VIJESTIVJERA I DUHOVNOSTZANIMLJIVOSTI

SVJEDOČANSTVO Ovisnik o alkoholu i kocki postao Isusov prijatelj i novi čovjek zahvaljujući Zajednici Cenacolo

Poruka je da čovjek nikad nije sam. Oni koji su izgubljeni, na dnu života, neka znaju gdje se uvijek mogu javiti. Tko će ih primiti, zagrliti, tko će ih jedva dočekati. Kad dođu, tko će im prići i reći: ‘Dobro došao, čekao sam te!’. Lijepo je kad netko kaže ‘Dobro došao u Zajednicu, čekao sam te. Napokon si došao!’. To je i emotivno. Mi svi tu dosta smo uništeni, imali smo prazninu unutar sebe koju možeš riješiti uz pravog prijatelja, i uz pravog Prijatelja – Isusa! Ne znam kako drugačije čovjek može ići naprijed, osim toga – uz njih, prijatelje i Prijatelja. Tu smo uvijek. Ruka je pružena. Čovjek je samo treba prihvatiti. Ja sam sada slobodan čovjek“, poručuje Pavao Salina.

PAVAO SALINA / FOTO: INES GRBIĆ

12.06.2020. / 10:24 / Ines Grbić

Dok neki mladi besciljno lutaju, opijaju se i drogiraju, njihovi vršnjaci koji su prošli taj put i izdigli se nad ponor, na njih misle i za njih mole. Svake subote od 2 do 3 sata u noći u kućama Cenacola mladići i djevojke u kapelama svojih bratovština gdje žive, mole za prijatelje i sve u okovima poroka koji nisu na putu preporoda Božjom milošću, kao što su oni. Dok se netko umrtvljuje ubodom igle, šmrkanjem, opijanjem, Cenacolovci bdiju u kapeli za izgubljene duše baš subotnjim noćima koje su vrhunac mraka u izlascima. Klanjanje pred Presvetim započinju zazivom Duha Svetoga, spomenu se ‘Oprosti mi, Gospodine Isuse’ kajanjem, čitaju nedjeljno evanđelje i zahvaljuju. Među njima je i preporođeni Pavao Salina (31) iz Zagreba. U Cenacolu je četiri godine, trenutno u bratovštini sv. Nikole u Jankolovici pokraj Biograda. Ovo je svjedočanstvo o njegovoj iščupanosti iz Zla, o pobjedi njegove obitelji i spasonosnom zagrljaju Cenacola.

„Kad sam ulazio u Zajednicu nisam volio pričati o svojim emocijama. Nisam bio ovo što sam danas. Bio sam dosta grub, mislio sam da su emocije za ne-muškarce, ne za macho muškarce. Meni je to sve bilo glupo, da pričam o sebi, kako živim, što osjećam“, kaže Pavao, sada sušta suprotnost tome. Koliki mogu reći za sebe ‘Sretan sam’? Nakon godina ovisnosti o alkoholu i kocki, tolike okupacije time da kaže „Bavio sam se alkoholom“, Pavao to sada punoga srca i smirene duše svjedoči. „Imam osjećaj da sam napokon sretan. Moja obitelj je sretna što sam tu i što sam napravio sve korake. Napokon smo radili neke korake zajedno. Imam veliku podršku od njih u svemu što radim. Mama Mirjana je presretna. Ljudi koji vide moju majku kažu da nisu vidjeli sretniju osobu“, s osmijehom će Pavao.

Piti enormne količine alkohola, a sada zračiti mirom, izvanjski izgledati milo, sabrano, zdravo, trezveno, nedotaknuto, bez traga nekadašnjih kolabriranja, čudo je koje samo Bog može učiniti.

Pavao Salina / Foto: Ines Grbić

„Postao sam novi čovjek, ispunjen čovjek, koji je spreman nekoga zagrliti, voljeti, ljubiti i ne odustati od nikoga. Vjerujem da sam čovjek koji će dati cijeloga sebe u nešto, makar i pogriješio. Dobio sam novi život kroz zajednicu Cenacolo. Jedna časna sestra, Majka Elvira toliko je sve dala, svi ti momci dali su dio sebe, da ja danas mogu promijeniti svoj život. To je meni poticaj da dam još više od sebe. Da dam maksimum od sebe za sve. Sretan sam, smijem se, imam veliku obitelj. Teško je to opisati. Kad dođete na neki susret Cenacola, to možete vidjeti u očima“, kaže Pavao, u čijim se blagim očima to zaista vidi.

Moji roditelji su znali da pijem, nije im se to sviđalo

Pavlova ispovijest, kojemu su se momci nekad u šali obraćali i ‘Savle, Savle…’, poticaj je iscrpljenima u borbama, uputa gdje roditelji i mladi mogu pokucati i lječilište pronaći.

Da bi zasjala veličina Božjeg zahvata i sjaj, snaga Svjetla koje Pavao sada živi, treba opisati tamu koja je počela s njegovim prvim pijanstvom u 7. razredu. Već u toj prvoj situaciji njegov tata Žarko bio je uz njega: „’To je moj sin, ja ću mu pomoći, rastrijezniti ga’, rekao je. Već tada sam vidio da mogu lagano manipulirati. Tata mi drži predavanje da to nije u redu i idemo dalje. Moji roditelji su znali da pijem, nije im se to sviđalo. Ja sam se uvijek opravdavao, da je to samo ljeti, samo kad su rođendani, da to nije strašno. Majka se trudila, i po noći kad sam lutao, uvijek je slala poruke, ‘Dođi doma, nemoj piti previše, nemoj…’. Malo me bilo doma, malo nije.

