držala do vjere“, a braća su ministrirala. „Zanimljivo je da su moja braća govorila da ih privlači svećenstvo, ali ja baš nisam bio vezan uz Crkvu niti sam ikada ministrirao. U mojoj obitelji se nije previše razgovaralo o vjeri i odnosu s Bogom niti se navečer molila krunica. Kao dijete sam svake nedjelje odlazio na misu, skupio nekoliko lijepih uspomena na Crkvu, posebno na danas pokojnog fra Iliju Miškića, ali to nije bilo dovoljno da se nakon krizme zadržim u crkvenim klupama“, priznaje.
U pubertetu je njegova potreba da bude u društvu postala još intenzivnija. Gotovo svake večeri izlazio je u grad. Pridružio se navijačima Cibalije, tzv. Ultrasima, pa je vikende provodio na stadionima. „Moja navijačka ekipa nije bila huliganska, ali smo se ponekad znali zakačiti s policijom. Puno toga dobroga sam primio od navijača. Često znam reći kako sam veće zajedništvo dobio s navijačima nego u Crkvi. U Crkvi se često nešto mora ili očekuje od tebe. Mi navijači smo bili nošeni srcem i sve smo međusobno dijelili. Netko je na put ponio sto, a netko deset kuna, netko kobasicu, a netko bocu rakije. Sve smo dijelili i sve je bilo naše…“, prisjeća se.
Kako je maturirao s dvojkom
Ivan je završio srednju tehničku školu iako je baš i nije upisao s voljom. Naime, pri kraju osnovne škole zavolio je kuhanje i neprestano se vrzmao oko štednjaka. Mama bi kuhala varivo od piletine, odvojila bi komad bijeloga mesa pa bi Ivan od njega stvarao delicije. Međutim, roditeljima se baš i nije svidjela ideja da postane profesionalni kuhar, pa su ga počeli nagovarati da upiše četverogodišnju školu, po mogućnosti tehničku, u kojoj se njegov stariji brat već pokazao kao odličan učenik. Ivan je naposljetku kapitulirao i upisao se u tehničku. U prvom razredu je bio vrlo dobar učenik, u drugom razredu jedva je prošao s četvorkom, a u trećem je shvatio da ga škola više nimalo ne zanima. „Bio je to totalni promašaj. Čak sam bio pomalo ljut na svoje roditelje…“, kaže.
Tijekom jednog razgovora s razrednikom Ivan je iskreno priznao da više nema motivacije za učenje i da će od sada učiti samo za prolaz. Razrednik to nije mogao prihvatiti, pa su se pojavili mnogi problemi i u Ivanu se opet javio bunt. Razrednik ga je, kako bi ga „motivirao“, nakon toga poslao na popravak iz tjelesnog odgoja. Čak mu je zaprijetio kako će to iduće godine ponoviti samo kako Ivan ne bi maturirao na vrijeme. Ivan se odlučio malo zaigrati te mu se osvetiti.
Iduće godine je učio dovoljno da školsku godinu završi bez ijednog popravka i na prvom roku položi maturu, a za tjelesni je „sredio oslobođenje“. „U meni je proradio nekakav bunt da sam čak namolio pojedine profesore da mi smanje ocjenu kako bih prošao s dvojkom, ali istovremeno sam se zainatio da ću proći bez popravka i maturirati na vrijeme. Tako je i bilo, prošao sam četvrti razred s dvojkom, ali bez popravka, te na prvom roku maturirao s dvojkom. Baš sam bio lik“, šali se.
Eksperimentiranje s drogom
Tijekom devedesetih je u Vinkovcima bilo puno droge. „Problem je bio u tome što smo mi mladi ljudi imali previše slobodnog vremena, a u malim gradovima nije bilo nikakve ponude, tako da smo morali pronalaziti zabavu“, priča nam. Neki njegovi prijatelji su, nažalost, počeli eksperimentirati s drogama pa se i sam uvukao u to. „U pojedinim razdobljima života bio sam okružen ljudima koji su imali iskustva s teškim drogama. Čak sam iz znatiželje probao neke teže stvari. Zanimalo me što je to zbog čega oni toliko kombiniraju i daju tolike novce… Vjerujem da me odnos prema roditeljima, odnosno strahopoštovanje prema obitelji, spasilo da ne odem predaleko u bilo kojem smislu…“, priznaje.
