Sveti Vjenceslav
Česi svog prvog sveca nazivaju Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav, a prema staroslavenskom Vjećeslav ili Većeslav. Bio je sin češkog vojvode Vratislava I., i njegove žene Dragomire, te unuk vojvode Borivoja i svete Ljudmile.
Rođen je oko 907., a poginuo je veoma mlad god. 929. Prema pisanim izvorima i predaji, Vjenceslav je bio uzorna kršćanskoga života, a u sebi skladno ujedinjavaše dvije misionarske predaje: onu slavensku iz Velike Moravske, gdje su nekoć djelovali sveti Ćiril i Metodije, i onu njemačku iz Regensburga. Mladi je knez imao za ono doba izvanrednu pripravu za svoju buduću vladarku službu.
Prvi kršćanski odgoj nije primio od majke, koja je bila krštena tek u odrasloj dobi, već od bake Ljudmile. Bila mu je to baka po ocu. Od nje je i njezine okoline naučio staroslavenski liturgijski jezik i bio upućen u staroslavensko bogoslužje sv. Ćirila i Metodija. Na želju mu oca Vratislava daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvoru Budecu, u središnjoj Češkoj, od slavenskoga svećenika Ucenja, a to je ime zapravo značilo ‘učen čovjek’. Taj ga je uputio u latinski jezik i knjige. Tu se odlikovao marljivošću i revnošću u svemu onome što je od njega zahtijevao duhovni život.
Vjenceslavov je otac Vratislav u dobi od samo 33 godine umro 13. veljače 921. Narodno je vijeće za njegova nasljednika izabralo Vjenceslava, koji zbog maloljetnosti nije mogao još vladati. Umjesto njega kao regentkinja vladala je majka mu Dragomira. Ta žena, doduše pokrštena, ali površna kršćanka, brzo je došla u sukob zbog pobožnog odgojnog utjecaja Ljudmile na Vjenceslava i običaja koji su tada vladali na kneževskom dvoru. Dobra duša sv. Ljudmila se povukla u dvorac Tetin, no ondje je u noći 16. rujna 921. umoriše dva Dragomirina dvorjanika: Tunna i Gommon. Imena su im nordijskog podrijetla.
Prijenos tijela sv. Ljudmile te internacija, svojevrstan zatvor Dragomire u Budecu 924., jasni su znakovi da je u to vrijeme Vjenceslav već vladao kao pravi vladar. On je imao vlast nad zapadnom Češkom, zapadnim dijelom središnje Češke, a prema svjedočanstvu jednog suvremenika, arapskoga podrijetla, i južnu Češku. Znademo da je za vrijeme njegove vladavine brat mu Boleslav nastojao stvoriti jedno novo feudalno doba sa središtem u zamku Stara Boleslav, sa željom da taj posjed još više proširi prema Istoku.
Vjenceslav je imao u planu sto dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlju, a na taj način postati i što neovisniji o utjecaju Njemačkog Carstva. Dragomira je to pokušala spriječiti. Postoji prilično povijesno utemeljeno mišljenje da je Dragomira, dok je njemački car Henrik I., vodio rat s Ljutićima, slala pomoć njegovim neprijateljima. To je za cara bio dostatan razlog da napadne Češku i tako pokaže svoju premoć. Tako je 929. došlo do ugovora u Pragu, po kojem je bilo osigurano daljnje širenje kršćanstva, ali u isto vrijeme došlo je i do – neželjene – veće ovisnosti o Njemačkom Carstvu.
Svjedoci o načinu Vjenceslavova vladanja jednodušno hvale, ne samo njegovu pravednost prema podanicima, već prije svega svetost njegova života. On je bez svake sumnje ozbiljno nastojao oko što veće duhovne savršenosti. Čak je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti Papu da postane redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša, koji za sebe pridobiše i brata mu Boleslava.
Vjenceslavova je smrt pomno opisana u svim legendama, bilo latinskim, bilo staroslavenskim. Najvjerojatniji je ipak motiv njegove mučeničke smrti bila revnost oko uvođenja kršćanstva. On je bio tako revan kršćanin da je čak sam gajio vinograd iz kojeg je pripremao vino za misu. Dr. Rudolf Turek, namještenik Nacionalnog muzeja u Pragu, a koji je veoma dobro na temelju sigurnih pisanih izvora proučio Vjenceslavov život, kaže o njemu ovo: “Ostaje činjenica da je zbog svojih visokih moralnih kvaliteta i svoje svetosti taj mladi knez postao najpopularniji svetac Češke i kao kamen temeljac češke državnosti.”
Prva staroslavenska legenda, koja je unesena i u Časoslov Božjega naroda, ovako opisuje mučeništvo sv. Vjenceslava:
“Kad je umro otac mu Vratislav, Česi postave za kneza Vjenceslava. Po milosti Božjoj bijaše usavršen u vjeri. Svim je, naime, siromasima činio dobro, gole je odijevao, gladne hranio, primao putnike po evanđeoskoj riječi. Nije dopuštao da udovicama nanesu nepravdu, sve je ljude ljubio, siromahe i bogate; posluživao je one koji služe Bogu, mnoge je crkve uresivao. Česi se pak uzobijestiše te uvjere Boleslava, njegova mlađeg brata, govoreći: ‘Tvoj te brat kani ubiti, tajno kujući naume s majkom i svojim ljudima.’
Vjenceslav posjećivaše sve gradove, jer u svim gradovima bijahu svečanosti posvete crkava. Tako je u nedjelju, na blagdan Kuzme i Damjana, došao u grad Boleslavljev. Odsluživši misu, htjede se vratiti u Prag. Boleslav ga pak zadrži opakom namjerom govoreći: ‘Brate, zašto odlaziš?’ Kad je svanulo, pozvoniše na jutarnju službu. Čuvši zvuk zvona, Vjenceslav reče: ‘Hvala Ti, Gospodine, što si mi dao da živim do ovoga jutra!’ I ustade, te pođe na Jutarnju.
Boleslav ga odmah sustignu na vratima. A Vjenceslav ga pogleda i reče: ‘Brate, jučer si nam bio dobar sluga.’ No Boleslavu se đavao prigne ušima i preokrenu mu srce, te on izvuče mač iz korica i odgovori mu riječima: ‘Sada ti želim biti bolji!’ Rekavši to rani ga mačem u glavu.
Vjenceslav se okrenu k njemu i reče: ‘Brate, što smišljaš u duši?’ I pograbi ga i obori na tlo. No uto netko od Boleslavljevih savjetnika pristupi i rani Vjenceslava u ruku. A on, ozlijeđene ruke, ostavi brata i pobjegne u crkvu. Ali ga ta dvojica zločinaca oboriše na crkvenim vratima. Dotrčavši još jedan, mačem mu probode bok. Vjenceslav tu odmah izdahne s riječima: ‘Gospodine, u Tvoje ruke predajem duh svoj!”’
Svečevo je tijelo kasnije bilo preneseno u katedralu sv. Vida u Pragu, te sahranjeno u južnu apsidu kod oltara svetih apostola, točno na mjestu gdje se nalazi i današnji grob u istoimenoj kapeli predivne gotske katedrale. Antropološko je ispitivanje Vjenceslavovih kostiju pokazalo da je bio još mlad, no odrastao, nordijske rase, kako proizlazi iz ostalih relikvija što se čuvaju odvojeno. Najzanimljivija je od svega suglasnost proporcije svečeve lubanje s kipom što ga je za njegovu kapelu 1373. izradio Petar Parler.
Sveci.net
