Kako je sveti Franjo Asiški doveo ovog bivšeg muslimana do Krista
Djamel je odabrao Krista nakon što je slučajno u predstavi upoznao “Poverella”, svetog Franju Asiškog. Ovaj glumac i redatelj, sada i osnivač kazališne družine, daleko je dogurao, kako sam priznaje .
“Osjećam se kao da sam primio čudo”, rekao je za portal Aleteia. Čudesno spašen od samoće, napuštenosti i isključenosti: da, Djamel je doista dobio čudo. On je živi dokaz da vjera spašava.
Rođen u Beču 1959. od alžirskih roditelja koji su pobjegli od rata za neovisnost, Djamel Guesmi odrastao je u diskretnoj muslimanskoj obitelji. “Nisu mi roditelji ništa nametali. Bili su ljudi vjernici, ali nam nisu pokušavali nametnuti nikakvu luđačku košulju”, ganuto se prisjeća Djamel. Dok je rastao, dječak se borio sa svojim akademskim poteškoćama. Odabran za strukovni tečaj u šestom razredu, teško se izražavao i patio je od mucanja. Nije znao čitati ni pisati i nikada nije diplomirao. Osjećaj neuspjeha koji ga je obuzeo nikada ga nije pustio, unutarnji krik koji opisuje kao “tihi užas”.
Kao tinejdžer, Djamel je išao od jedne do druge policijske postaje, optužen za djela za koja je tvrdio da nije kriv: provale, krađa novčanika, grupno seksualno zlostavljanje mlade djevojke… Za prva dva djela dobio je uvjetnu kaznu zatvora , ali za treći nije osuđen. Sa 16 godina prošao je točku bez povratka. Mladić je odlučio ostaviti sve i bez ikakvog plana krenuti u Pariz. Otišao je ne osvrćući se i ne rekavši obitelji koja ga je proglasila nestalim. “Došao sam u takvu slijepu ulicu da mi je bijeg bio jedini spas”, objašnjava. “Nisam imao društvenih veza, nikakvih profesionalnih izgleda. Bio sam sam. Ali znam da je zaštitnička ruka već tada radila u moju korist, iako to još nisam bio svjestan.”
Djamel je pokušao pronaći put za sebe u vrevi Pariza, ali se našao odvučen niz vijugavu cestu muške prostitucije. Droga je bila uobičajena u tom okruženju. Iako prvo nije uspio izbjeći, duboki unutarnji nagon spriječio ga je da padne u zlouporabu droga. “Kada su mi ponudili heroin, rekao sam sebi: ‘Ako ga dotaknem, umrijet ću’. I na djelić sekunde ukazalo mi se očevo lice. Odmaknuo sam se. Ova spasonosna suzdržanost dokazala mi je da sam još uvijek bio svjestan dobra i zla unatoč iskušenju.”
Spašen Kristovim “Poverellom”
Često je ulazio u crkve, i u njima se zadržavao, ponekad i dugo. “Tamo sam pronašao neobjašnjivu slatkoću”, kaže, a glas mu se iznenada slomi. “Nisam razumio Krista, nisam vidio vezu između ove vedrine i Križa. Ali kako je bilo slatko!” Nakon sedam godina niza povremenih poslova, Djamel je ušao na tečaj glume u školi koju vodi francuski glumac i redatelj Jean-Laurent Cochet. “Imao sam na umu ideju da napravim nešto javno. Nisam siguran što me dovelo ovdje,” smiješi se Djamel. “Bio je to potpuno stran svijet, a ja sam i dalje imao velikih poteškoća s govorom i čitanjem.”
Mladić se ozbiljno posvetio učenju francuskog, bilježeći riječi koje nije razumio, zgrabio je rječnik i učio ih napamet. “Kazalište me izliječilo od osjećaja da sam živ zazidan”, kaže Djamel. Njegovo je mucanje nestalo, a govor mu se oslobodio. U želji da razumije reference na kršćanstvo kojima obiluje francuska književnost, Djamel je čitao Evanđelja. A onda, jednog dana, doživio je otkrivenje. Otkrivanje “Jadnog malog čovjeka”
U dobi od 24 godine Djamel je otkrio dramu Jacquesa Copeaua Le Petit Pauvre (“Povjerello” ili “Jadnik mali čovjek”), izravno inspiriranu biografijom sveca iz Asiza Johannesa Jørgensena. “Tak ispod površine pronašao sam Kristovo lice”, kaže Djamel. “Francisove riječi bile su toliko snažne da sam odmah bio dirnut. Osjećao sam se blizu njega. Rekao sam si: Franjo je krenuo Kristovim stopama, pa ako i ja krenem njegovim stopama, i ja ću slijediti Krista.” Bilo je to neobično za malog čovjeka poput mene, jer je to bilo otkriveno ludilo ljubavi u svoj svojoj raskoši.”
Djamel je odlučio postaviti predstavu koju je prvi put izveo 1988. godine sa svojom družinom u Vézelayu u ulozi sv. Franje. Dvije godine kasnije izveo ju je za papu Ivana Pavla II., u pratnji “kuma” svoje tvrtke fr. Pierre.
Nakon dugog putovanja, Djamel je konačno kršten 1997. “Krštenje je osjećaj obnove. Što je bilo, bilo je, ali najvažnije ostaje ono što jest i što će biti. Molitva, Kristov nauk, sakramenti: sve sam primio svojim tijelom, svojim srcem i svojom dušom”, svjedoči Djamel.
“Sve što sam doživio nije ništa drugo nego milost. U evanđeljima Krist često govori: ‘Idi, vjera te tvoja spasila. Ja koji sam patio, ja koji sam griješio, moja me vjera spašava. Ne znam odakle dolazi, a znam da je krhko. Ali tu je i Krist to zna.”
