Djevica Marija i egzorcizam – to dvoje privlači milijune muslimana kršćanskoj vjeri

Milijuni muslimana su odani Djevici Mariji, a mnogi od njih žude i za egzorcizmom te često traže od katolika da nad njima mole molitve otklinjanja. Fatima, Harissa, Damascus, Samalut, Assiut, Zeitun i mnoga druga mjesta gdje se Djevica ukazala, destinacija su neprestanih hodočašća iz Libanona, Sirije, Egipta i Irana. Hodočasnici su u potrazi za fizičkim, ali i duhovnim iscjeljenjima, spontanim i mističnim molitvama, a ne shematskim i formalnim islamskim molitvama. Iako radikalni muslimani uništavaju hodočasnička središta svake godine, odanost Mariji raste, također potaknuta i zapisima iz Kur’ana. Mnogim muslimanima vrlo je privlačno kršćanstvo, osobito katolicizam i pravoslavlje u kojima se posebno časti Djevica Marija…

Svake godine milijuni muslimana hodočaste u katolička marijanska svetišta. Ne samo u glavna svetišta poput Fatime u Portugalu ili Harisse u Libanonu, nego i u Egipat, Siriju i Iran. Muslimani – posebno muslimanke – idu zahvaliti Gospi ili velikim kršćanskim svetcima, kao što su sv. Šarbel ili sv. Juraj.

U očima mnogih Zapadnjaka, ove geste čine se smiješne ili lažne: oni govore o ukazanjima, o molitvi, ali onda masakriraju, ubijaju te čine nasilje u ime religije!
Htjeli mi to ili ne, taj religiozni fenomen je prisutan u Latinskoj Americi, u Africi, u Aziji. Kada vidite milijune hindusa da se idu kupati u prljavoj vodi svete rijeke to se može činiti apsurdnim. Ipak, za one koji to čine, to je čin čišćenja, molitve. Zapad je tolerantan i dobronamjeran prema drugim religijama, ali odnos prema kršćanstvu je rastuće kritičan. Zapad nije posthinduistički, niti postislamski, nego je postkršćanski.

Bit je u tome da se na Zapadu, nadnaravno smatra zastarjelim, etiketirano je kao mitologija, iluzija, i stoga je Zapad zauvijek osudio poteškoće koje niti čuda niti hodočašća ne mogu riješiti.

• Papina čestitka kardinalu Puljiću povodom 30. obljetnice kardinalske službe
• Kardinal Vinko Puljić slavi 30 godina kardinalske službe
• Svakodnevna kratka pobožnost za duše u čistilištu
• Moćna molitva sv. Anti za ozdravljenje
• Sveti Ivan Berchmans

Ali u ostatku svijeta duhovna dimenzija je živa i zdrava. Na Istoku, religiozni osjećaji su vrlo živi među muslimanima, kršćanima i drugim religijama, dok među većinom Zapadnjaka – osobito među intelektualcima – vjera se doživljava kao stvar prošlosti, iracionalna, naivna. Moramo jasno reći: ovo tumačenje je pogrešno.

Muslimanska privrženost Mariji

U Egiptu postoji najmanje desetak hodočasničkih središta posvećenih Djevici, koja odaju počast putovanju Svete Obitelji u Egipat. Ta tradicija vrlo je bogata i dolazi iz apokrifnih tekstova iz četvrtog i petog stoljeća. Neke odlomke možete pročitati u članku kardinala Ravasija objavljenog 28. prosinca 2007., na blagdan Nevine dječice u novinama L’Osservatore Romano.

Svake godine u kolovozu, za blagdan Velike Gospe, barem milijun ljudi hodočasti u razna Gospina svetišta. Najpoznatija su u Gornjem Egiptu (na jugu), u Jabal al-Tairu, blizu Samaluta, otprilike 200 kilometara od Kaira. Proštenje traje 15 dana, ljudi mole, krste djecu (župnik je također dao izgraditi posebnu krstionicu za muslimane, koji također traže krštenje), i slave.

Južnije, oko 380 kilometara od Kaira te 7 kilometara od Assiuta, također postoji slično hodočasničko središte u mjestu Deir Dronka gdje je prema tradiciji Sveta Obitelj boravila te se Djevica odmorila u pećini.

U posljednje vrijeme govori se o nekoliko Gospinih ukazanja:

• da se 22. siječnja 1980. Djevica ukazala đakonu.
• da se 10. siječnja 1988. Djevica u crkvenom tornju ukazala australskom turistu, a Isus s golubicom se ukazao radnicima u samostanu.
• da se 7. kolovoza 1990. Djevica ukazala redovnicima, okružena svjetlom, u pećini u samostanu.

