Potresno svjedočanstvo hrvatske primalje: ‘Svjedočila sam pobačajima i do 16. tjedna, borila se za priziv savjesti i tješila majke’
Potresno svjedočanstvo hrvatske primalje: ‘Svjedočila sam pobačajima i do 16. tjedna, borila se za priziv savjesti i tješila majke’ “Mogu vam posvjedočiti da bi nakon pobačaja, u onom trenutku kad bi se probudile i otvorile oči, većina žena plakala.” Ovo potresno svjedočanstvo donosi portal Bitno.net
“Na svoje sam oči vidjela pobačeno dijete od 16 tjedana. Bila je to curica s Downovim sindromom, veličine mog dlana, s razvijenim rukicama i nogicama. Jedna od primalja držala ju je u ruci, a do nje je stajao ginekolog. On je uvijek u mojoj blizini imao potrebu opravdavati svoje postupke. ‘Pa vidiš da je to bio mongoloid, da se to nije moglo roditi’, govorio je tada. No, meni, nakon što sam vidjela to malo dijete, više nitko ne može govoriti da fetus nije čovjek.”
Ovu mučnu scenu, koju poput spomenutog ginekologa mnogi pokušavaju na različite načine opravdati, ispričala nam je naša sugovornica, zdravstvena djelatnica koja je godinu dana staža provela u jednoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj su se vršili pobačaji. Tijekom tih godinu dana svjedočila je pobačajima nakon 10. tjedna trudnoće, borila se (i izborila) za priziv savjesti te tješila majke koje su počinile pobačaj. Danas djeluje u inicijativi 40 dana za život, moleći ispred bolnica i sudjelujući u organizaciji.
“Nisam prisustvovala pobačajima, imala sam priziv savjesti, no moja je dužnost bila skrbiti o ženama netom nakon što bi abortirale dijete. Tako sam jednom prilikom, nakon što su kolegice prebacile majku na odjel, pošla vidjeti treba li primalji još nešto pomoći i zatekla ju kako drži u rukama djevojčicu staru 16 tjedana, spremajući se staviti ju skupa s posteljicom u jednu plastičnu posudu kako bi je poslala na tzv. PHD analizu. Primalja mi je pritom pokazala točkicu na trbuhu gdje su djevojčicu uboli prilikom pobačaja.”
To nije bio ni prvi ni jedini šok koji je doživjela tijekom stažiranja. U razgovoru koji smo vodili ispričala nam je i druge uznemirujuće detalje.
“Žena je došla kod nas napraviti pobačaj, no ovog puta nije se radilo o kromosomopatiji poput sindroma Down, već je dijete imalo teži defekt. Majka mi je priznala kako je etičko povjerenstvo jedne dalmatinske zdravstvene ustanove većinom glasova odlučilo protiv pobačaja, ali da ju je tamošnji zdravstveni djelatnik ‘ispod stola’ uputio kod nas. Nazvao je kolege s kojima sam radila i rekao da “ima pacijenticu koja to želi napraviti”.
Priziv savjesti
Iako je bila vjernica i članica molitvene zajednice, naša sugovornica pri dolasku u zdravstvenu ustanovu nije postavljala pitanja o abortusu. Kaže da se prije nikad nije izravno susrela s pobačajem, čak ni dok je studirala. Prvi dan staža sve je promijenio.
“Glavna medicinska sestra vodila me prema sali te putem stala objašnjavati kako su u našem opisu posla i pobačaji. Sjećam se da smo stajale u liftu i već sam slutila što se događa i kamo me vodi. Odgovorila sam joj: ‘Nemojte me krivo shvatiti, ali protiv abortusa sam iz vjerskih razloga. Imam priziv savjesti’. Sestra je sagnula glavu, nije me imala hrabrosti niti pogledati u oči. Rekla je ‘u redu’, ali i dodala da to ne spominjem nikome.”
“Kad smo došle ispred sale postupak je već bio u tijeku. Do tada sam znala kako se on teoretski radi (uz pomoć vakuumske aspiracije), a sada sam prvi put vidjela postupak. Iako nisam sudjelovala – pobačaj vrši ginekolog, a asistiraju mu instrumentarka, anesteziolog te anesteziološki tehničar – samim time što sam stajala ispred i vidjela sve doživjela sam šok.”
Žene koje naprave abortus trebaju prije otpusta odležati još barem dva sata na odjelu. Našu sugovornicu je, odmah nakon što je svjedočila pobačaju, druga sestra odvela da se brine o tim majkama.
“Sutradan sam odlučila da ću, nakon povratka iz noćne smjene, razgovarati s glavnom medicinskom sestrom i odgovornom osobom zdravstvene ustanove te jasno izreći svoj stav. Išla sam na sve ili ništa, ili ću izgubiti staž ili ću ostati, ali pod uvjetom da imam priziv savjesti i ne sudjelujem u pobačajima.”
Odgovorna osoba zdravstvene ustanove isprva je burno reagirala.
“‘Vi biste privatno trebali biti jedna, a poslovno druga osoba. Što se mene tiče možete i odustati’, odrješito mi je rečeno, no bila sam spremna na to. Razgovor smo nastavili u kantini gdje sam ponovila da je abortus za mene ubojstvo te da neću odvajati poslovno od privatnog.”
