Život se odavno preselio na internet. Na mreži konzumiramo raznovrstan sadržaj, susrećemo prijatelje iz mladosti, odrađujemo poslovne sastanke, pohađamo nastavu, kupujemo i prodajemo, pronalazimo ljubavne partnere… S nama kao korisnicima mreža je usisala i našu osobnost i životne izbore. Stvari koje smo nekad komentirali u užem krugu prijatelja sad komentiramo s virtualnim prijateljima među koje se, ruku na srce, uvuklo podosta ljudi s kojima izvan mreže nemamo posebno blizak odnos. Poanta je umrežavanja širiti mrežu kontakata pa nam to dođe prirodno.
Sve što danas radimo na mreži puno je javnije od onoga što smo radili kad interneta i društvenih mreža nije bilo. Naše je političko mišljenje postalo dostupnije, ali smo i mi sad dostupniji političarima. Internet je kao masovni medij nove generacije osigurao cijeli niz kanala putem kojih političke informacije ili promidžbene poruke mogu doći do svakoga od nas. Nekolicina tehnoloških divova razvila je niz aplikacija preko kojih se razni akteri, uključujući one političke, bore za našu pozornost i novac. Sve je bilo u redu dok su to bile samo tehničke platforme koje nude isključivo virtualni prostor za razmjenu dobara i informacija. No s vremenom su one postale svojevrsna ugroza za demokraciju. Što su zauzimale važnije mjesto među komunikacijskim kanalima, rastom broja korisnika iz cijeloga svijeta i svih demografskih skupina, digitalne su platforme sve više prilagođavale političku komunikaciju sebi.
Poznata je činjenica da pojedina objava na društvenim mrežama ima svega nekoliko sekundi da privuče pozornost korisnika. Ta je zakonitost dovela do poplave kratkih, sarkastičnih, zapaljivih i ne pretjerano informativnih izjava, dok je prostor za suštinsku raspravu kvalitetnim argumentima koja traži više znanja, umjereniju retoriku i veću pozornost onih koji je prate drastično sužen. Društvene mreže samo su zacementirale kulturu ‘soundbiteova’ koja je već bila pustila korijenje u medijskom prostoru. Ono što je trebalo biti konstruktivna razmjena mišljenja na temelju koje će birači odlučiti tko ima bolje argumente i sposobniji je voditi državu pretvorilo se u rat doskočicama i performansima. Tako je otvoren prostor akterima s vrlo ograničenim znanjima i kompetencijama, ali bezgraničnom željom za samopromocijom, koji su politiku ubrzano počeli pretvarati u potpuni cirkus.
Atraktivni sadržaj s društvenih mreža počeli su potom preuzimati tradicionalni mediji. Internet je svakoga od nas s vremenom baždario na dnevni unos enormne količine informacija, koju tradicionalni mediji više nisu mogli proizvesti, a usto je osigurao prijenos vijesti s drugog kraja svijeta doslovce u sekundi i utrku za pravodobnošću i ekskluzivnošću učinio nezamislivo konkurentnom. Zastarjeli modeli poslovanja u medijima počeli su uzimati danak, i u financijama i u ljudskim potencijalima, pa su se mediji sve više počeli oslanjati na sadržaj s društvenih mreža, usporedo besplatno nudeći vlastiti sadržaj putem tim platformi. I tako su upravo oni legitimirali društvene mreže kao kredibilan izvor informacija. Internetski kanali za distribuciju sadržaja postali su u pravom smislu riječi mediji.
Zanimljivo je to oblikovao Tom Goodwin, čovjek čije korporativne titule sadržavaju riječi „strategija“, „inovacija“, „transformacija“ i „budućnost“, napisavši kako je Uber najveća svjetska taksi kompanija koja ne posjeduje nijedno vozilo; Alibaba je najveći trgovac, ali bez inventara; dok je AirBnb globalno najveći pružatelj usluge smještaja iako ne posjeduje nijednu nekretninu. A Facebook je, dodao je Goodwin, najpopularniji svjetski medijski vlasnik iako ne stvara nikakav sadržaj. Tomu još valja dodati i to da Facebook, kao ni ostale društvene mreže, nema svojih novinara, urednika ni uredničke politike. Ali zato ima golem utjecaj na ljude i životnu svakodnevicu, a posljedično i na demokratske procese.
Da stvari izmiču kontroli, pokazala je i afera „Cambridge Analytica“ koja je otkrila da je Facebook znao za protupravno stjecanje privatnih podataka milijuna korisnika u komercijalne svrhe i nije prstom mrdnuo dok priča nije postala javna i toliko velika da se više nije mogla ignorirati. Drugi je primjer vrlo zabrinjavajućih praksi još recentniji, a riječ je o otvorenom cenzuriranju američkog predsjednika Donalda Trumpa. Nečuveno je da entiteti koji se predstavljaju kao digitalne platforme, obični kanali za komuniciranje, donose vrijednosnu ocjenu o sadržaju ili istinitosti nečije poruke, naročito kad je taj netko demokratski izabrani politički vođa. To nije njihova uloga niti oni imaju kapaciteta da taj posao obavljaju dosljedno i kvalitetno.
