Snažno svjedočanstvo svećenika – Ponukan nekom nutarnjom silom rekao sam: Vrijeme je da ispovjedite svoje abortuse…
“Tada ponukan nekom nutarnjom silom – obratim joj se sa svom ljubaznošću: “Gospođo, oprostite, umoran sam i nisam vas zapitao, a pretpostavljam da je u vašem životu bilo abortuse koje nikada niste ispovjedili, sada vam se pruža prilika da to reknete.”
Već se mračilo. Bio sam umoran i iscrpljen jer sam taj dan u dva navrata ispovijedao punih osam sati. Sigurno zato posljednjoj pokornici nisam posvetio dovoljno pomnje, konkretno: nisam joj postavio ni jedno pitanje, mada sam to prakticirao kad god bih osjetio da je ispovijed nepotpuna, već sam joj bio zadao i pokoru.
Tada – ponukan nekom nutarnjom silom – obratim joj se sa svom ljubaznošću: “Gospođo, oprostite, umoran sam i nisam vas zapitao, a pretpostavljam da je u vašem životu bilo pobačaja koje nikada niste ispovjedili, sada vam se pruža prilika da to reknete.”
Nastao je tajac… “Gospođo!” – nastavim – “nemojte se bojati! Ja nisam ovdje da vas osudim, nego da vam u ime Kristovo udijelim oproštenje i mir.” Tada, potpuno razgovijetno, slog po slog, rekne: “Je-da-na-est.” Na trenutak sam zastao, ali prije nego sam se snašao, žena udri u plač, tako glasan i tako bolan da mi se krv ledila u žilama. Pokušao sam je smiriti, ali uzalud!
Pa zašto da je smirujem – pomislio sam. Zar to nisu suze pokajnice! Kad dade oduška svojoj boli, smirit će se. I doista, nakon desetak beskrajno dugih minuta prestala je ridati, a onda će mi kroz suze: “Oče, sam Bog zna kolike sam krunice izmolila, kolike devetnice obavila, koliko dana o kruhu i vodi postila, kolike kilometre propješačila idući na razna hodočašća, a sve za to: ne bih li od Boga isprosila milost da s tim grijesima uspijem izići pred ispovjednika.
Kad god sam do sada to pokušala izgovoriti, svaki put mi se dogodilo kao da je sam đavao rukom začepio moja usta. Vraćala sam se natrag u svoj dom sa svojim paklom u srcu i u duši. I ovaj put bi mi se to isto dogodilo da mi niste progovorili onako toplo, s riječima koje su mi ulile pouzdanje da neću biti odbijena.”
Danas se s pravom pitam: Nije li mi dobri Bog samim tim slučajem uzvratio stostruko za sve napore onoga dana, sve da ni jednu drugu utjehu nisam doživio?!
A služba ispovijedanja najteži je svećenički križ! Sjediti u ispovjedaonici po dva, tri i više sati uzastopce, u onečišćenom zraku, bez ikakve ventilacije, sjediti i neprestano slušati nabrajanje kojekakve bijede, najraznovrsnijih grijeha, nerijetko i perverznosti; često biti primoran postavljati mučna pitanja da bi se dobio barem nekakav uvid u stvarnu odgovornost pokornika; znati odgovoriti na svako postavljeno pitanje, ali teološki utemeljeno i pri svemu tome biti vođen isključivo ljubavlju, da pokornik u svakom slučaju doživi svog ispovjednika kao milosrdnog i dobrog oca koji mu želi smo dobro – doista je teško, neopisivo teško.
Ali tu se događa da križ postaje jamstvo utjehe i radosti, baš kako je Krist rekao aludirajući na svoju muku: “Žena kad rađa, žalosna je, jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet!” (Iv 16,21). Nema sumnje, svaka sakramentalna ispovijed ima nešto zajedničkog s porođajnim bolima, i za pokornika i za ispovjednika, ali kad se sretno privede kraju, obojici predstavlja neopisivu radost. Po njoj se rađa novi čovjek, dakako, u duhovnom smislu, rađa se kao dijete Božje, postaje sudionikom u božanskom životu.
Drago Kolimbatović OP
