Neoprostivi grijeh?
Ponekad se iskreni kršćani pitaju jesu li doista počinili neoprostiv grijeh. Ako se to pitanje postavi sa strahopoštovanjem, pa čak i sa strahom, samo postavljanje pokazuje da osoba nije počinila neoprostivi grijeh.
U tri paralelna odlomka u Evanđeljima, Isus govori o grijehu protiv Duha Svetoga: Matej 12:31-32, Marko 3:28-29 i Luka 12:10. Verzija svetog Luke je najsažetija: “Svakomu koji rekne riječ protiv Sina Čovječjega bit će oprošteno, ali onome koji pohuli na Duha Svetoga, neće mu se oprostiti.”
Prvi dio ove rečenice podsjeća nas da se osobi koja je u zabludi s Isusom, koja ne poznaje Isusa kao Sina Božjega, može oprostiti što ga nije priznala. Da bismo razumjeli drugu klauzulu, prvo moramo primijetiti osnovnu istinu: Bog se ograničava u pogledu ljudske slobode. Iako On uvijek uključuje u svoj cjelokupni plan čak i našu zlouporabu naše slobode, On tu slobodu uvijek poštuje i neće je uništiti. On nas stoga ne prisiljava, da tako kažemo – ne prisiljava nas da prihvatimo Njegovu ljubav i oprost.
Naša sloboda daje nam zastrašujuću sposobnost da ga odbacimo i odbijemo mu dopustiti da nam oprosti. “Neoprostiv grijeh” je grijeh odbijanja oproštenja. To je odlučnost da se nastavi u grijehu pod svaku cijenu. U svojoj enciklici Dominum et Vivificantem (“Gospodin i Životvorac,” 1986.), papa sveti Ivan Pavao II. je poučavao: “Ako Isus kaže da se hula na Duha Svetoga ne može oprostiti ni u ovom ni u sljedećem životu, to je jer je to ‘neopraštanje’ povezano, što se tiče njegovog uzroka, s ‘nekajanjem’, drugim riječima s radikalnim odbijanjem obraćenja” (br. 46).
Ponekad se iskreni kršćani pitaju jesu li doista počinili neoprostiv grijeh. Ako se to pitanje postavi sa strahopoštovanjem, pa čak i sa strahom, samo postavljanje pokazuje da osoba nije počinila neoprostivi grijeh.