Zadnjih godinu i pol dana prije Zajednice non stop sam negdje spavao ili kod djevojke. Imao sam dobru plaću i neke stvari sam si mogao priuštiti. Tata bi mi rekao, ‘Nemoj više piti’. Rekao sam, ‘Dobro, neću’. Onda, radi njihovog dobra, kad god sam pio, nisam dolazio doma. Rekao sam im da ću spavati kod prijatelja. Ta laž je počela sve više rasti. Na početku mi se gadilo piti i voziti. Do trenutka kad sam vidio da mogu više od onoga, uvijek više, više. Zadnjih par godina, kako sam non stop bio u alkoholiziranom stanju, pio sam i vozio“, kazuje Pavao.

Prije ulaska u Cenacolo, četiri godine konstantno je pio alkohol svaki dan i kockao. „Radio sam u ugostiteljstvu i pio enormne količine svaki dan. U jutarnjoj smjeni u lokalu, normala mi je bila da u jednom danu popijem 17 piva i po bocu žestokog, votku, pelinkovac… Nisam birao. Na poslu sam stalno bio u pokretu, lokal je bio na dva kata i terasa. Pokrivao sam to sve, bio sam aktivan pa je to uvijek isparavalo iz mene. Nekako je funkcioniralo. Gazda je primjećivao da pijem, ali promet je išao na bolje pa nije smatrao da je alkohol veliki problem“, sjeća se Pavao.

Foto: Ines Grbić

Završio je Ekonomski fakultet, bavio se košarkom i klasičnim plesom, radio je od svoje 18. godine. „Sve je izgledalo krasno. No ispod toga je bilo, kažemo u Zajednici – tisuću maski. Jedna velika maska. Sve je bila laž, izgubljenost. Uništavao sam svoj i život obitelji. Imam dvije starije sestre. Zajedno smo živjeli, uredan život. Kad bi netko gledao sa strane, mislio bi, što mu nedostaje, ništa“, kaže.

Kroz kocku sam oblatio sebe, cijelu obitelj. Zadužio sam se na sve strane

Kockati je počeo s 18 godina. Počeo je s listićem po 5, 10 kuna. S 21 godinom je otvorio informatičku firmu, bavio se izradom web stranica, održavanjem računala pa je preko mobitela igrao kladionicu, poker. To su bili iznosi po nekoliko stotina kuna. „Postalo mi je dosadno i počeo sam sve više igrati sve dok nisam potpuno izgubio kontrolu. Zlo ti uvijek uzme. Zlo najprije da, onda na kraju uzme sve. Bio je kladomat i na poslu gdje sam radio. Uplatio bih veći iznos i igrao se, dok sam bio trijezan. Kad sam počeo više piti, to je gubilo kontrolu. Kroz kocku sam oblatio sebe, cijelu obitelj. Zadužio sam se na sve strane, uključujući rodbinu i prijatelje. Svu štednju sam potrošio, dizao kredite. Skidao sam novac roditeljima sa kreditnih kartica. Doveo sam obitelj do toga da su prerezali sve kartice. Kad je trebao plaćati račune, tata bi u banci dignuo koliko mu je potrebno. Kad sam ušao u Zajednicu, nisam više znao tko sam. Bilo je previše maski na meni. Alkohol i kocka su me uništili. Majka je bila na tabletama, a tata bolestan od svega, iscrpljen. Sa sestrama više nisam pričao, nisu znale tko sam ni što sam. Ostao sam sâm“, pripovijeda Pavao.

„Kad je čovjek ovisan o kocki, on više ne bira. Društvo nije znalo da kockam dok sam s njima. Uvijek sam igrao preko mobitela, dok sjedimo na kavi ili smo vani. Kad nisam bio s društvom, išao sam nekad u casino. Imao sam prazninu unutar sebe koju sam htio puniti trošeći novce, da kockam. Nije mi bilo bitno imam li novaca ili nemam, samo da igram. Ta vrsta adrenalina bila je u meni i ispunjavala me taj kratki period“, kaže Pavao.

Foto: Ines Grbić

Popio bi nekoliko boca žestokoga, a nije doživio prometne nesreće. Božje je čudo koliko je bio zaštićen. Jedanput je pao niz dvadesetak stepenica. Bio je u nesvijesti, razbio je glavu, natukao rebra. „Bogu hvala, nisam nikog ozlijedio dok sam vozio, a često sam zaspao za volanom“. Par puta policija ga je zaustavila kad je zaspao u autu nasred ceste, budila ga kad bi zaspao za semaforom. Bilo je problematično, ali nije bilo ekscesa.

