Svjedočanstvo djevojke koja je doživjela kliničku smrt i vidjela pakao: Gospa me spasila po ovoj molitvi
Svjedočanstvo djevojke koja je doživjela kliničku smrt i vidjela pakao: Gospa me spasila po ovoj molitvi
Prije nesreće bila sam vjernik, ali sam se polako počela udaljavati od Boga. Jedno vrijeme sam prestala ići u crkvu i moliti se. Upala sam u loše društvo; Počela sam se drogirati, piti alkohol i odlaziti na zabave.
Bila sam neko vrijeme ozbiljno bolesna. Nisam više marila za sebe. Dala sam sve od sebe da se uništim… Bio je to način da utopim svoju unutarnju bol. U to vrijeme me počela zanimati i crna magija, prizivala sam duhove i išla kod iscjelitelja. Sve je to otvorilo vrata zlom duhu… Bila sam zaglavljena u grijesima i razmišljala sam o samoubojstvu.
Dva tjedna prije nesreće željela sam se ubiti. Imala sam i osjećaj da će se ovaj fatalni događaj dogoditi…
7. studenoga 2015. išla sam na koncert koji je – nisam znala – trebala voditi sotonistička sekta. Na putu sam se frontalno sudarila s autom koji je dolazio iz suprotnog smjera. Udarajući u auto, glasno sam zazivala Boga: “Gospodine Bože – ako me čuješ – ne daj da umrem, daj mi da živim!”
Bog me čuo. Znam da je tada sa mnom bio i moj anđeo čuvar koji mi je rekao: „Ne brini – sve će biti u redu“.
Klinička smrt
Nakon reanimacije u teškom stanju prebačena sam u bolnicu. Ležala sam u komi na odjelu intenzivne njege. Imala sam traumu više organa, akutno respiratorno zatajenje i mnoge komplicirane prijelome. Sve moje vitalne funkcije bile su isključene. Nisam mogla sama disati i na životu sam bila održavana na aparatima. Međutim, vidjela sam sve što se događa oko mene. Nisam se mogla pomaknuti, ali doživjela sam nešto tipično za one koji su preživjeli kliničku smrt: izašla sam iz svog tijela i odozgo gledala kako me doktori operiraju.
Odjednom sam se našla na mjestu gdje je bilo sivo i hladno. Osjećala sam bol i patnju koja me pratila cijelo vrijeme. Bila sam usamljena, ali sam osjećala prisutnost zlih duhova. Došli su u velikom broju, tukli su me i mučili. Vukli su me i htjeli me povesti sa sobom. Ali rekao sam im da im se neću dati i da pripadam Bogu.
A oni mi odgovoriše: “Grešna si, ne želi te Gospodin Bog!”
Demoni su znali da sam ranjiva. Tada sam od njih doživjela mnogo patnje. Međutim, stalno sam im govorila da moja duša pripada Bogu i da im je nikada – čak i kad bi me stalno udarali i vukli – neću vratiti.
Kad su me demoni napali, počela sam izgovarati molitvu Pod Tvoju obranu se Bogorodice utječem... Tada mi je odmah došla Majka Božja. Marija je nosila bijeo plavu haljine. Lice joj je bilo lijepo.
U njoj je bilo toliko ljubavi koliko ni u jednoj drugoj osobi koju sam za života srela. Nikad prije nisam doživjela toliko ljubavi, mira i unutarnje radosti. Jednim pokretom ruke Majka Božja otjerala je sve demone koji su, zastrašujuće huleći, odmah pobjegli. U tom sam trenutku doživjela veliki mir.
Budući da sam bila klinički mrtva, nisam imao osjećaj za vrijeme. Nakon napada demona i obrane od strane Majke Božje, našla sam se u potpunom mraku. Iznenada se, međutim, u potpunoj tami pojavilo tajanstveno svjetlo. Nije bilo napadno i nije zasljepljivalo, ali je donijelo ljubav. Bila je to toliko velika ljubav da se ništa što sam prije iskusila nije moglo mjeriti s njom.
U tom svjetlosnom tunelu vidjela sam lik kako mi se približava. Nije hodao, ali se činilo da lebdi prema naprijed. Pogledala sam i, u nevjerici, vidjela sam osobu obučenu u ogrtač i obuvenu u sandale. Pomislila sam: “To je Gospodin Isus!”
Isprva nisam vjerovala. Ali nasmiješio mi se. Sjećam se Njegove velike dobrote i radosti – toliko velike da me je posve obuzela.
Isus mi je prišao i rekao: “Vjeruj mi!” Odgovorila sam mu: “Gospodine Isuse, nisam dostojna da Te gledam”. On mi je odgovorio: “Pogledaj me! Irmina – ti si dobra osoba. Svi su se nekako izgubili, ali znam da si dobra. Uvijek si izgovarala molitve svojim riječima. Čuo sam te.” Tada sam zaplakala, a On mi je rekao: “Daj mi svoju ruku! Vjeruj mi – sve će biti u redu!” Tako sam ponudila Isusu svoju ruku i u istom trenutku on me poveo sa sobom.