“Situacija se potom malo smirila, no razgovor se nastavio. Odgovorna osoba je pritom izjavila kako je također vjernik, dok je glavna sestra objašnjavala kako nisam svjesna zbog kojih sve razloga djevojke i žene žele napraviti pobačaj – poput silovanja. Odgovorila sam da sam svjesna toga, da nikoga ne osuđujem, ali ne opravdavam ni jedan razlog za taj čin.”
Naša sugovornica je, tvrdi, tijekom razgovora ostala mirna i nije odstupala od svojih stavova.
Glavna medicinska sestra u jednom je trenutku poručila kako neće morati sudjelovati u pobačajima, no da je ženama nakon tog postupka potrebna njega koju im zaposlenici zdravstvene ustanove trebaju pružiti.
“‘Nema problema’, odgovorila sam. Naravno da mi nije problem pomoći tim ženama i biti s njima na odjelu. Ja sam, kao medicinska djelatnica, i pozvana na to.”
‘Šok na šok’
Našoj sugovornici je medicinska briga o ženama koje su počinile pobačaj postala svakodnevica. Reći će kako su je ti susreti tijekom godine dana izgradili kao osobu jer je svaka žena imala svoju priču, a nerijetko ih je i tješila.
“Mogu vam posvjedočiti da bi nakon pobačaja, u onom trenutku kad bi se probudile i otvorile oči, većina žena plakala.”
Iz svojih susreta s majkama posebno ističe dva iskustva.
“Sjećam se žene koja se nikako nije mogla smiriti nakon buđenja, iznimno je plakala. Osjetila sam, nekako u duhu, potrebu da uđem s njom u malo dublju priču. Otkrila mi je kako je pobačaj napravila jer je dijete bilo rezultat preljuba, tj. imala je odnos s oženjenim muškarcem.
Kroz suze mi je govorila kako osjeća kao da je otrgnut dio nje. Rekla sam joj da je prvi korak otići na ispovijed te da je nijedan svećenik neće i ne smije osuditi. Također sam rekla da imenuje dijete te ga krsti u duhu. Nakon razgovora me izgrlila, s njezine se strane osjećala velika zahvalnost.”
Naša se sugovornica, međutim, našla i u potpuno suprotnim situacijama.
“Drugi dan staža imala sam užasno iskustvo. Zapravo se otpočetka slagao šok na šok. Išla sam pružiti njegu ženi koja je napravila abortus, morala sam joj priključiti pulsni oksimetar, staviti infuziju i dr. Dok sam sve to radila one me samo promatrala. Odjednom, pitala me mrtva-hladna kad može vidjeti bebu.
Na trenutak sam se izgubila i nisam znala što bih napravila. Nisam mogla vjerovati da me netko pita takvo pitanje netom nakon što je pobacio dijete. Ubrzo je dodala: ‘Ma šalim se’. Samo sam izletjela iz sobe, ušla u wc i plakala. No, vjerujem da mi to pitanje nije postavila sama od sebe, već ju je naveo ‘onaj dolje’…
Pobačaji su se u zdravstvenoj ustanovi radili svaki radni dan, ponekad i subotom, ali nedjeljom nikada. Upravo će vikend, uz noćne smjene kada također nije bilo abortusa, naša sugovornica istaknuti kao najdraže vrijeme na poslu. Unatoč tome, znala je da za nju više nije opcija ostati u toj ustanovi nakon isteka godine staža.
‘Roditi mrtvo dijete’
Dnevno su u prosjeku na pobačaj dolazile tri do četiri žene, a jednom prilikom bilo ih je čak devet. Ponekad, pak, ne bi došle na dogovoreni termin, što bi našu sugovornicu ispunilo radošću i nadom da se majka ipak predomislila.
Govori nam kako je u godinu dana staža, prema njezinoj procjeni, učinjeno nekoliko stotina pobačaja u toj zdravstvenoj ustanovi. Najgori su bili oni nakon prvog tromjesečja.
“Ženi više ne bi mogli napraviti pobačaj vakuumskom aspiracijom, već bi morale proći kroz postupak instilacije, tj. praktički roditi već mrtvo dijete.”
“Iglom se kroz majčin trbuh dolazi do djeteta te mu se ubrizgava određena tekućina koja ga usmrti. Međutim to više nije klasičan abortus, jer je dijete preveliko, i zapravo dolazi do poroda. Žena se mora otvoriti, mora tiskati i proći kroz cijeli porođajni proces. Najveći problem je što se nikada ne zna koliko će abortus, tj. porod, trajati. Ona se može satima, dan i noć otvarati prije nego porodi mrtvo dijete. Često je to znalo trajati prilično dugo.”
40 dana za život
Unatoč mnogim “šokovima” naša sugovornica smatra kako su joj ta iskustva pomogla donijeti odluku da se učlani u inicijativu 40 dana za život. Iako je i prije znala svojim prijateljima iz molitvene zajednice poslati poruku da mole za određenu majku koja želi učiniti pobačaj, sada je na dublji način uključena u pro-life borbu.
“Sve ovo ne bih mogla bez Boga. On je taj koji mi je davao snagu i ustrajnost jer sam puno puta bila na rubu da odustanem. Misao vodilja kroz cijeli taj period bila mi je Isusova rečenica: ‘Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.’”