‘Prijatelju, u banani sam. Katastrofa sam, imam problem s alkoholom, kockom, lažima, ne znam više di sam’

„Jedne noći pušio sam u sobi, došla je majka. Pitala je ‘Što se događa?’. Roditelji mi više nisu vjerovali, lagao sam ih iznova. Mama je nazvala svoga brata i on je rekao da su svi uz mene, da ćemo izabrati neku zajednicu. Tu noć nisam spavao, ali otišao sam na posao. Došla je rodbina, da mi budu podrška da lakše dam otkaz to jutro. Sjetio sam se prijatelja koji je već bio u Cenacolu, nazvao sam ga. I njegovu majku sam bio prevario za novce. Znam da je on bio dobro. Rekao sam mu: ‘Prijatelju, u banani sam. Katastrofa sam, imam problem s alkoholom, kockom, lažima, ne znam više di sam. Želim ići tamo di si ti bio“. On mi je dao broj od odgovornog roditelja. Tako je počeo ulazak u Zajednicu. Znao sam da je on bio u zajednici di se moli i radi. Ništa drugo nisam znao o Zajednici. Roditelji su znali za Cenacolo i prije su mi ga nudili, ali nisam htio. Kad sam im ja rekao za Cenacolo, primili su se za to i rekli – Idemo zajedno“, kazuje Pavao.

U pripremi za ulazak u Cenacolo roditelji i mladić idu na kolokvije. Za to vrijeme mladić mora biti u izolaciji. „Nigdje nisam išao sam. Uvijek sam bio u pratnji roditelja ili sestre. Bio sam tijekom izolacije pred ulaz u Zajednicu 18 dana na liječenju od alkoholizma u Vinogradskoj. Na to sam se naljutio. Mislio sam, pa nisam ja alkoholičar, što ću tamo. Prihvatio sam da kockam, ali alkohol nisam prihvatio da je problem. Svakom mladiću dođe na pamet da se proba izvući. U jednom trenutku pripreme za Cenacolo rekao sam tati: ‘Ma mogu ja ići raditi nešto drugo, nije to meni potrebno’. Tata je rekao: ‘Nema šanse. Mi smo tu, idemo zajedno. Mi ti nismo mogli pomoći, to je rješenje za koje smo se svi primili’.

Foto: Ines Grbić

Kad sam ušao u Zajednicu, ostavio sam za sobom velike probleme, dugove i kredite. Starija sestra je pravnica pa mi je rekla da kao jedino rješenje vidi da se pokrene moj osobni bankrot. Bio sam tada osam mjeseci u Zajednici. Nismo znali što nas čeka. Nakon tri godine Zajednice, kad sam bio na drugoj provjeri, saznao sam da je to sve prošlo, da više nisam dužan. Sve one rupe koje su bile u mom životu, čudotvorno su nekako nestale. Išlo je to dijelom i kroz moju sestru koja je svjedočila kako ona živi Zajednicu i što je ona dobila od Zajednice, od Boga. Kad je u moje ime išla na razgovor sa sutkinjom, sestra je i pred njom svjedočila. Sutkinja je rekla: ‘Onda tako svatko može ući u komunu i oprošteni su mu dugovi’. Sestra je rekla: ‘Ali zajednica Cenacolo meni nije samo komuna. Cenacolo je puno više. To je promijenilo cijelu moju obitelj, mene je promijenilo, moje stavove, mog brata mijenja svaki dan. On svjedoči svjetlo koje je upoznao, svjedoči Isusa’.

Imao sam teške periode, nakon tri i pol mjeseca htio sam izaći vani, nakon pet mjeseci, nakon sedam mjeseci – mislio sam da sam bolji. To su bile borbe

Dobio sam stečajnog upravitelja koji kontrolira moje račune, ne mogu imati nikakve imovine u tom periodu. Idućih pet godina ne mogu raditi u Hrvatskoj. To je moj križ koji sam ja napravio, ti moji neredi. Nije mi uopće problem nositi se s time. Ne želim više raditi sam daljnje korake. Muka mi je od razmišljanja i rada svojom glavom, da naštetim nekome oko sebe. Želim raditi korake s obitelji i uz razgovor s zajednicom“, kaže Pavao.

U Cenacolo je ušao 9. kolovoza 2016. g. u Šarengradu gdje je proveo dvije godine. „Imao sam teške periode, nakon tri i pol mjeseca htio sam izaći vani, pa nakon petmjeseci, nakon sedam mjeseci mislio sam da sam bolji. To su bile borbe. Nakon dvije godine u Šarengradu, otišao sam na provjeru. Onda sam bio osam mjeseci u bratovštini Gospe od Zdravlja u Ugljanima, pa u Vrbovcu šest mjeseci, pa opet Ugljane. Od listopada 2019. g. sam malo Ugljane, više u Biogradu, pa me Gospa pozvala sebi u Međugorje na mjesec dana. Kad me Gospa drugi put pozvala u Međugorje, Zajednica me poslala, tamo sam proveo mjesec dana i posvetio sam se sebi, molitvi, životnim pitanjima, gledati smjer, kuda dalje.