Svake godine hodočasti se tijekom ”Djevičina posta” (od 7. do 21. kolovoza, s tim da je prema koptskom obredu blagdan Velike Gospe 22. kolovoza). Dođe više od pola milijuna hodočasnika, među kojima su i deseci tisuća muslimana. Jedan od redovnika je, da se tako izrazim, „specijaliziran“ za krštenje, jer uspijeva napraviti 36 liturgijskih znakova križa, na djetetovu tijelu, u jednoj minuti (prije nekoliko godina mi je pokazao kako to radi).

Iako tamo muslimani čine velik broj sudionika, neki tvrde da je od ukupnog broja hodočasnika, muslimana najmanje četvrtina.

U Egiptu, još jedno hodočašće u mjesto novijih Marijinih ukazanja je u Zeitunu, blizu Kaira. Ukazanje, koje je počelo 1968., trajalo je nekoliko mjeseci. Razni sociolozi – ne Egipćani – nazivaju ovaj fenomen nekom vrstom emocionalne kompenzacije, psihičke utjehe za grubosti koje donosi život. Ali ljudi su tamo odlazili, i muslimani i kršćani, jer su vidjeli bijeli oblik na kupoli crkve u Zeitunu, koji su oni protumačili kao lik Gospe. Činjenica je da se to teško može objasniti, ali tisuće ljudi su to vidjeli te također postoje i fotografije. Još jedno Djevičino ukazanje slavi se u naseljenom susjedstvu, u Imbabi.

Od 1982. do danas, vijesti o Gospinim ukazanjima se nastavljaju u Soufaniehu u blizini Damaska. Ulje je teklo iz ikone Bogorodice, te su također ruke potpuno zdrave osamnaestogodišnje djevojke, Myrne Nazzour, izlučivale ulje. Tadašnji župnik je u početku bio protiv toga, ali kasnije je postao najveći zagovaratelj ikone. I tamo se također, muslimani i kršćani, okupljaju u velikom broju.

Blizu Damaska je također i mauzolej Settene Zainab, kćeri Alija i Fatime, osnivačice Šiizma. To je mjesto gdje se hodočasti ususret svojim religijskim korijenima, ali kad idete na mjesta ukazanja Djevice, razlozi hodočašća su daleko dublji.

Već godinama avioni puni muslimanki iz Irana slijeću u Fatimu u Portugalu. Dolaze na molitvu pred Gospu koja se ukazala mladim pastirima. Razlog tomu je što Gospa fatimska ima isto ime (Fatima) kao i kći proroka Muhammeda i žena Ali Ibn Abi Taliba.

U Harissi (Libanon), Iranke se neprestano dolaze moliti Gospi, do te mjere da je rektor svetišta priredio za njih posebnu kapelu, s ikonama, znakovima i molitvama Djevici na perzijskom, kako bi olakšao njihove pobožnosti.

Prošle godine, u svibnju, dok sam čekao početak večernje mise u Harissi, vidio sam stotine muslimanskih obitelji – vjerojatno šijitskih – koji su zastali poslušati pjesme prije mise, a otišli su tek na kraju. Kad sam bio u Moroku, otkrio sam da mnoge žene, tijekom trudnoće i nakon poroda, drže takozvani “Post našoj Djevici”, inspiriran Kur’anom, koji govori o ovome.

Marija u Kur’anu

Musimani nalaze svoj put do tih svetišta, znajući da je Marija najhvaljenija žena u Kur’anu, jedina žena kojoj se spominje ime, “Siddīqah” (istinita, vjerna, sveta), inače naziv namijenjen muškarcima (siddīq). Ona je jedina, po Kur’anu, koju je Bog odabrao i koju je volio više od svih žena na zemlji, štoviše, bila je posvećena u majčinoj utrobi i prije rođenja. Uistinu zastrašujući govor (pripisan Muhamedu) govori da je svako dijete, po rođenju, dotaknuto od Sotone, osim Marije i njena Sina. Taj govor je prilično blizak konceptu Bezgrešnog Začeća.

U Kuranu, Marija je “najčišća”, jer ju je Bog takvom stvorio. U Blagovijesti, u dva različita poglavlja, Marija govori anđelu: “Kako ja mogu imati dijete, kada me ni jedno ljudsko biće nije nikada dotaklo?” Dakle, u Kur’anu, Isus je nazvan: “Isus Krist, sin Marijin”; nikad se u arapskom osoba ne naziva “sinom neke žene”, nego uvijek “sinom muškarca”. Dakle, Isus, rođen od žene koju nije dotakao muškarac, ne može biti nazvan “sinom Josipovim”.

