Fra Slavko Barbarić o tome trebaju li djeca postiti
Tko iz djetinjstva nosi naviku da sve ima uvijek i odmah, tko nije naučio gledati na druge osim ukoliko mu oni služe, njemu se cijeli duševni sustav ruši i on propada…
Stara mudrost kaže: „zdrav duh u zdravu tijelu“, ali se slobodno može reći i: „zdravo tijelo po zdravu duhu!“ Čovjek je jedinstvena cjelina koja se sastoji od tijela, duše i duha. Stanje jednoga dijela odražava se i utječe na stanje drugoga.
Post pozitivno utječe na zdravlje tijela i na čuvanje ravnoteže, a time, izravno ili neizravno, i na stanje duše, odnosno psihe. Kad se gubi tjelesna ravnoteža, ugrožena je ona psihička, a izgubljena ravnoteža na psihičkoj razini odražava se na tjelesnu ravnotežu. To se može možda najbolje pokazati na dvama krajnjim stanjima duše koja se odražavaju na tijelo. To su bulimija i anoreksija, prekomjerno uzimanje hrane i nasilno povraćanje, odnosno odbijanje hrane. U oba slučaja riječ je o duševnim problemima do kojih dolazi zbog ranjenih međuljudskih odnosa i ranjena odnosa prema samome sebi i prema prirodi. Ozdravljenje počinje kad se duša oslobađa negativnih i opterećenih odnosa prema sebi i drugima. Na ovoj su razini post i molitva zapravo higijena duše.
Temelj duševnih oboljenja gubitak je unutarnje slobode kada čovjek, zarobljen sobom, materijalnim stvarima i uživanjima, postaje pravim robom samoga sebe, drugih ljudi i materijalnih stvari, te se u takvu stanju uništava. Koliko je ljudi uništilo svoje fizičko i duševno zdravlje zato što su bili ranjeni i opterećeni pa su mir i rješenje svojih problema tražili u alkoholu, drogi i drugim ovisnostima! Poznata je činjenica da je sve više ovisnika, da je sve više depresivnih ljudi koji su izgubili smisao života, da je sve više ljudi koji postaju ovisnici o tabletama u kojima traže smirenje, što se odražava na fizičko stanje organizma. Ovdje ne želim ulaziti u psihopatološku problematiku, niti pružiti pojednostavljen recept za sve duševne bolesti, niti dati lažnu nadu onima koji nose križ duševne bolesti, nego želim upozoriti na činjenicu da kroz post i molitvu čovjekova duša lakše ostaje zdrava i lakše čuva mir. Stoga je važno shvatiti da se treba čuvati svakoga ropstva, odnosno da treba njegovati unutarnju slobodu, a to počinje od rane djetinje dobi.
Kad se pitamo trebaju li djeca postiti, odgovor je pozitivan. Zacijelo se ne misli na post koji odrastao čovjek treba činiti, nego je riječ o pravilnome odgoju za pravilne odnose prema sebi i drugima. Kada djeca od početka žive u izobilju, kada odmah dobivaju sve što žele i bez ikakva napora, tada se dovoljno ne razvijaju neki duševni mehanizmi koji kasnije u životu zakažu. Kada obitelj ima samo jedno ili dvoje djece, ona rastu u ozračju u kojem postaju egocentrični pa nedovoljno razvijaju pravilne odnose prema drugima. Život pak nije jednostavan, on sa sobom donosi poteškoće i probleme, zahtijeva borbu u kojoj se pobjeđuje ili gubi, odnosno u kojoj se ono što se želi ne dobiva odmah niti bez osobnih napora. Tko iz djetinjstva nosi naviku da sve ima uvijek i odmah, tko nije naučio gledati na druge osim ukoliko mu oni služe, njemu se cijeli duševni sustav ruši i on propada. Zato je sve više labilnih ljudi koji kod prvoga neuspjeha u školi, u poslu ili u ljubavi gube smisao života i životnu radost te, tjerani sebičnošću, odlaze na puteve na kojima nastavljaju svoje razaranje i razaranje drugih. Tu se rađaju depresivnost ili nasilje koje poprima najrazličitije oblike.
Sve što sam htio reći može se dočarati sljedećom slikom: Ako želimo dobro vidjeti neku umjetničku sliku i uživati u njezinoj ljepoti, moramo se od nje odmaknuti. Ako se čovjek previše približi umjetnini, pogled će mu pasti na pojedinosti koje dobivaju smisao tek kao cjelina. Stoga se može dogoditi da netko vidi samo sjenu, ili neku tamnu točku, ili krivu crtu, ili možda samo cvijet, ili lijepu boju. Ni u prvome ni u drugome slučaju promatrač neće moći donijeti sud o slici. Jedan je u opasnosti da sliku proglasi tamnom, a drugi potpuno svijetlom. Ni prvi ni drugi sud nije točan. Sjena ima svoju ulogu, ali i svjetlo! Tako je i s čovjekom koji je izgubio unutarnju slobodu. On je preblizu samomu sebi, materijalnim stvarima i drugim osobama te gubi iz vida cjelinu života i stvara nezdrave odnose.
www.medjugorje-news.com/bitno.net