Foto: Ines Grbić

Prije Zajednice nikad nisam primio krunicu u ruke. Moj tata nikad nije molio

Siguran sam da nisam slučajno došao u Cenacolo. Uvjeren sam da sam došao zbog nečije molitve. Moja sestra je strašno puno molila za mene i cijela obitelj. Moja obitelj je počela moliti krunicu svaki dan. Obitelj čita kateheze Majke Elvire, raspravljaju o tome, otac ide na misu, nepojmljivo. Prije Zajednice nikad nisam primio krunicu u ruke. Moj tata nikad nije molio. Kad sam ušao u Zajednicu, mislio sam da je meni teško jer moram učiti molitve na talijanskom. Onda sam s osam mjeseci u Zajednici došao na prvi susret, vidio sam tatu kako u jednoj ruci drži krunicu, a u drugoj papir s molitvama. Pomislio sam tada: ‘Baš sam egoist. Meni uopće nije teško’. Gledam čovjeka koliko se mijenja, oca koji se mijenja radi mene, koji je prihvatio svoj križ, prihvatio je Isusa i počeo se mijenjati – radi mene“, ističe Pavao.

Njegova obitelj bila je tradicionalno vjernička. „S 14 godina mislio sam da sam ja pametniji, da meni to ne treba i prestao sam ići na misu. Nisam bio na obiteljskim ručkovima, da me ne ispituju pitanja na koja ne želim odgovarati. Međutim, Bog je uvijek bio na neki način prisutan i pokazivao mi znakove kuda ići, ali ja sam birao lošiji put. Mislio sam pobjeći od kuće, ali majka je bila uporna, ujak je utjecao, cijela obitelj je bila tu. Vidio sam da je to znak da moram nešto napraviti“, kazuje Pavao.

Unatoč kroničnom alkoholizmu, u Cenacolu nije imao apstinencijske krize. I to je čudo. „Bio je narkomanluk unutar mene, kad sam s tri i pol mjeseca mislio da sam bolji, da meni to ništa ne treba, da je to bezveze. Anđeo čuvar mi je sve dao, sve pružio, svu ljubav, ali nisam još bio doživio Zajednicu, nisam se približio Bogu. Rekao sam: ‘Ja sam bolji od svega toga i vrijeme je da idem dalje’. Jednom sam telefonski razgovarao s ocem 45 minuta, posvađali smo se. Bio sam bezobrazan, bahat, drzak, ali mi je rekao nešto što me pogodilo – da on želi imati sina koji nije samo od riječi, nego od djela. Mene je to poljuljalo i rekao sam: ‘Idem napraviti još nešto malo od sebe. Još neki korak’.

S vremenom činjenja tih koraka, zapalila se iskra u meni. Vatra Zajednice zapalila se u meni da sam ja to sve zavolio! Bog mi je uvijek slao znakove kroz put. Imao sam veliki dar da sam išao na susret Zajednice koji se zove Služitelji ljubavi, išli smo u Ars. To ide 150 momaka koji su u Zajednici nekoliko godina. U Arsu se dogodilo nešto što je promijenilo moju cjelokupnu sliku. Naime, meni je u Zajednici bilo sve bolje, ali nisam sebi mogao oprostiti stvari koje sam radio u životu. Svećenik bi mi rekao: ‘Bog ti oprašta’. Ja bih rekao: ‘Ma super, ali ja ne mogu prijeći preko toga što sam radio’.

Na susretu u Arsu 2018. g. gdje je živio poznati svetac Ivan Maria Vianney, dogodilo se nešto što je teško opisati. Ali s tog susreta vratio sam se kao novi čovjek. Nisam više imao noćne more. Osjećao sam da teret kojega imam, više nemam. Da mi je sve oprošteno. Sam sebi sam mogao oprostiti. Kroz put sam često vidio da Bog šalje toga sveca meni kao znak. Kad mi se razrezao prst 4. kolovoza, to je blagdan sv. Ivana Arškog. Kad god imam velika pitanja unutar sebe, što dalje sa životom, uvijek se nešto pojavi. Dođe svećenik, ima misu, propovijed u kojoj spomene sv. Arškog župnika. Jednom sam 4. kolovoza bio u Vrbovcu, zablokiralo me da sam ostao u krevetu tri dana, a to je njegov blagdan i oporavio sam se“, kazuje izabranik sv. Ivana Vianneya.

Foto: Ines Grbić

U noćnim morama u Cenacolu vrtjelo mu se sve što je živio: alkohol, kocka, boemski život. „Sve te slike, svi ti ljudi koje sam uništio, prevario, djevojke koje sam povrijedio, to me proganjalo. Nisam mogao živjeti s time. Imao sam dar da mi je Zajednica dala da budem odgovorni u Šarengradu s godinu dana. Bilo mi je teško, mislio sam, odgovoran sam za 15 momaka, a ne mogu sebi oprostiti neke stvari, imam noćne more. No, sve to guralo me jer uvijek je bio neki momak koji bi rekao: ‘Idi naprijed, ja vjerujem u tebe da ti to sve možeš’. Te riječi su mi bile poticaj da idem naprijed“, sjeća se Pavao.