Dakle, posljednji stih (12.) 66. Poglavlja Kur’ana, navodi:  “I Marija, kći Imranova, koja je čuvala svoje djevičanstvo; Mi smo u nju (u njeno tijelo) dahnuli Naš Duh; i ona je svjedočila istinu riječi njezina Gospodina i njegovih Otkrivenja, i bila je pobožna.”

Kada se govori o Mariji u islamu, dodaje se titula “‘Alayhā l-salām” (Mir nad njom), koja se ne pridodaje niti jednom svecu. Ovu titulu također joj daju i kršćani. Postoji mnogo literature o Mariji u Kur’anu, koju su pisali i muslimani i kršćani.

Popularne pobožnosti kršćanskih svetaca, čak i među muslimanima

Što potiče muslimane na ta hodočašća? Prije svega, ljudi pokušavaju otkriti svoju vjeru u najvažnije; u potrazi su za obnovom vjere, što je praćeno i željom za fizičkim ozdravljenjem. Ipak, pitanje duhovnog iscjeljenja mnogo je snažnije, što je slično i smislu kršćanskih hodočašća.

Mora se naglasiti da za ortodoksne muslimane hodočašća nemaju vrijednost, osim hodočašća u Meku. Osim Meke, smatraju tu praksu idolopoklonstvom. To je razlog zašto radikalni muslimani uništavaju hodočasnička središta, posebno grobovce sufijskih svetaca, koje muslimani mistici posjećuju svake godine. Takva uništavanja tipična su za Salafiste, koji stalno obavljaju “ikonoklastične racije” u Tunisu, Libiji, Egiptu, Maliju, Jordanu, Pakistanu…

Ovaj trend u radikalnom islamu sličan je ranom protestantizmu: oni preziru pučke pobožnosti kao naivne i iskrivljene. U stvarnosti, ljudi traže Boga kroz svakodnevne stvari, ali i kroz određene fenomene i svjedočanstva. Bez obzira radi li se o kršćanima ili muslimanima.

Redoviti su posjeti Sv. Jurju u Egiptu, svetištu sv. Šarbela u Libanon, Kući Djevice Marije u Efezu, koju svakodnevno posjećuju muslimani, odnosno češće muslimanke. Ponekad na tim hodočašćima traže milost da zatrudne, ponekad za fizičko iscjeljenje. Uvijek muslimani idu kršćanima.

Redovnik provodi egzorcizam za muslimane

Još jedan duhovni element prisutan u vjeri je i strah od vraga. Događaj koji sam doživio prije mnogo godina kada još nisam bio svećenik, već samo vjernik, dobar je primjer tog straha. Bio sam u Američkom sveučilištu u Kairu i morao sam ući i izaći iz zgrade nekoliko puta tijekom dana zbog nekog istraživanja. U jednom trenutku, vratar me zaustavio i mirno upitao za uslugu. Rekao je: “Moju šesnaestogodišnju kćer je opsjeo demon.” Bilo je to prvi put u mome životu da sam čuo taj izraz. Rekao mi je kako taj demon baca njegovu kćer na zemlju i ozljeđuje ju. Zatim je dodao: “Odveo sam je našim imamima, ali nisu ništa mogli učiniti. Oni osobno su mi rekli da moju kćer jedino redovnik može osloboditi .” Preklinjao me da učinim nešto.

Obećao sam mu da ću moliti za njih, ali vidio sam da je bio razočaran mojim odgovorom. Kada sam tu priču ispričao svojoj braći, svi su me kritizirali, jer su vjerovali da sam trebao izvršiti egzorcizam nad djevojkom prema ustanovljenom liturgijskom obredu. Također sam otkrio da mnogim redovnicima i vjernicima prilaze muslimani i mole ih da istjeraju demona iz nekog člana njihove obitelji. I da se to često događa.

Obično muslimani odlaze ortodoksnim koptskim redovnicima te se egzorcizam često odvija na javnom mjestu. Jednom sam svjedočio egzorcizmu sa svijećama i svetom vodom na trgu u Kairu (Bāb al-Hadīd), koji se danas zove Mīdān Ramsis. Čovjek je ležao na zemlji, krut, psovao je te je bio invalidan i u jednom trenutku samo se smirio.

Prije par godina u rujnu 1994., kanadski je svećenik, sljedbenik karizmatskog pokreta, poznat po čudima, došao u Libanon. Bio je to otac Emilien Tardif (1928-1999) član Misionara Svetog Srca. Deseci tisuća ljudi, i mnogi muslimani, sljedili su ga i molili za pomoć. Postupak za njegovu beatifikaciju je u tijeku. Ovaj fenomen ja ne mogu objasniti. Ali mislim da Bog nekim ljudima daje nadnaravne darove, da bi bili u službi svima drugima. Ovi darovi raspodijeljeni su samo u kršćanskom svijetu, ali su ih potvrdili i ovjerili ljudi koji nisu kršćani.

