CRKVAVJERA I DUHOVNOSTZANIMLJIVOSTI

Naš Bog je silan Bog!

U svijetu toliko zastupljene komunikacije ima ljudi koji pate zbog samoće, zbog usamljenosti. Neki pored vlastite obitelji nemaju nikoga s kime bi podijelili vrijeme, misli, radost i brigu. Vidim taj fenomen kod mnoštva ljudi pa i kod sebe. Usudila bih se podijeliti samoću kao fenomen na dvije vrste: samoća i kad nismo sami i samoća kad smo zaista fizički odvojeni. Ta bolna samoća zna nas dovesti do ruba i tjera nas da se zapitamo zašto Bog ne makne tu bol od nas, no istina je da, zapravo, Bog treba našu samoću, treba našu prazninu, našu ranjivost i slabost kako bi učinio nešto po nama.

Čovjek uvijek ima dvije opcije, jedna je bježati od tog osjećaja praznine a druga je prigrliti ga i iskoristiti za dobro. Jako je puno ljudi u ovim vremenima krize bilo prisiljeno ostaviti obitelj, rodbinu, prijatelje i bližnje i otići za poslom. Snalaziti se u nepoznatom gradu, ne imati nikoga svoga i nikoga da ti pomogne, zna biti jako bolno. Koliko god dugo radno vrijeme bilo ipak čovjeku ostaje slobodno vrijeme koje nema kome pokloniti i to je zapravo najteže. I što je prvo što radimo kako bismo tu prazninu ublažili? Palimo televizor i radio, samo da netko nešto govori, samo da čujemo ljudski glas, da vidimo drugog čovjeka i druge živote. Odlazimo u kafiće da ublažimo taj osjećaj samoće. Zavaravamo se da tamo nismo sami, mislimo da ne možemo biti sami u gužvi pored toliko ljudi. No, tuga tamo postaje još gora, samoća postaje još teža.

Mnogi su sami i pored vlastite obitelji, pored svih, jer im možda nedostaje onaj netko. Čekajući ‘pravu osobu’ mnogi klonu i postaju depresivni i umorni od tog osjećaja usamljenosti. No ima ih i takvih koji se usprkos takvim situacijama ne žale, nisu tužni, ne klonu duhom i na njihovim se licima ne vidi bol. Što je to drugačije u njima? Recept je vrlo jednostavan, sastoji se od samo dvije stvari. Prvo, oni vjeruju da će biti dobro. Zašto dolazi taj strah od usamljenosti, jer se bojimo da će zauvijek biti tako, da nećemo pronaći tu osobu koja nam nedostaje u životu, da smo prestari da steknemo nove prijatelje, da ćemo u ovoj užurbanosti života ugušiti odnose sa starim prijateljima, a ova je vjerna manjina stavila svoje čežnje u Božje ruke i ne boji se. Bog ne želi da zauvijek ostanemo sami, ne želi da budemo tužni. Bog će učiniti sve da budemo sretni, ali moramo mu vjerovati i prepusti se u njegove ruke i u njima naći sigurnost. A što mi činimo? Mi najčešće činimo upravo suprotno, bojimo se opustiti pa bjesomučno tražimo, borimo se svojim silama i padamo jer ne možemo bez Boga. Treba vjerovati Bogu i raditi s njim i za njega, prepustiti njemu da nas vodi i njemu pokloniti svoje vrijeme jer je naposljetku, On gospodar našeg vremena. Tako dolazimo do druge stvari a to je koristiti vrijeme za činjenje dobra.

Služimo tamo gdje nas Bog zove i gdje nas srce vuče

Bilo da čovjek ima vremena jer još nije u braku, bilo da je daleko od bližnjih pa ne zna kamo usmjeriti slobodno vrijeme, treba se uzdati u Boga i činiti dobro. Donositi plodove. Donositi dobre plodove na poslu, voditi brigu o sebi, hraniti svoju dušu i ne zapostaviti svoje tijelo, svoje slobodno vrijeme blagosloviti služenjem. Posvuda su potrebni volonteri i to za razne vrste služenja, za rad s djecom, s bolesnima, za pomoć siromašnima, za služenje u javnim kuhinjama, prenoćištima za beskućnike itd. Kao što govori himan koji često molimo u adventsko vrijeme: ‘Kad smo često tako sami, prepušteni svojoj tami, daj da te u braći poznamo.’ Služimo tamo gdje nas Bog zove i gdje nas srce vuče.

Čovjek je stvoren da bi bio plodan i zato se najčešće osjećamo praznima kad mislimo da ne možemo služiti za ono za što smo stvoreni, no, Bog nam nije dao neku situaciju da bismo tugovali nad njom već da bismo mu vjerovali. Ako nas Bog kuša, ne budimo kao Petar dok je hodao po moru, nevjerni, već budimo postojani u vjeri u Boga, u vjeri da je on svemogući Bog. Nemojmo govoriti svojemu Bogu kako su veliki naši problemi već recimo našim problemima kako je velik naš Bog! NAŠ BOG JE SILAN BOG! Kao što je Isus nakon uskrsnuća rekao Tomi „ne budi nevjeran nego vjeran“. Budimo vjerni Bogu i ne tražimo u idolima pomoć. Mislimo da idoli više ne postoje, a u svojoj sljepoći ne vidimo da radimo idole od novca, televizije, kocke tražeći u njima sigurnost, utočište i spas.

Vratimo se Bogu koji nam čini dobro. On treba našu samoću i ne bojmo se pokloniti mu je jer ju On može učiniti plodnom. Iz naše praznine i boli može niknuti ispunjenost i radost. Kao što piše u Svetom pismu: „..budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.“ (1 Korinćanima 15,58). A oni koje je Bog blagoslovio da ne moraju nositi taj križ samoće neka otvore svoje oči da vide i prepoznaju usamljene, otvore im vrata svoga srca i pomognu im svojom blizinom.

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button