Kad sam ulazio u Zajednicu, sestra mi je poklonila svoju Bibliju. Rekla je: ‘Evo brate, ovo ti je od mene, jedino što ti treba u životu je to’

Svaki dan započinje klanjanjem u zoru pred Presvetim u kapeli bratovštine. „U početku mi je klanjanje bilo čudno. Kažu da je Isus tamo. U početku nisam išao na klanjanje jer nisam vjerovao u to, nisam to zaživio na početku. Elvira kaže: ‘Ja vjerujem, ne moraš ti, ti samo moli’. Molitve su mi činile dobro. Nisam uvijek bio prisutan, odlutam. Kad sam ulazio u Zajednicu, sestra mi je poklonila svoju Bibliju. Rekla je: ‘Evo brate, ovo ti je od mene, jedino što ti treba u životu je to’. Morao sam najprije naučiti sve molitve da dobijem tu Bibliju. U Zajednici ne može ništa jednostavno. Nakon mjesec dana dobio sam tu Bibliju, počeo sam ići na klanjanje. Tijekom klanjanja čitao sam Bibliju. Ima u njoj što meni treba. Čitao sam je nekoliko mjeseci, dok mi nije došao stariji brat iz Zajednice i rekao: ‘Probaj razgovarati, probaj pričati o svojim težinama pred Isusom, reci mu što te muči’. Sad sam redovan na klanjanju, svako jutro idem na klanjanje. Bez toga mi dan baš čudno počinje. Kad odem na klanjanje, samo tražim snagu da budem instrument u Božjim rukama i da mogu izdržati sve što se stavi pred mene na put. Sada znam gdje trebam pitati pomoć, znam tko mi može pomoći. To je Isus, svako jutro u kapeli. Bez njega mi je nezamislivo ići naprijed svaki dan“, ističe Pavao.

„Kad sam došao u Zajednicu, bilo mi je čudno da netko šeta s krunicom oko vrata. Mislio sam svašta o tome. Nisam znao moliti Vjerovanje, krunicu. Inače sam je imao doma u sobi, svakih par mjeseci bih je pobrisao. Ali nikad je nisam nosio sa sobom, da bih je molio. Molitve su mi bile čudne. Morao sam najprije naučiti molitve na talijanskom. Anđeo čuvar je baš bio uporan. Govorio je, ‘Kad si tamo, u kapeli, gledaj naprijed, gledaj u Isusa, u Presveto, pričaj s Njim’. Nikad nije htio odustati od mene. Danas sam sigurno tu i zbog njega. On je izašao vani, ima ženu, djecu, vidio sam ga na uskršnjem susretu. To je emotivan trenutak za nas, presretni smo kad se vidimo, zagrlimo se. Rekao mi je: ‘Baš sam ponosan na tebe, što ideš naprijed’. Ti su mi poticaji puno značili“, zahvalno će Pavao.

Nije mu teško ni rano ustati, nekad i u 4,30 na mužnju. Kad je ušao u Zajednicu, prvu godinu dana bio je zadužen za posao u štali. Ustajao je u 4,15. „Uvijek se dvojica ustanu. Obavi se štala, mužnja, počisti se, pripremi mlijeko za doručak, opere, onda se ide na klanjanje. Malo mi je bilo teško jer sam imao život u kojem sam zamijenio dan za noć. U Zajednici je sve trebalo vratiti natrag, kako treba. Par momaka se pomoli i odluče gdje će tko raditi. Duh Sveti je u tom trenutku djelovao da ja odem u štalu. Meni je baš trebao fizički posao, da se i kroz to vratim sebi“, odlučno će Pavao.

Foto: Ines Grbić

A kako izgleda jedan dan u Zajednici Cenacolo?

„Tko želi ići na osobno klanjanje, nije obavezno, ustaje u 5,15. Od 5,30 do 6 sati je osobno klanjanje u tišini, pred Presvetim. To je zapravo najvažniji dio Zajednice. Tu se čovjek mijenja. To je najvažnijih pola sata, koga god pitate, on će to reći i ja vjerujem u to. Jer meni je to najviše pomoglo. Moj dan započinje s klanjanjem. Tko ne ode na klanjanje, buđenje je u 6 sati. Osobna higijena, brijanje je svaki drugi dan pa krunica u kapeli. Dan uvijek započinjemo s krunicom na koljenima pred Presvetim. Onda je čitanje Riječi Božje, par puta tjedno stanemo za ambon i dijelimo kako mi Riječ Božju živimo u Zajednici, s konkretnim trenucima. Poslije krunice se presvučemo u radnu robu i bude doručak. Svatko ima obaveze, štala, kuhinja. U Biogradu smo svi u plasteniku ili u polju.

Imamo ovce, kokoši, svinje, krave. U plastenicima su krastavci i blitva, u polju krumpir, tikvice, rajčice, lubenice, dinje, paprike, patlidžani. Bude za nas za bratovštine, a to i prodajemo, radimo s PIK-om, od toga i živimo. Marenda je u 10, ručak u 12 sati. Nama su životi bili u neredima pa se baš držimo toga da imamo red. Nakon ručka pola sata provedemo slobodno. Netko sjedne u sjenicu, na klupu, uvijek po dvoje. Tada pričamo kako živimo. Ne idemo u prošlost nego pričamo kako živimo u Zajednici. Budu uglavnom mlađi i stariji momak. Imaš li neke težine, kako ti je s molitvom, s nekom osobom, pitaš za savjet, kao mlađi brat starijeg. Zatim imamo žalosnu krunicu za Majku Elviru, u svim bratovštinama. Za njen dan i osobe koje su uz nju, za sve što je učinila za nas. Onda idemo dalje s poslom. U 16 sati je užina, završimo s poslom između 18 i 18,30 sati. Onda molimo slavna otajstva, nakon toga tuširanje. Večera bude oko 19,30, nakon večere je slobodno. Družimo se u dvoje, netko opere robu, peremo je na ruke, u mašini peremo posteljinu, kuhinjske i štalarske stvari. Našu rodnu robu peremo na ruke, da se prisjetimo da ne možemo sve dobiti zdravo za gotovo. Trebamo pokazati da naše ruke vrijede. Nakon toga slobodnog vremena, oko 21,15 molimo krunicu Božanskog milosrđa. Oko 22 sata se gase svjetla, onda više nema kretanja ni priče.