Plivali smo zajedno kroz nekakav mračni tunel. Odjednom sam vidjela zastrašujuću stvarnost pakla. Izgledao je poput kružnog kratera vulkana iz kojeg je izlazila lava, vrelina i strašni krici, jauci i mržnja. Demoni su me pokušali dovesti tamo. Međutim, oni su sami pali u pakao, a Isus i ja smo sigurno prešli na drugu stranu.
Tada sam ugledala zemlju koja je očaravala svojom ljepotom. Nikad u životu nisam vidjela ovako nešto! Nemam riječi kojima bih opisala koliko je tamo lijepo i divno! Na nebu je sreća, sloboda i ljubav. Govorila sam sebi: “Ostat ću ovdje. Ovdje je tako divno!”.
Gospodin Isus mi je dao shvatiti da postoji raj i čistilište gdje ljudi pate od posljedica svojih grijeha i rastu do neba, te da postoji zastrašujuća stvarnost vječnog pakla.
Povratak na Zemlju
Iako sam bila u bolnici, čuvši za moje stanje, došao mi je bivši dečko, kojeg sam ostavila prije nego što sam krenula krivim putem.
Molio se za mene, bdio nada mnom cijeli dan. Roditelji su mu umrli od raka. Moj bivši dečko je plačući molio da i ja ne umrem. Odlučio je otići u crkvu na molitvu, ali je crkva bila zatvorena tijekom noći. Tako je stao kraj Marijina kipa i počeo zazivati Boga i Majku Božju da mu se vratim, jer me on treba… Počeo je moliti i svoje pokojne roditelje da mi kažu da se vratim.
Čula sam njegov plač. Dobro sam zapamtila majku ovog dečka. Bila sam tamo kad je umirala. Na njezin zahtjev obećala sam da ću nakon njezine smrti čuvati njezina sina i da ga nikada neću ostaviti. Međutim, obećanje nisam održala…
I odjednom, u stanju kliničke smrti, vidjela sam daleko roditelje svog bivšeg dečka! Prišli su mi i zagrlili me. Njegova majka mi je rekla: “Irmina, sjećaš li se što si mi obećala? Zar se ne želiš sada vratiti na Zemlju?” Ja sam, međutim, odgovorila da ne želim jer mi je tamo s Isusom bilo lijepo. Ali oni su inzistirali: “Molim te- vrati se!”
Tako sam se u suzama obratila Isusu s pitanjem: “Mogu li se vratiti na zemlju?” Gospodin Isus mi je odgovorio: “Dobro. Međutim, znaj da ćeš jako patiti kada se vratiš na Zemlju. Jesi li spremna na to?”. Odgovorio sam: “Da – spremna sam za to.” Isus je tada rekao: “Dobro. Obećaj mi, dakle, da ćeš objaviti da sam ja stvaran, da je raj stvaran, da postoji čistilište i da pakao također postoji, iako mnogi ljudi to ne shvaćaju. Nastavi se moliti svojim riječima – kao što si to činila do sada. Obećala sam mu da hoću.
Tada mi je Gospodin Isus tri puta postavio pitanje: “Jesi li siguran da se želiš vratiti?” Čim sam treći put odgovorila potvrdno, odmah mi je pozlilo.
U trenutku kad su se moji oprostili od mene, počela sam mrdati prstima dok sam ležala na intenzivnoj njezi. Medicinska oprema počela je slati signale da mi se životne funkcije vraćaju.
Svećenik koji mi je dao bolesničko pomazanje dan nakon što sam se probudila rekao je da taj trenutak nikada neće zaboraviti. Kad me vidio, odmah je znao da se nešto dogodilo. Moje ozareno lice i neobičan osmijeh, kada sam govorio o Gospodinu Isusu, ostavili su veliki dojam na ovog svećenika.
Kad sam se probudila iz kome, počela sam svojima pričati o susretu s Isusom i svemu što sam doživjela. Doktori se nisu mogli otrgnuti od iznenađenja. Bilo je to pravo čudo!
Prva dva tjedna nisam ništa vidjela. Tada sam progledala, ali ispostavilo se da sam doživila ishemijski moždani udar malog mozga i tu je počela drama spašavanja mog života.
Znala sam da će me Bog izliječiti od svega. Tako je i danas. U četiri i pol godine nakon nesreće prošla sam 32 operacije i dugu rehabilitaciju. Ipak, vjerovala sam da ću konačno stati na svoje noge. Znala sam da Bog tako želi i nakon devet mjeseci teške rehabilitacije to se jednostavno dogodilo. Vrlo brzo sam se i osamostalila.