Prepričava nam jednu situaciju kada je proveo noć u pritvoru. Bio je toliko ogorčen jer je policija privela njegovo društvo zbog neke sitnice. Nakon što su ostale pustili kući, Ivan se do dugo u noć svađao s policajcem. Policijski službenik mu je tada pomalo proročki izjavio: „Mali, ti ćeš biti ili kriminalac ili neki veliki pozitivac…“ Nakon toga ga je ostavio desetak sati zatvorenog u sobi.
Roditelji su ga nakon mature nagovarali da upiše bilo koji fakultet. Ivan se dugo protivio, a pristao je tek kada su ga podmitili obećavši mu polaganje vozačkog ispita. „Upisao sam Poljoprivredni fakultet. U meni se čak probudila nekakva želja za studiranjem, ali me napustila nakon dva-tri tjedna predavanja, tako da sam se vrlo brzo zaposlio“, kaže. Idućih pet godina promijenio je razne poslove. Bio je monter klima-uređaja, radio u PVC stolariji, kao dostavljač, u rasadniku, električar u tvornici… Niti jedan od tih poslova nije ga zadovoljavao. Uvijek je tražio nešto više. „Jednom sam dao otkaz u firmi, iz koje do tada gotovo nitko nije samovoljno otišao, pa me je direktor u nevjerici pozvao na razgovor i čudeći se, pustio da odem. Ljudi su vukli razne ‘štele’ kako bi se zaposlili u toj firmi, a ja sam odlučio otići. Danas znam da me taj nemir vodio prema mojem pravom zvanju…“, objašnjava.
Depresija u 23. godini života
U Ivanu su se do 23. godine života nakupile brojne frustracije. Njegovi prijatelji su napredovali, ženili se, kućili, smirivali, a on je od 16. godine živio jednakim besmislenim životom. „Veliku ulogu u mojem životu odigrala je vojska. Tamo sam naučio da moja djela imaju posljedice. Posvađao bih se sa zapovjednikom ili bih se odbio brijati ili čistiti čizme, pa bi zbog toga svi bili kažnjeni. Odlučio sam se mijenjati zbog drugih… Pristao sam raditi besmislene stvari, poput ravnanja posteljine telefonskom karticom, samo kako ne bih druge uvalio u probleme“, svjedoči.
Za vrijeme služenja vojnog roka dogodila se tragedija. Jedan njegov prijatelj završio je svoj život u 24. godini. “Taj događaj me je jako pogodio. Počeo sam razmišljati o smislu vlastitog života. Htio sam se promijeniti, no nisam znao odakle početi…“, kaže. Međutim, umjesto nekog pozitivnog pomaka, Ivan je počeo upadati u ozbiljnu depresiju. Danima je ležao u krevetu, potražio je liječničku pomoć i završio na tabletama za spavanje i smirenje. Sebe je počeo doživljavati kao izgubljen slučaj, osobu bez ikakve budućnosti.
Kada su njegovi roditelji uvidjeli da Ivan nije dobro, organizirali su obiteljsko okupljanje, kada su im se za stolom pridružili tetka i tetak. Taj sastanak bi se mogao nazvati i okupljanje „obiteljskog kriznog stožera“ za pomoć Ivanu. Tada se dogodilo nešto presudno – Ivanova majka je zaplakala. „Bio je to trenutak koji je Bog iskoristio da probije granicu u mojem srcu. Volim ponosno reći kako nikada nisam vidio svoje roditelje da se ozbiljnije svađaju. A toga dana sam gledao mamu kako zbog mene plače. Majčine suze su mi presudile… Rekao sam sebi: ‘Ovako više ne ide. Ivane, moraš nešto učiniti…’“
Kako je ‘zalutao’ na web-stranice Misionara Krvi Kristove
Idućeg je dana sjeo za kompjuter i počeo je danima pretraživati internet. Tražio je izlaz iz depresije u kojoj se našao. „Zaista ne znam kako, ali nešto me dovelo na stranice Misionara Krvi Kristove. Bila je to skromna stranica do koje možeš doći ako ju ciljano tražiš… Pretpostavljam da me Google doveo na nju dok sam čitao neka svjedočanstva o smislu života. Na stranici je pisalo nešto tipa: ‘Ako želite razgovarati sa svećenikom, nazovite ovaj broj…’ Premda nisam znao zašto bih i o čemu razgovarao sa svećenikom, bez puno razmišljanja sam nazvao“, prisjeća se. Javio se pater Zbigniew. Ivan mu se otvorio, pričao mu je o svojim problemima i osjećajima, o onome kroz što prolazi, o traženju smisla u besmislu života, o svim njegovim padovima, majčinim suzama… Poljski redovnik je na lošem hrvatskom počeo pričati o Bogu, vjeri i uzrocima gubitka smisla života. Ivan mu je ponavljao: „Zašto mi ovo nije netko prije rekao?“ Svećenik ga je na kraju razgovora pozvao u posjet samostanu Misionara Krvi Kristove u Zagrebu.