Foto: Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

U Zajednici prijatelji ne odustaju od tebe. Baš neće odustati. Nikako. I neće i neće! Dat će sve od sebe da ti bude na pomoć, da se ti promijeniš, napokon

Neki momci imaju obaveze, netko piše Riječ Božju ili Dnevnik, što je radio, kako se osjeća, da opiše o sebi ono što ne vidimo na njemu. Dan u Zajednici ispunjen je molitvom, radom i prijateljstvom. Prijateljstvo je jako važno u Zajednici. Neki moji prijatelji vani su mi htjeli pomoći, ali kad sam to odbijao, rekli su, ‘U redu, nećeš pomoć’. A u Zajednici prijatelji ne odustaju od tebe. Baš neće odustati. Nikako. I neće i neće! Dat će sve od sebe da ti bude na pomoć, da se ti promijeniš, napokon. Znači, sve! Ja sam radi toga sigurno ostao u Zajednici. Prijateljstvo nam treba.

Kad jednog dana izađemo vani, kad nam bude teško, nije u redu da zovemo roditelje. Oni u nama trebaju vidjeti vedrinu, a ne da opet prebacimo terete na njih. Imati pravog prijatelja, koji će te znati i ukoriti, usmjeriti, pomoliti se s tobom, koji se moli svaki dan za tebe – to čovjeku treba. Takve ljude sam u Cenacolu našao, koji će ti pomoći makar obojica morali propatiti radi toga. Jer ja sam težak čovjek. Tvrdoglav, svojeglav, nekad sebičan da razmišljam samo o sebi. Međutim, kad sam počeo moliti, vjerujem da molitva mijenja čovjeka. Budeš strpljiviji, imaš više razumijevanja za druge. I molio sam. Nije mi bilo jednostavno, nije bilo ni njima jednostavno sa mnom.

Bio sam kuhar u Ugljanima, hoću nešto pogurati za ručak. Ne ulazi mi u uho što mi drugi govore, želim napraviti po svome. Onda dođe stariji brat mi kaže: ‘Jel’ ti želiš takav ručak napraviti svom djetetu? Hladan, bez ljubavi’. Kažem, ‘Pa ne želim’. Kaže, ‘Pa onda nemoj tako kuhati ni bratu do sebe’. Shvaćam da griješim, ali trudim se biti prisutan kroz dan. Puno mi pomaže i don Ivan, on kaže da je bitno da si danas tu, prisutan, da danas živiš, ne da budeš u prošlosti ili budućnosti. Onda gubiš sadašnjost, onda nisi tu danas“, ističe Pavao.

Došlo mi je sve što sam njima loše napravio, vratio mi se cijeli film, gdje sam njih zablokirao, gušio, osramotio. Onda sam na papiru kemijskom pisao sestrama Oprosti i Hvala za ono što osjećam u srcu

Nakon 3,5 mjeseca u Zajednici htio je izaći vani. „Moj tadašnji odgovorni prijatelj rekao je mom ocu, ‘Vaš sin želi izaći vani’. Tata mi je tada rekao: ‘Ako želiš izaći vani, idi, slobodan si. Ali mi tebe ne želimo tako otrovnog u kući. Ne želimo te kao člana obitelji nitko u kući’. Bio sam na to bezobrazan. Međutim nakon toga sam zaplakao jer sam shvatio što sam napravio. Da sam lažan četiri mjeseca u Zajednici, samo sam kombinirao, kalkulirao kako ću vani, kad. Radio sam lažna prijateljstva. Tada mi je odgovorni rekao: ‘Nisi sam, idemo zajedno naprijed’. Uvijek sam imao nekog uz sebe kad mi je bilo teško. Veliki sam emotivac i neki razgovori me pogode da mi krenu suze. Kad sam imao prvi susret s obitelji, tad su mi došle suze. Ulazili smo u dvoranu, a sestra je rekla drugoj: ‘Isuse, vidi nam brace!’. Kad sam to vidio, noge su mi se odsjekle, htio sam se sakriti u neku rupu. Kad sam vidio njihove oči, da su suzne i da su sretne. Onda sam i ja počeo plakati s njima. To su bili trenuci sreće“, kazuje Pavao.

