Što su misne nakane i zašto ih katolici plaćaju?
Jedan dio katoličke kulture koji je ponekad teško razumjeti i vrlo često krivo shvaćen je običaj prinošenja misnih nakana. Kada svećenik svaki dan slavi misu, on nudi svako euharistijsko slavlje za određenu osobu, odnosno nakane. Čineći to on primjenjuje posebne Božje milosti na tu osobu ili nakanu.
Slično kao što mi možemo zagovarati druge svojim osobnim molitvama, Crkva može zagovarati za nas kroz misno slavlje. Međutim, budući da je Euharistija vrhunac kršćanskog života, misa posjeduje moć koju naše osobne molitve nemaju. Praksa služenja mise na određene nakane je drevna, još iz rane Crkve.
Natpisi otkriveni na grobnicama u rimskim katakombama iz drugog stoljeća [daju] dokaz [za] ovu praksu: na primjer, epitaf na grobnici Abercija (umro 180.), biskupa Hieropolisa u Frigiji, moli za molitve za pokoj njegove duše. Tertulijan (oko 200.) svjedoči o obilježavanju godišnjice supružnika molitvama i žrtvama, tj. misom. Ova se tradicija također vidi u Ispovijestima svetog Augustina (oko 397.), gdje sv. Monika pita Augustina: “Samo jedno te molim, da me se sjetiš na oltaru Gospodnjem.” Kanonsko pravo potvrđuje ovu praksu i kaže: “U skladu s odobrenom praksom Crkve, svakom svećeniku koji slavi ili koncelebrira dopušteno je primiti prinos za primjenu mise na određenu nakanu” (kan. 945 §1).
Nadalje, nastavlja se riječima: “Kršćanski vjernici koji daju prinos za primjenu mise na svoju nakanu pridonose dobru Crkve i tim prinosom dijele njezinu brigu za potporu njezinih službenika i djela” (945 §2). Ovo se odnosi na dugogodišnju praksu u Crkvi da se Crkvi nudi određeni iznos novca za određenu nakanu koju ponudi svećenik, piše Aleteia.
Kad čuju ovu praksu, mnogi bi ljudi mogli doći u iskušenje da pomisle da je to “simonija”, prodaja svetih stvari za novac. Međutim, baltimorski katekizam objašnjava: “Nije simonija, ili kupnja svetih stvari, ponuditi svećeniku novac za služenje mise na našu nakanu, jer svećenik ne uzima novac za samu misu, nego za svrhu opskrbe stvarima potrebnim za misu i za vlastito uzdržavanje.”
Iako je istina da je ovaj običaj u prošlosti zlorabljen, Crkva postavlja posebna pravila u vezi s novcem koji se plaća za misne nakane. Svako biskupsko vijeće određuje iznos koji je prihvatljiv za regiju, ali svećenik će služiti misu na nakanu čak i ako netko za to nema novca. Važan dio je upamtiti da ne plaćate za milosti od Boga (koje su beskrajne vrijednosti i ne mogu se platiti), već za materijalne stvari koje su uključene u slavljenje te određene mise.
Papa Pavao VI. je rekao: “Misa je najsavršeniji oblik molitve!” Ima ogromnu snagu i bezbrojna su se čuda i obraćenja dogodila kroz stoljeća služenjem misa na određenu nakanu ili osobu. Misne nakane veliko su blago Crkve i imaju nesagledivu duhovnu težinu.”