Ivan je nakon ovog razgovora odjurio prema crkvi, javio se jednom franjevcu i zamolio ga za razgovor. Svećeniku je ispričao kako se osjeća besperspektivno i da je uspješan samo u „ispijanju piva“ u gradu. Fratar je komentirao: „Mali, zapamti da su se tvoji roditelji za svako pivo, koje ti plaćaš deset kuna, itekako namučili.“ Ostatak razgovora mu je ostao u magli. Pamti samo kako je u jednom trenutku shvatio da svećenik želi što prije završiti razgovor. Zbog toga se idućeg dana javio drugom svećeniku – fra Augustinu Kordiću.
„Fra Augustin je odigrao ključnu ulogu u mojem obraćenju. Kod njega sam se nakon dugo godina, točnije od krizme, ponovno ispovjedio i počeo svakodnevno odlaziti na svetu misu“, kaže. U početku se pomalo sramio svojeg obraćenja. Htio je samo započeti novi život a da se pritom ne mora nikome opravdavati i nije se znao nositi sa zbunjenim pogledima bakica kada bi u crkvi stao u red za svetu pričest.
Ubrzo je prihvatio poziv patera Zbigniewa i posjetio je redovničku zajednicu Misionara Krvi Kristove. Otišao je na jednu duhovnu obnovu i ostao cijeli vikend kod misionara. Obitelj se nije mogla načuditi njegovu odlasku u samostan. „Nikada neću zaboraviti onaj osjećaj kada sam došao u samostan… Osjećao sam se kao da sam došao kući. Fascinirali su me misionari koji su me primili kao da sam jedan od njih: dali su mi sobu, hranu… Sjećam se svojeg prvog klanjanja i cijele noći koju sam proveo plačući u kapelici. Na kraju mi je bilo toliko dobro da sam odgađao povratak kući. Propustio sam vlak u devet ujutro pa u tri, pa u šest sati i napokon sam u devet sati navečer krenuo prema Vinkovcima“, priznaje.
Konačna odluka da postane svećenik
Ivan je odlučio kako neće produžiti ugovor u firmi gdje je tada radio i da se prije ili kasnije vraća u Zagreb. „Obitelj je bila iznenađena jer sam se iz samostana vratio sretan i ispunjen, a depresiji nije bilo ni traga. Ustvari, osjetio sam da moj život napokon ima neki cilj. Zbog toga je depresija nestala. Okupio sam svoje društvo i zaneseno im prepričavao sve što sam doživio u Zagrebu. Podijelio sam im krunice i molitvenike. To ih je čudilo“, kaže. Međutim, kako je prijetila mogućnost da bi se mogao vratiti starom načinu života, Ivan se htio što prije vratiti u Zagreb i neko vrijeme tjedan, dva, tri boraviti kod misionara. Zbog toga je ubrzo ponovno otputovao Misionarima Krvi Kristove i započeo „samostanski život“.
„Nisam poznavao molitveni život, ali ja sam duboko u sebi znao da želim biti misionar iako mi je to bilo teško priznati. U samostanu mi je bilo predivno, pa sam se zadržao puna tri mjeseca“, priča nam. Budući da su roditelji bili zbunjeni, Ivan im je na poticaj jednog svećenika napisao pismo u kojem im je objasnio što mu se događa. Uslijedio je period intenzivnog razmišljanja o budućnosti. Je li napokon pronašao smisao za kojim je toliko dugo tragao? Predstavlja li mu samostanski život onu istinsku sreću? Želi li doista biti svećenik?
Odgovor je dobio prilikom slučajnog posjeta svećeniku egzorcistu Arharu u Sloveniju, gdje je išao s jednom obitelji koja je imala dogovoren razgovor. Naime, ovaj stariji svećenik je među brojnim vjernicima, iako to nije bilo dogovoreno, izdvojio upravo Ivana i pozvao ga na razgovor. Mladić mu je ispričao svoju prošlost. Svećenik ga je iznenadio pitanjem želi li biti svećenik. Ivan je odgovorio bez previše promišljanja: „Pa, želim!“ Stariji svećenik se tada ustao i očinski ga zagrlio.
