Uspješni neurokirurg s Harvarda doživio moždanu smrt pa sada svjedoči o svom iskustvu raja i pakla
Uspješni neurokirurg s Harvarda doživio moždanu smrt pa sada svjedoči o svom iskustvu raja i pakla Predavač na Harvardu i neurokirurg prije je vjerovao da iskustva pred smrt imaju svoj izvor u mozgu, te da smrću mozga, čovjek prestaje postojati, ali to se promijenilo nakon što je doživio ovo iskustvo
Alexander Eben predavač je na Harvardu, uspješni neurokirurg s više od dvadeset godina iskustva u sveučilišnim bolnicama, koji je obavio mnoge operacije na mozgu. . Dana 10. studenog 2008. Alexander Eben iznenada se razbolio od akutnog bakterijskog meningitisa uzrokovanog kolitisom. Bolest je potpuno blokirala funkciju njegove moždane kore. Pao je u komu.
S medicinskog gledišta, njegov oporavak činio se nemogućim, a svaki mogući oporavak medicina bi smatrala čudom. Kad je pao u komu i moždana kora mu je prestala funkcionirati, Eben se našao izvan svog tijela.
Prije je uvijek vjerovao da ljudska svijest i iskustva pred smrt imaju svoj izvor u mozgu, te da njegovom smrću čovjek prestaje postojati. Dok znanost ne može objasniti kako milijarde živčanih stanica u mozgu mogu proizvesti svijest i druge više osjećaje, Eben je bio uvjeren da će znanstvenici u bliskoj budućnosti riješiti i ovu misteriju. Iskustvo kliničke smrti natjeralo je znanstvenika da potpuno promijeni svoja gledišta. Nakon što je pao u komu, našao se u čisto duhovnoj stvarnosti i doživio nevjerojatnu jasnoću misli i jasnoću vida.
Paklena stvarnost
Prvo, Eben se našao u nekoj zastrašujućoj, blatnjavoj zemlji u kojoj je bio zarobljen. Čuo je “užasnu mehaničku, monotonu tutnjavu i vidio strašna i odvratna zvjerska lica kako izviru iz blata, koja vrište ili stenju. Osjetio je smrtonosni zadah krvi, izmeta i povraćanja. Trljala su ga šiljasta tijela gomile u pokretu koja je nalikovala crvima i gmazovima. To mu je izazvalo najveći stupanj gađenja i užasa.2
Mora se imati na umu da je naš jezik nespretan kada pokušava opisati stvarnost koja je nedostupna za osjećanje ovakvih spoznaje. Kad je Gospa u Fatimi, 13. srpnja 1914., otkrila djeci prvu tajnu Fatime (koja kaže da je krajnja posljedica čovjekova odbacivanja Boga, pakao), i kad su djeca ugledala viziju pakla, bila su toliko uplašena da nikome nisu htjeli otkriti sadržaj.ove misteriju. Tek po izričitoj biskupovoj naredbi Lucija je opisala cjelokupnu viziju.
Valja naglasiti da je zahvaljujući Božjem milosrđu iskusio predokus stvarnosti pakla kako bi se mogao obratiti i svojim svjedočanstvom pozvati ljude da se vrate Bogu. Užasnut ovom stvarnošću u kojoj se našao želio je svom snagom što prije otići odatle. Nakon nekog vremena tama koja ga je okruživala počela se razilaziti, a zvuci najljepše glazbe koju je ikada čuo dopirali su do njega.
Nebo
Eben je ugledao vrtložno svjetlo koje je zračilo toplinom ljubavi. Počeo se uspinjati i odjednom se uputio u nevjerojatan svijet, pun očaravajuće svjetlosti, koja vrvi životom, zanosnom ljepotom, radošću i mirom.
Eben je tada shvatio da je cijeli materijalni svemir poput sićušne peludi u usporedbi s duhovnom dimenzijom stvarnosti, pa iako se može strahovati od sveprisutnosti zla na zemlji, Božja ljubav dominira cijelim svemirom i ona na kraju pobjeđuje.
Najvažnije Ebenovo otkriće na ovom nevjerojatnom duhovnom putovanju bila je bezuvjetna ljubav prema Bogu i činjenica da se ne treba bojati smrti. S druge strane, strah bi trebao biti ispunjen stavom oklijevanja prema obraćenju, ustrajnošću i užitkom u grijesima te odbacivanjem dara Božjeg milosrđa.
Vizija neba i iskustvo Božje prisutnosti učinili su da Eben shvati da je jedna od najvećih grešaka ljudi ustrajavanje u uvjerenju da je Bog bezlično biće. U međuvremenu, Eben je iskusio osobni odnos ljubavi s Bogom, koji je ljubav jer je savršeno jedinstvo tri božanske osobe.