U koricama svoje Biblije ima sliku sa svojim sestrama, njih troje kao djeca ispred božićnog drvca u kući u Zagrebu. Jednom je gledao tu sliku i zajecao. „Došlo mi je sve što sam njima loše napravio, vratio mi se cijeli film, gdje sam njih zablokirao, gušio, osramotio. Onda sam na papiru kemijskom pisao sestrama Oprosti i Hvala za ono što osjećam u srcu. Taj tekst od pola stranice pisao sam tri sata. Emocije su se skupljale kroz tada 2,5 godine u Zajednici, proplakao sam. To je bilo ozdravljenje unutar mene. Još ni danas im nisam predao taj papirić, a imao sam prilike kad sam bio na provjeri. Osjećam da nije bio trenutak. Ja sam cijelo svoje srce stavio na taj mali papirić“, kaže Pavao.

Zajednica me baš približila obitelji

„Život mojih roditelja danas je Zajednica. To je naša velika obitelj i naš život. Donedavno je tata godinu i pol radio kolokvije za ulazak momaka u Zajednicu. Svjedoči o Zajednici, ide na susrete Zajednice, prati sve u vezi Cenacola, uvijek je pristupačan. Napravio je rezove u životu koji su mi bili nezamislivi. Ljudima vani koji su mislili negativno o Zajednici trudio se posvjedočiti svjetlo. Rekao je, ‘Moja obitelj je na tom putu, ako prihvaćate u redu, ako ne, ne’. Odbacivao je sve negativno od sebe. Čuo sam se njim nedavno kad je umrla baka. Umjesto da čuješ težinu u glasu, kad je majka čula moj glas, to je bila velika sreća. Puno sam prošao s njima. Zajednica me baš približila obitelji. Baš je dala trud. Posebni Božji dodir je kroz sve to. Kad sam ozlijedio prst, dva puta sam išao s roditeljima na kontrolu, mogli smo pričati i u tim trenucima i graditi odnos. Jer naš odnos je bio narušen. Ja sam njima učinio puno zla. Kad sam bio na drugoj provjeri, s tri godine u Zajednici, kao obitelj smo svjedočili na Radio Mariji. Obitelj koja je izašla iz tame i ide u svjetlo. To mi je puno značilo, trenutak suza i smijeha“, sjeća se Pavao.

Foto: Ines Grbić

Nakon dvije godine u Cenacolu, mladići idu na Provjeru kući, provedu s obitelji do tjedan dana. „Jer mi smo u Zajednici pod staklenim zvonom. Zaštićeni smo od televizije, mobitela, Interneta, novaca, ljudi. Posvećeni smo kao u monaškom životu, moliš i radiš. Kad odeš na provjeru, možeš vidjeti kako se ponašaš u obitelji, okruženju, hoćeš li biti živčan oko nečega, možda odeš do rodbine. Prvu provjeru sam proveo samo s obitelji, važan mi je bio taj odnos jer je bio katastrofa, htio sam raditi na tome. Ne najave ti unaprijed da ideš na provjeru, nego iznenada. Samo ti kažu, ‘Spremi se, spakiraj stvari, ideš za 20 minuta’“.

Pavao ništa ne predbacuje roditeljima da su učinili krivo. „Tata i mama dali su sve da imamo lijep život. Ali ja sam išao svojim putem, svojeglavo. Oni su davali ljubav, ali ja sam imao prazninu u sebi. Kad sam se napio u 7. razredu, tata me doveo kući i bio cijelu noć uz mene, nije me puštao. No ja sam bio sebičan i išao negativnim putem“, kori se Pavao.

Sad otvoreno pričam s roditeljima o svemu, o tome tko sam danas. Prihvaćamo se u svim detaljima. Njih je Zajednica promijenila, a mene je Isus promijenio kroz momke koji su tu bili, koji su imali snage boriti se za mene

„Teško je bilo reći Oprosti, kad sam na prvom susretu ocu to rekao, bio sam osam mjeseci u Zajednici. Ja sam bio spreman za to, ali on nije bio. Shvatio sam da moram gledati druge, ne samo sebe, da samo perem ruke. Velike su to rane. Sad mi tata kaže kako on misli, da se osjeća povrijeđeno, pita što kažem na to. Prije je to bilo nemoguće. Sad izrazim osjećaje, prihvatimo jedan drugoga, lijepo zatvorimo temu kao obitelj. Sad otvoreno pričam s roditeljima o svemu, o tome tko sam danas. Prihvaćamo se u svim detaljima. Njih je Zajednica promijenila, a mene je Isus promijenio kroz momke koji su tu bili, koji su imali snage boriti se za mene“, ističe Pavao.

Što mu je Zajednica dala?

„Pa evo, smijem se. Prije je to bilo lažno smijanje, a sad se smijem, sad sam napokon sretan u životu. Mogu reći da sam stvarno sretan! Imam obitelj koja je ujedinjena u molitvi, koja živi krunicu kao ritam života. Imam još veću obitelj, to je Zajednica Cenacolo. Gdje god odem, imam dvije obitelji. Jedna u drugoj. Jako puno sam dobio kroz Zajednicu. Toliko nereda sam napravio, meni je bilo nezamislivo da će se ovako kristalizirati, da će se sve posložiti u životu. Da mi je netko pričao o tome, ne bih mu vjerovao. Nisam vjerovao kad mi je nakon tri mjeseca tata Branko Božić na jednom susretu rekao: ‘Tata ti moli krunicu’. Rekao sam, ‘Dobro, nemoj pričati gluposti’. Meni su neke stvari bile nepojmljive, da se netko može toliko promijeniti. Ja nikad nisam od nekoga zahtijevao da se mijenja za mene. Zajednica me promijenila na način da sam prestao imati kalkulacije. Svjestan sam svojih vrlina i mana. Griješim, ali ne želim griješiti namjerno. Oko sebe imam ljude koji me vole.

