Potresno svjedočanstvo: Tatino ‘Volio bih da ne postojiš’ dovelo me do toga da sam i sama poželjela da ne postojim,a slika sa licem Milosrdnog Isusa…

Moja je priča možda malo neobična. Barem je takva za mene sada, nakon što je prošlo nekoliko godina i sve više prepoznajem sliku te velike slagalice koju čine pojedini dijelovi moje priče. Slika ne prikazuje moj već Njegov lik, jer je On uvijek bio tu.

Kad sam imala 11 godina, majka mi se ozbiljno razboljela. Naslage vode u stopalima išle su preko pluća prema srcu. Moja majka je uvijek bila jaka osoba, najjača koju znam. Za sebe kaže da nije dobra vjernica, ali ne znam nikoga tko mi je mogao pokazati svoju vjeru tako snažno kao ona. Zbog bolesti slijedile su hospitalizacije i ja sam ostala sama s ocem kod kuće.

Ocem koji me volio, ali koji, nažalost, nije znao kako to pokazati. Opterećen teško bolesnom ženom i kćerkom koja je odjednom ušla u pubertet, nije znao pronaći drugi način da si pomogne nego da pribjegne fizičkom i emocionalnom nasilju. Nikad mu nisam zamjerila, naprotiv, moj zaključak je bio – ako me čovjek koji bi me trebao najviše voljeti i kojeg toliko volim toliko mrzi, vjerojatno ljubav ne zaslužujem ni na koji drugi način. Često su bile izgovarane fraze poput Volio bih da ne postojiš, što me dovelo do toga da sam i sama poželjela da ne postojim.

Osjećala sam se iznevjereno. Molitva je za mene kroz moj odgoj bila nešto svakodnevno, nužno zlo i jedine iskrene riječi koje su moje usne svaku večer izgovarale bile su: “Molim Te, nemoj još uzeti moju mamu, inače nemam razloga ostati ovdje”.

Moje preopterećenje rezultiralo je samoozljeđivanjem, suicidalnim mislima koje su me pratile godinama.

Kad sam imala 18 godina, tijelo i srce moje majke već su bili toliko oslabljeni da sam se morala nositi s idejom da uskoro više neće biti dio mog života. Doktori su me zamolili da se oprostim. Imale smo još maksimalno deset dana.

Smrt je bila normalna tema razgovora tijekom mog života. Mama i ja otvoreno smo razgovarale o tome. O cvijeću koje nije htjela, jer je mislila kako vijenci i cvijeće nisu potrebni i brinula tko će onda nakon par dana grob očistiti. O riječima na nadgrobnom spomeniku. O činjenici da će uvijek biti tu, čak i ako više nije, ako je se spomenem u molitvi. Nije se bojala, niti sekunde. Razgovarale smo s apsurdnim osmijehom na usnama, koji nitko osim nas nije razumio i koji je iritirao sve koji bi naše razgovore vidjeli ili čuli. Nije se bojala jer je imala svoju vjeru i uzdanje da će sve ispasti kako treba. “Bit će bolje”, čula bih minimalno deset puta dnevno. Sada, toliko godina kasnije, kada se prisjetim te fraze, uvijek pomislim na Jeremiju 29,11 Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.

Bila sam spremna. Mislila sam da me, kad mama prestane postojati, neće više peći savjest ako i ja odlučim ne postojati. Nisam joj htjela slomiti srce, ali deset dana je zvučalo u redu. Taman dovoljno dugo da se pripremim za svoj “odlazak”. Prikupila sam svoje dokumente, sav novac koji sam imala i lozinke za moju štednu knjižicu i bankovnu karticu. Sve je trebalo biti lako dostupno, tako da oni koje ostavljam iza sebe ništa ne moraju tražiti. Napisala sam oproštajno pismo u kojem je stajalo da nitko nije kriv i sve volim, ali ne mogu više. Uzela sam tablete za spavanje, iz tri ljekarne jer nisam znala koliko je potrebno, i obukla svoju omiljenu haljinu. Bila sam spremna.

Otopljene u vodi, tablete za spavanje izgledale su poput cementa, a žlica je u čaši zapela uspravno. Očito je bilo previše tableta i premalo vode. Sjedila sam na svom krevetu s ovom čašom u ruci, plačući i moleći se vjerojatno najiskrenijom molitvom u mom životu. Tražila sam oprost, tražila da se vrijeme poklopi tako da mama ne sazna i molila se za njezinu dušu. Zahvalila sam i što sam bila voljena, barem me ona voljela. I beskonačna težina pala je na mene. Težina, tuga koja je izvukla snagu iz ruke i čaša mi je pala iz ruke i slomila se prije nego što sam je primakla usnama. Bila sam tako iscrpljena od plakanja, tako umorna da sam zaspala u istom trenu.

Sljedećeg jutra otišla sam na posao. Pretvarati se kako je sve normalno spadalo je u dnevnu rutinu. Često sam pauzu za ručak, tiho, ne moleći se, provodila u crkvi blizu svog radnog mjesta. Mislim da sam ljudima oko sebe izgledala kao da čekam. Svaki bih se put ogledavala oko sebe, gotovo uplašena, ali tamo sam se zapravo osjećala zaštićeno. Mirno. Nisam znala da će mi taj dan vjerojatno promijeniti život više nego prethodna noć. Sjela sam i ugledala listić na klupi. Lice Milosrdnog Isusa kojeg je mama toliko voljela. Na drugoj strani nalazila se sljedeća molitva: Ljubi me takav kakav jesi – Isusova poruka tebi.

Te riječi su sve promijenile. Počela sam plakati. Može li to biti istina? Voli li me? Pogotovo takvu kakva jesam – čak i više od moje majke? I iznad svega, te bi riječi trebale značiti: imam oca koji je u stanju voljeti me – Imam brata koji me toliko volio da je umro za mene!

Bila sam sretna, i danas imam tu molitvu, toliko godina kasnije. To je bio samo početak priče u kojoj sam pronalazila sve više i više značenja – sve više i više Njega.

Ne mnogo kasnije, moja je majka imala srčanu transplantaciju. Da, divna žena odlučila je spasiti život druge osobe svojom smrću. Još uvijek ne znamo tko je ona, ali neka bude blagoslovljena i neka počiva u miru. Spasila je moju majku i spasila je mene. Moja Mama je još uvijek živa, 17 godina kasnije. Studirala sam socijalni rad kako bih pomogla djeci koja se nalaze u sličnim situacijama i prošla sam teološko obrazovanje.

Bog je više nego jasno u mom životu pokazao da je prisutan, da može napraviti nešto dobro od svega negativnog. Da nas može promijeniti, dati svemu smisla i da Jeremija 29,11 nije samo lijepa izreka, već obećanje upućeno svima nama. Svatko od nas je voljen, baš takav kakav jest. Kada to shvatimo i Bog postane dio naših života – naših srca – postajemo instrumenti u njegovim rukama.
Ono za što nas je stvorio!

www.medjugorje-news.com/hkm.hr