Bog voli svako ljudsko biće i brine se za njega do te mjere da je i sam postao pravi čovjek, uzeo je svu ljudsku patnju i grijehe na sebe, kako bi svojom smrću i uskrsnućem oprostio sve grijehe, postigao konačnu pobjedu Sotone i smrtt i svima dao priliku za spas.
Kad je Eben bili izvan svog tijela, on je izravno komunicirao s Bogom – baš kao i svako ljudsko biće u molitvi. Shvatio je da je izravni, osobni kontakt s Bogom u svakodnevnoj molitvi naš najvažniji i prirodni zadatak.
Povratak u zemaljski život
Eben se vratio u zemaljski život s velikom tugom, što je shvatio kao izuzetno opterećujuće ograničenje. Ubrzo nakon što se probudio iz kome, vratio je svo znanje iz neurobiologije koje je stekao tijekom studija i dugogodišnje prakse.
Također, sva sjećanja na njegov vantjelesni boravak vratila su mu s izuzetnom jasnoćom vjeru u osobnog Boga i život nakon smrti. Ta je vjera za njega izvor neizmjerne radosti. Alexander Eben jako želi podijeliti sa svojim kolegama sve što je osobno doživio – to jest, da postoji osobni Bog koji je ljubav, da svaka osoba ima besmrtnu dušu, duhovni um koji djeluje kroz materijalni mozak.
Eben svojim kolegama daje do znanja da ljudski mozak ne proizvodi svijest, već djeluje kao redukcijski ventil ili filter koji duhovnu svijest prilagođava kognitivnim sposobnostima osobe.
Prema Ebenu, najveći dokaz stvarnosti postojanja duhovne stvarnosti je otajstvo ljudske svijesti. Ona je stvarnija od svijeta tvari i nije nusprodukt fizičkih procesa.
Nakon oporavka, Eben je pažljivo analizirao nakupljene medicinske zapise iz vremena kad je bio u komi. Dok je gledao rezultate magnetske rezonance mozga, shvatio je koliko mu je zdravlje ozbiljno bilo narušeno.
Bakterije debelog crijeva uništavale su mu moždane stanice, a on je bio na rubu smrti. Njegov mozak nije radio, pa iskustva iz tog razdoblja ne mogu biti rezultat moždanih projekcija.
Gotovo dvije godine nakon oporavka, Eben je posjetio svog bliskog prijatelja Johna, poznatog znanstvenika koji je bio šef jednog od najboljih svjetskih neurobioloških odjela.
John je s čuđenjem i razumijevanjem slušao Ebenovu priču o svojem iskustvu pred smrt. Kasnije je povjerio Ebenu da je njegov otac, bolestan, bio na samrtnoj postelji prije godinu dana. Mnogo je patio i želio je što prije umrijeti.
Jednog dana, neočekivano, njegova senilna demencija je splasnula i počeo je dijeliti svoja razmišljanja o smislu života sa svojim sinom. U jednom trenutku okrenuo je glavu i počeo živo i radosno razgovarati s nekom nevidljivom figurom. Ispostavilo se da je to njegova majka, koja je umrla prije 65 godina.
John je shvatio da je ona došla ojačati i utješiti njegova oca neposredno prije njegove smrti. Ebenovo svjedočanstvo učinilo ga je još uvjerenijim u postojanje besmrtne ljudske duše i u vječni život; u činjenici da nakon smrti ljudski život ne prestaje, već se mijenja, da se njegov život na zemlji uklapa u Božji plan postojanja za svu vječnost.
Upamtite da klinička smrt nije pravo iskustvo smrti. Tek se približava granicama. Bog nas tjera da shvatimo da na zemlji živimo samo jednom:
“Ne zaboravite da nema povratka” (Sir 38:21);
“Ljudima je određeno da jednom umru, a zatim da im se sudi” (Hebrejima 9:27).
Naš život na zemlji je jedinstven, nakon smrti nema povratka. Umirući, čovjek susreće Krista i dolazi do suda, tijekom kojeg čovjek donosi neopozivu odluku da prihvati ili odbije spasenje. Nema reinkarnacije. Svi oni koji vjeruju u nju odbacuju Krista i “Oni slijede filozofiju koja je uzaludna obmana, utemeljena samo na ljudskoj tradiciji, na elementima svijeta, a ne na Kristu” (Kološanima 2: 8).
Treba radikalno prekinuti sa svim grijesima, ustrajno se moliti svaki dan, čitati Sveto pismo, odmah se odreći svakog smrtnog grijeha u sakramentu pokore i primiti Krista u euharistiji što je moguće češće, savjet je Ebena za ljude svijeta.