Za svaku, pa i najmanju aktivnost koju sada mogu sama, naučila sam zahvaliti Bogu. Od nesreće, međutim, nisam mogla normalno hodati, a kamoli klečati. Međutim, želeći ispuniti obećanje dano Majci Božjoj, koje sam dala pred njom na nebu, pošla sam u Jasnu Goru zahvaliti čudotvornoj slici Marijinoj za njezin zagovor.
Kad sam na štakama obilazila oltar čudesne slike, odjednom sam osjetila da mi štake više nisu potrebne. Od tog trena Bog me ozdravio i sada mogu normalno hodati i klečati!
Neki ljudi nisu vjerovali mom svjedočenju. Međutim, u trenutku kliničke smrti, s neba sam vidjla sve što se događalo oko mene. Određeni liječnik bio je vrlo grub prema meni. Dok sam bila u komi, u subotu sam vidjela njega i medicinske sestre kako piju alkohol u sobi. Vidjela sam točno što su pili.
Kad mi je liječnik došao nakon što sam se probudila, počeo me napadati govoreći: “Lažeš! Prestanite govoriti o Gospodinu Isusu. Ti si luda! “ Rekla sam – Zaista sam vidjela Gospodina Isusa!”.
Liječnik je, međutim, nastavio sa svojim uvredljivim riječima na moj račun i bio je toliko grub prema meni da sam mu na kraju rekla istinu o onome što sam vidjela dok sam ležala na odjelu intenzivne njege. Rekla sam mu: “Doktore, znam što ste radili u subotu navečer. Sjećaš li se kad ste se ti i medicinske sestre napili? Ako mi ne skineš ove pojaseve i nastaviš huliti na Gospodina Isusa, kad dođe glavni kirurg, otkrit ću mu što si učinio u subotu…”.
Liječnik je tada problijedio. Brzo je odgovorio: “Molim te, nemoj nikome govoriti o meni. Sad ti vjerujem! Otkopčat ću te od ovih pojaseva i nikada više neću reći ništa loše o Isusu! Ubrzo je došao šef odjela i iznenađeno upitao: “Zašto ste Irmini maknuli pojaseve?” A liječnik je odgovorio: „Ne trebaju joj! S njom je sve u redu!” Od tog trenutka doktor se potpuno promijenio. Vjerovao je u Gospodina Isusa. Kasnije bi dolazio k meni i rado razgovarao sa mnom, postavljajući mi mnoga pitanja.
Otkako sam se vratila u život na zemlji, pokušavam ispuniti svoje obećanje Bogu. Puno pričam o Njemu, iako me ljudi ružno gledaju ili mi se rugaju. Nikada ne gubim vjeru; Molim za te ljude. Uvijek ću naviještati da je Gospodin Isus cijelo vrijeme s nama, prisutan u sakramentima pokore i euharistije, i da želi djelovati u našim životima kao što je čudesno djelovao u mom životu.
Upoznala sam mnogo ljudi koji su bili ili nevjernici ili slomljeni. Bog me poslao k njima da im podignem vjeru.
Mnogi su se ljudi obratili kao rezultat ovog svjedočanstva. Znam slučajeve da su ljudi nakon 30 godina išli na ispovijed i svetu pričest!
Molim se da svi ljudi žele Gospodina Isusa. No, da bi došao k nama, prvo ga moramo pozvati u svoj život. Imamo slobodnu volju. Gospodin Isus nas gleda i plače kad padnemo u grijeh, ali ne može ništa učiniti dok mu se ne obratimo. Dok ga ne pozovemo, neće doći k nama.
Pozvala sam ga u trenutku nesreće i on me saslušao. Molim sve ljude koji gube nadu i ne vjeruju da vjeruju da je Gospodin Isus stvarno živ i da nas toliko želi i voli – sve jednako, bez obzira na naš društveni status.
Molim da ga pozovemo u svoj život, da svojim grijesima ne otvaramo vrata Zlu, da iz svakog teškog grijeha izađemo pristupanjem sakramentu pokore, da nastojimo sudjelovati u svakodnevnoj euharistiji, da nađemo vremena za klanjanje Presvetom Sakramentu i molitvu krunice – da možemo razgovarati s Bogom u molitvi kao s najboljim prijateljem koji nas uvijek sluša.
Kad pogledam unatrag, jasno vidim da je Bog sve planirao za mene. Prvo je strpljivo čekao moje obraćenje, a onda dopustio ovu prometnu nesreću. Da nije bilo ovog za mene teškog događaja, ne znam kako bi se moj život odvijao. Svakako bih pratila “svjetovni” život. Moguće je da bih završila tragično.
Nesreća je za mene postala blagoslov. Zahvaljujući njoj doživjela sam duboko obraćenje. S „one strane“ susrela sam Isusa i Mariju, ali i zastrašujuću stvarnost pakla i zlih duhova. Znam da raj, čistilište i pakao postoje!
