Sv. Margareta – svetica kojoj se pripisuju ozdravljenja slijepih, nijemih, gluhih, paraliziranih i onih koji su bolovali od raka
Život svete Margarete jedna je od najpotresnijih priča u kalendaru svetaca. Svetica je rođena slijepa, s ozbiljnom zakrivljenošću kralježnice; desna joj je noga bila centimetar i pol kraća od lijeve, a lijeva joj je ruka bila deformirana. Nikada nije narasla više od 120 cm.
Njezini roditelji držali su malu Margaretu skrivenu u svojoj kući u Metoli u talijanskoj pokrajini Umbria. Imala je 6 godina kada je obitelj otputovala u svetište u Castello, nadajući se čudu. Kako se čudo nije dogodilo, Margaretu su majka i otac napustili. Neke su žene iz Castella pronašle prestravljeno dijete i brinule se za nju dok nisu mogle organizirati njezino posvojenje. Muž i žena, Venfarino i Grigia, pozvali su Margaretu da živi s njima; odnosili su se prema njoj kao prema vlastitoj kćeri, s ljubavlju i dobrotom. Čini se da je ostatak života provela sa svojim posvojiteljima.
U blizini Margaretine kuće nalazio se samostan i časne su je sestre zavoljele. Kada je imala oko 13 godina, Margareta je zatražila da bude primljena kao postulantica. S obzirom na godine prijateljstva sa sestrama, Margareta je očekivala da će biti sretna u njihovom samostanu. Čekalo ju je razočaranje. Redovnice su bile opuštene u održavanju pravila svoga reda, pa čak i u održavanju rutine svakodnevne molitve i meditacije. Margaret je, s druge strane, bila izrazito pobožna. Nedostatak žara kod njezinih sestara iznenadio ju je i zbunio, dok je Margaretina revnost učinila časne sestre samosvjesnima, ljutitima i ogorčenima. Na kraju je poglavarica samostana zamolila Margaretu da ode.
Vratila se svojim posvojiteljima i s 15 godina pridružila se Trećem redu svetog Dominika, što joj je omogućilo da nosi habit i položi zavjete časne sestre, ali i dalje živi kod kuće gdje se osjećala voljenom i sigurnom. Margaretin nedostatak nije je učinio ogorčenom; nego je postala jedna od najdarežljivijih, najsimpatičnijih osoba u Castellu. Njegovala je bolesne, tješila umiruće i posjećivala zatvorenike. Margareta je rekla da u patnjama svojih bližnjih vidi sliku Krista patnika. Što se tiče vlastitih nedostataka, smatrala ih je sredstvom da ujedini svoju bol s boli koju je Krist podnio na križu.
Njezina hrabrost, njezina strpljivost i njezina duboka religiozna odanost pridobili su joj naklonost svih u Castellu. Margareta je umrla kada je imala 33 godine. Na njezinoj misi zadušnici bila je tolika gužva da se činilo da je cijeli grad i svi seljaci sa sela došli na sprovod. Župnik je planirao pokopati Margaretu u crkvenom dvorištu, ali nakon završetka mise ožalošćeni su inzistirali da ona mora imati grobnicu u crkvi, sa svim ostalim uglednim mrtvima župe. Svećenik i zajednica još su raspravljali o tome kad se djevojka koja je bila bogalj dovukla do Margaretina lijesa. Dodirnula jelijes, zatim ustala i počela hodati. Čudo je uvjerilo svećenika da Margareti da grobnicu unutar crkve, piše Simply Catholic.
Danas njezini ostaci leže ispod glavnog oltara crkve sv. Dominika u Castellu. Sveta Margareta (1287.-1320.) zaštitnica je siromaha i osoba s invaliditetom ili tjelesnim poteškoćama. Također se štuje kao jedna od svetaca zaštitnica pokreta za život. Papa Franjo proglasio ju je svetom ekvipolentnom kanonizacijom 24. travnja 2021. Spomendan joj je 13. travnja.
