Nekada je ime Dinamo po svem komunističkom svijetu bio znak zaludjele utopističke ideologije.
Ali milijuni Hrvata u tom imenu otrkiše sininim hrvatstva jer su brojni ginuli i bivali progonjeni radi tog znaka.
I promijeni se, postade nešto sveto, drago i hrvatsko.
Vodotoranj je vukovarski nekada značio tek jedno od brojnih uspjelih graditeljskog zdanja. Ali nepojmljiva žrtve, nedokučiva bol, neshvatljiva ljubav i predanost, i još uvijek neprebrojene kosti branitelja – sve posvetiše, pa on postade sveti spomenik stradanja; Vukovar poče značiti najsvetije tkivo nove Hrvatske, Ovčara poče značiti zapanjujuće stradanje iz mržnje…
Opet se sve izmijeni u očima onih koji s njim susjećaju i ljube ga. Križ je u rimsko vrijeme bio znak sramote, rugla, poraza i prezira.
Ali Krist koji bješe raspet na njega, posveti ga i on postade najsvetiji znak spasenja, pobjede, ljubavi i znak navjeće časti.
Za Dom spremni – što god da je ikad značio – posvetiše ga oni koji pod tim sloganom i stijegom za Domovinu pogiboše.
Svima kojima je žrtva za Hrvatsku sveta i istisnki je časte, s njom i ovaj znak i stijeg i amblem jednako i časte i ljube, i njime su im posvećeni i sveti.
U krvi isprano, na križeve raspeto, pred streljane postrojeno, granatama pogođeno, ljubavlju zaliveno, smrti posvećeno, sve se spere, umije i preobrazi u očima onih koji žrtvu časte i ljube.