Na putu prema Zagrebu Ivan je shvatio kako je toga dana prvi put naglas izgovorio želju koja mu je bila dugo na srcu. Istovremeno se silno uplašio shvativši da budući svećenici moraju završiti studij teologije. „Na fakultetu sam učio puno više nego što to moji rezultati pokazuju. Doslovno sam danima učio u knjižnici. Jedna profesorica, koju sam često susretao u knjižnici, bila je razočarana kada je na ispitu shvatila koliko malo znam. Vjerojatno je očekivala mnogo više od studenta koji nije napuštao knjižnicu“, šali se Ivan.
Ivan postaje Stjepan
Ovdje dolazimo do razdoblja kada Ivan uzima redovničko ime Stjepan. Međutim, prije redovničkih zavjeta, morao je proći strogu formaciju, koja je podrazumijevala svojevrsnu izolaciju, odnosno ograničeno korištenje mobitela, laptopa i televizora te izlaska iz samostana. „Netko bi možda rekao da su nam oduzeli slobodu. Međutim, meni je ta izolacija baš dobro sjela jer mi je trebalo da me netko odsiječe od svijeta“, govori. Priča nam kako je izgledalo kada bi kao bogoslov posjećivao svoju obitelj u Vinkovcima. „Iskreno, bilo mi je teško pričati o vjeri. Stalno sam razmišljao kako me ovi ljudi znaju.
Poznaju moje mane i svjedočili su mojoj prošlosti. Morale su se dogoditi neke prilike, čak i neugodne, kada sam napokon dobio priliku postupiti kao bogoslov, a kasnije i kao svećenik. Primjerice, jednom sam rastavljenoj osobi rekao kako ne bi smjela ulaziti u drugi odnos. S obzirom da smo bili jako dobri, očekivala je da ću u toj situaciji bili blaži od drugih svećenika… Mogao sam to prešutjeti i ne štetiti našem odnosu, ali sam kao svećenik morao izreći stav Crkve…“, objašnjava. Najteže je biti svećenik i govoriti istinu u svojoj obitelji”, kaže.
Za svećenika je zaređen 2015. godine u Vinkovcima. Svećeničko ređenje je bilo u subotu, a već je idućeg dana imao svoju mladu misu. Kada danas, 15 godina nakon obraćenja i osam godina nakon ređenja, gleda na svoj životni put, zahvalan je Bogu koji je jako dobro znao kada ga je potaknuo da otvori onu skromnu internetsku stranicu Misionara Krvi Kristove. „Čvrsto vjerujem da Bog poziva upravo iz one sredine i onog načina života za koje treba svećenika. Tako je don Ivana Filipovića, koji je bio ovisnik, pozvao da služi u Cenacolu. Pritom ne želim reći kako sam ponosan na sve što sam prošao, ali sam siguran da Bog koristi sva ta iskustva za moje današnje svećeničko djelovanje“, kaže.
Pater Stjepan je tek u razgovoru s Ivom Džebom za „Podcast Bitno.net-a“ shvatio kako se do đakonskog ređenja nije koristio društvenim mrežama te da se njegov svećenički poziv dogodio upravo preko interneta. Naime, Ivan je tek kao đakon, kad se spremao za jednogodišnji boravak u Poljskoj, na nagovor prijatelja otvorio Facebook profil. „Prijatelji su mi rekli da je to najbolji način da ostanemo u kontaktu. Nakon toga sam dodavao ljude i polako započeo evangelizaciju na društvenim mrežama, najprije preko profila ‘Mladi Misionari’, a danas preko svojeg osobnog profila“, objašnjava.
Ne voli baš kada ga predstavljaju kao „online evangelizatora“, „svećenika s društvenih mreža“ ili „misionara s ‘toliko i toliko’ pratitelja“. Ipak priznaje da je zadovoljan jer Bog taj njegov „online angažman“ koristi u dobre svrhe. Mnogi mu se nakon dugogodišnje pauze javljaju za svetu ispovijed jer im je “preko poruka lakše stupiti u kontakt sa svećenikom”. Svoju FB stranicu također koristi za evangelizaciju, okupljanje volontera ili za humanitarne akcije, pa se, tako, zahvaljujući njegovoj objavi nedavno u samo jednom danu prikupilo više od sto tisuća kuna za pomoć hrvatskim misionarkama u Beninu. Svega toga ne bi bilo da jednoga dana nije “slučajno” zalutao na internetske stranice Misionara Krvi Kristove.