Pogotovo je to zanimljivo u kontekstu kontroverzne Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu kojom se inicijalno željelo, između ostaloga, tehnološke gigante u EU učiniti pravno odgovornima za korisnički sadržaj. Trebali su biti tretirani kao mediji, ali njihov je argument tada bio da oni samo osiguravaju tehničku platformu i sa samim sadržajem nemaju nikakve veze. Dvije godine kasnije i nakon puno pritisaka, vidimo, postali su veliki autoriteti za istinu. U tome im pomažu lokalni partneri, tzv. platforme za provjeru činjenica, koje, za razliku od samih društvenih mreža imaju zaposlene političke novinare. A svaki politički novinar ima vlastita politička stajališta jer se u protivnom, da je apolitičan, ne bi bavio političkim novinarstvom. I zato ne može biti objektivan; može eventualno biti pošten i imati isti pristup prema svim političkim akterima, što nije slučaj s „fact-checkerima“.
Nemoguće je, naime, provjeriti sve činjenice objavljene od svih korisnika koje se danas globalno broji u milijardama, a lokalno u milijunima, ili pak evaluirati tvrdnje baš svih političara i političkih aktivista pa se na razini selekcije događa vrlo perfidna manipulacija. Možete vi uz jednake kriterije provjeravati izjave političkih aktera s različitih strana spektra, no ako jednu stranu evaluirate češće, što se događa i u Hrvatskoj i na Zapadu, ispast će da ona iznosi puno više dvojbenih tvrdnji, a to ju u očima korisnika automatski diskreditira. Jedan je od uzroka ovakve situacije, u kojoj oni koji provjeravaju činjenice u stvari manipuliraju činjenicama, definitivno manjak konkurencije. Dok informacije u medijskom prostoru izvan mreže provjeravaju i prezentiraju različiti mediji, s različitim uredničkim politikama, iz različitih uglova, informacije na mreži provjerava samo jedna ekipa koja ima monopol na istinu, a izabrali je nisu korisnici, nego uprava privatne kompanije.
Neosporno je da privatne tvrtke, unutar zakonskih okvira, imaju pravo na vlastita pravila. Kome se ona ne sviđaju, slobodan je koristiti usluge neke konkurentske tvrtke. Taj univerzalni princip desetljećima pogoni tržišnu ekonomiju, ali pitanje je koliko je danas primjenjiv na tehnološke gigante čiji je privatni virtualni prostor postao integralni dio javne sfere. „Što nije objavljeno na Facebooku, kao da se nije ni dogodilo“, popularna je rečenica koja najbolje opisuje trenutno stanje. Pravila korištenja najpopularnijih društvenih medija i arbitrarno nametnuta ograničenja danas mogu imati golem utjecaj na demokratske procese i nacionalnu sigurnost. Pojednostavljeno govoreći, tehnološki giganti postali su preveliki da bi bili u potpunosti neovisni.
Jednostavno je bilo promijeniti kanal ako nam se ne sviđa urednička politika neke televizijske ili radijske postaje, odnosno jedne novine u ruci zamijeniti drugima. Svatko tko se želio okušati u medijskom poslu, uvijek je mogao, koristeći isti poslovni model, pokrenuti alternativni medij i nametnuti se pored dotadašnjih tržišnih lidera. Nikad to nije bio lagan posao, ali trenutnim tehnološkim gigantima gotovo je nemoguće stvoriti istinsku konkurenciju. Uspjeh svake digitalne platforme, naime, ovisi o broju korisnika i oglašivača. Korisnici nisu previše skloni mijenjati iskustvo na koje su naučeni nečim previše drukčijim, a zbog zaštite intelektualnog vlasništva nemoguće je stvoriti lokalnu kopiju Facebooka ili Twittera, dok kod stvaranja alternativne televizije ili tiskanog medija ima puno manje ograničenja. Važno je uzeti u obzir i to da je poanta društvenih mreža, kako i sam naziv kaže, biti umrežen, a ne usamljen.
Dok gledate dnevnik, slušate omiljeni radijski program ili čitate najdražu kolumnu, nije vas previše briga koliko drugih ljudi čini isto to. Zakonitost društvenih mreža potpuno je drukčija, a pridobiti veliki broj korisnika u kratkom vremenu najveći je izazov za svaku novu društvenu mrežu. Zato ne možemo očekivati da na nekom manjem tržištu poput hrvatskoga nikne prava alternativa globalnim divovima, što znači da politički procesi u našoj domovini izravno ovise o entitetima na koje mi nemamo praktički nikakvog utjecaja. Stanje je nešto drukčije na većim tržištima poput kineskoga, indijskoga ili ruskoga, no slučaj TikToka govori nam da globalno širenje novih aplikacija neće biti moguće bez spora oko vlasništva i pritisaka da se nove konkurente stavi pod kontrolu.
Slobodne konkurencije u toj industriji nema niti će je, zbog interesa velikih sila, uskoro biti, pogotovo u kontekstu razvoja 5G tehnologije koja će omogućiti revoluciju usluga, ali će globalnim korporacijama dati još više informacija o svakome od nas. Te je informacije potrebno zakonski i tehnološki puno bolje zaštititi, kao što je tehnološke gigante, koji će barem još neko vrijeme uživati globalni oligopol, nužno vratiti u ulogu distributera sadržaja bez prava upliva u njega. U protivnom nas vrlo vjerojatno očekuje globalna cenzura, a jednog dana možda i diktatura.
www.medjugorje-news.com/vecernji.hr