Odlučio sam živjeti dan u punini, tako me savjetovao don Ivan. Osjećam da mi je trenutno mjesto u Cenacolu. Danas sam tu i sretan sam što sam tu. Sretan sam što ja mogu nekome biti ruka nekog spasa, što nekome možda mogu biti i primjer u nečemu, kao što su i drugi meni bili primjer. Osjećam da me nešto vuče, da ima još nešto da se zatvori moj krug. Želim se dati samo u dobro, jer sam puno dobio kroz Zajednicu. Obitelj, novi život, toliko toga da danas kad pričam o tome, zapitam se: ‘Jel’ se to sve stvarno baš tako dogodilo? Jel’ to stvarno tako moguće?’. U vjeri ne postoji slučajnost. Boga zamišljam kao velikog šaljivca, da se nekad voli našaliti. Baš traži od tebe da budeš uporan u vjeri. Kao što je Job bio, čak i kad je loše. Mislim da se Bog nalazi u svakome od nas. Kad ti je teško s nekom osobom, treba vjerovati da je unutar nje dio Boga“, iskustveno će Pavao.

Pavlu je osobito drag stih iz Biblije: „Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita. Tko ga je našao, stekao je blago“ (Sir 6,14). „Kroz Zajednicu sam stekao nekoliko prijatelja, oni neće dozvoliti da skrenem s puta. Uvijek ću ostati u kontaktu s njima. Znam da su uvijek tu za mene, u dobru i zlu. Taj biblijski citat me drži. Kad sam ušao u Zajednicu, bio sam toliko iscrpljen da nisam više znao što raditi. Nisam više znao tko sam, što sam, iscrpljen na sto strana. Tražio sam slamku spasa.

Foto: Ines Grbić

Bio sam baš prazan, iscrpljen, osušen na sve načine, nisam imao više nikakve snage. Kad sam došao u Zajednicu, tih 13 momaka je pokazalo što znači biti prijatelj.

Prije nego momak svjedoči, obično pogleda film od Majke Elvire, Bogu ništa nije nemoguće. Često započnem svjedočanstvo s time što me dira u tom filmu. Mene dira kad Elvira kaže da su momci dolazili na vrata i samo su govorili: ‘Umoran sam, dosta mi je ovoga, želim živjeti’. Nisu tražili hranu ni ništa, samo su govorili ‘Umoran sam, želim živjeti’. E tu sam ja sebe pronašao. Bio sam baš prazan, iscrpljen, osušen na sve načine, nisam imao više nikakve snage. Kad sam došao u Zajednicu, tih 13 momaka je pokazalo što znači biti prijatelj. Pokazali su mi da se žele boriti za moj život, pokazali su da su uz mene i da nikad neće odustati. Imam puno ljudi za zahvaliti se. Neki ljudi su posebno dotaknuli moj život i zauvijek će biti dio mene.

Ovo je jedini pravi put koji živim. Put koji želim slijediti je put Isusa Krista. Prihvatio sam krunicu kao ritam svog života. Zagrlio sam svoj križ i s tim sam išao naprijed. Mislim da se to može kroz istinsko prijateljstvo. Pravo prijateljstvo spoznao sam u Zajednici i kroz ljude oko mene. Nije sve divno i bajno, ima situacija kad se čovjek i naljuti, pa se pomoli, to podijeli. Ali kroz te situacije naučio sam vrijednosti u životu.

Poruka je da čovjek nikad nije sam. Oni koji su izgubljeni, na dnu života, neka znaju gdje se uvijek mogu javiti. Tko će ih primiti, zagrliti, tko će ih jedva dočekati. Kad dođu, tko će im prići i reći: ‘Dobro došao, čekao sam te!’. Lijepo je kad netko kaže ‘Dobro došao u Zajednicu, čekao sam te. Napokon si došao!’. To je i emotivno. Mi svi tu dosta smo uništeni, imali smo prazninu unutar sebe koju možeš riješiti uz pravog prijatelja, i uz pravog Prijatelja – Isusa! Ne znam kako drugačije čovjek može ići naprijed, osim toga – uz njih, prijatelje i Prijatelja. Tu smo uvijek. Ruka je pružena. Čovjek je samo treba prihvatiti. Ja sam sada slobodan čovjek“, poručuje Pavao Salina.

Foto: Ines Grbić

Razgovarali smo pod sjenicom kuće u Jankolovici. I baš na kraju razgovora oglasilo se zvono njihove bratovštine, a sunce je raskošno prosulo svoju svjetlost. Znakovi onoga što Cenacolo znači i pruža: buđenje i poziv na spašavanje, grijanje duše i rasvjetljavanje života. Dragi Bože, po daru iznimne Majke Elvire – Hvala vam za more izbavljenih utopljenika koji s Isusom i Marijom plove punim jedrima. Cenacolo pokazuje koliko je konkretna i zadivljujuće moguća preobrazba iz smrti u život.

http://hkm.hr

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button