Čuda se rade na dobrobit svih koji imaju vjere, vjere koja vodi Boga da podari čudo.

U ljudskom biću postoji potreba koja nije zadovoljena u islamu, ali je živa u kršćanstvu. To je potreba za duhovnošću, misticizmom i ljepotom koji se nude s takvom lakoćom u kršćanstvu, ali ne i u islamu.

Iskrena pobožnost ujedinjuje ljude. Marija kao most između kršćana i muslimana
Najsimboličniji primjer ovoga bila je odluka Libanonskog parlamenta prije tri godine, da proglasi državnim praznikom blagdan Navještenja Marijina. Bila je to zajednička odluka kršćana i muslimana. Kur’an na dva mjesta govori o Navještenju (poglavlja 3 i 19), gotovo u istom smislu kao i Evanđelja, s mnogo više elegancije i u svečanom stilu. U tim tekstovima, Djevica Marija opisana je kao izrazito pokorna Bogu i začuđena onim što joj se događa, toliko da ju sam Bog tješi.

Ta iskustva dovode do velike suradnje i duhovnog sklada s mnogim muslimanima. Ako se ne radi o islamskim radikalistima – koji miješaju religiju i moć, religiju i državu, religiju i politiku – muslimani, kao i svi drugi vjernici, njeguju otvorenost prema nadnaravnom i duhovnom u svojim srcima. No, taj aspekt ne može se slobodno izraziti u islamu: duhovnost je planirana, petodnevne molitve unaprijed definirane i moraju biti učinjene s unaprijed zadanim riječima, do te mjere da ako pogriješite, morate početi sve iznova. Službenom islamu nedostaje spontanosti. Iz tog razloga, kada musliman želi nešto intimnije, traži to u kršćanstvu.

Pobožnost stvara osjećaj prijateljstva, a ne antagonizma. Na Zapadu se često kaže da su religije, posebno monoteističke, izvor ratova i podjela. Ta teza je pogrešna s povijesnog gledišta. Naravno, ratovi su se vodili u ime religije. Ali ljudi su također pokrenuli ratove u ime mnogih drugih ideologija, sama religija ne pokreće ratove. Samo kada razmislimo o nacionalizmu, podjelama i svjetskim ratovima u Europi, prisiljeni smo priznati da je nacionalizam bio uzrok daleko gorem nasilju nego ijedna religija, i da su ateističke ideologije dvadesetog stoljeća uzrokovale više smrti nego religija.

Čak su se i vjerski ratovi u Europi bazirali na političkim fenomenima koji su iskorištavali religiju. To je bio uobičajen svjetonazor, a ne onaj predložen u Evanđelju. Ova povezanost politike i religije još je vrlo jaka u islamu i židovstvu. Određivanje države s religijom i etničkom grupom, stvara nasilan pokret potaknut religijom, koji stvara problem mnogim židovima koji ne podržavaju politiku Izraela. S islamske strane, Palestinci su se identificirali s islamom i stvorili jednake poteškoće, što je možda razlog što je napredak ka miru i mogućem pomirenju u zastoju.

Do danas, čini mi se da kršćanstvo kao religija izrazito odvaja vjeru i politiku, iako ne uvijek savršeno… ipak je to ljudsko. Benedikt XVI. također piše o tome u svojoj Apostolskoj pobudnici za Bliski istok: “Zdrava sekularnost, s druge strane, oslobađa religiju od tereta politike, i dopušta politici da bude obogaćena doprinosom religije, a da se pritom zadrži potrebna udaljenost, jasna razlika i prijeko potrebna suradnja tih dviju sfera.” (Ecclesia in Medio Oriente, No. 29)

U stvari, čim se muslimanima spomene Marija, postoji značajna promjena u stavu: stvori se ozračje pobožnosti, tišine, bratstva, kao da se nakon razgovora o mnogim stvarima ulaz na mjesto slavljenja, a tu je i tišina.

Neki bi to mogli vidjeti kao svojevrsni sinkretizam. Ali, u stvari, pobožnost je fenomen otvoren za sve. Čak i na Zapadu, marijanska svetišta ne privlače samo kršćane, nego i druge vjernike, ili ljude koji su napustili Crkvu, čak i nevjernike. Iako su liturgije jasno kršćanske. I ako ja, moleći se Gospi, vidim pored sebe muslimana kako moli pored mene, u čemu je problem? Naprotiv: to je velika utjeha jer je pobožnost mnogo jači temelj za odnose i prijateljstvo nego ideologija, politika ili kulturne povezanosti…

Samir Khalil Samir SJ*, izvor: AsiaNews.it, prijevod: Ana Tolj | Bitno.net

* Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto Orientale, Facoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali

bitno.net