Smijemo li moliti za “ozdravljenje” svog obiteljskog stabla?
Pitanje oko kojeg se zapravo najviše razilaze mišljenja katoličkih teologa: mogu li ljudi koji u punini žive sakramentalni i vjerski život, bez ikakve vlastite krivnje trpjeti zbog grijeha svojih predaka te to trpljenje otkloniti posebnim molitvama za “ozdravljenje obiteljskog stabla”.
Oko ovog pitanja je vrlo teško dati jedan rezolutan odgovor. Ipak, valja opet upozoriti na neke krive zaključke. Prije svega, važno je znati da osoba vrlo često može bez ikakve vlastite krivnje prolaziti velike životne teškoće.
One ne moraju biti rezultat nikakvog naslijeđenog “prokletstva”. Mnogi sveci su imali iskustva s teškim tjelesnim i duševnim kušnjama. Ali one nikada ne umanjuju čovjekov moralni status, štoviše, postaju mu šansa za rast.
Treba izbjegavati svaki fatalizam!
Osim toga, treba izbjegavati svaki fatalizam u razmišljanju o “grijesima predaka”. Gotovo redovito se u raspravama o ovoj temi poteže sljedeći argument: “Ako otac koji je bogat prokocka svome imanje, potomci će živjeti u siromaštvu i, premda za to nisu krivi, ispaštat će.”
I onda se ovaj zaključak prenese i na duhovno polje. Unatoč tome što teza na prvi pogled zvuči uvjerljivo i odgovara popularnim narodnim mudrostima, ovdje je napravljena logička (i teološka) pogreška što je poistovjećeno materijalno bogatstvo s duhovnim blagoslovom.
Jer, čak i djeca oca koji je prokockao imanje ne moraju osjećati nikakvu duhovnu prazninu zbog toga. Možda upravo suprotno! Kada bismo se vodili takvim zaključivanjem, mogli bismo reći i sljedeće: Djeca oca koji je ukrao veliku svotu novca će i bez svoje krivice živjeti u bogatstvu.
Ali, znači li to da je ukradeno bogatstvo koje prelazi na potomke pozitivno? Naravno da ne! U oba slučaja se radi o očevu grijehu, ali ni materijalno siromaštvo jednih ni bogatstvo drugih ne određuje na koji način će se oni duhovno razviti.
Kao ljudi smo ograničeni. I naše sposobnosti su ograničene!
Dodatni problem u shvaćanju bio bi automatizam – očekivanje da će se moljenjem određenih obrazaca životna situacija sama od sebe promijeniti. Zapravo – neće! Ideja molitve je da čovjeka mijenja i da ga učini otvorenijim za Božji poziv. A Bog nas poziva da budemo mirotvorci, da se izmirujemo, da činimo dobro itd. Očekivanje da će molitva djelovati bez čovjeka ili izvan čovjeka je praznovjerje.
Bog treba nas da svijetu budemo sol i svjetlo, a ne da stojimo sa strane dok se situacija ne “osoli” i ne “osvijetli”. Naravno, iskrena molitva Bogu za naše pokojnike i pretke koji se možda nalaze i čistilištu može učiniti puno za te duše. Jednako tako, molitva Bogu da nam da pomogne promijeniti i izliječiti stvari koje ne uviđamo, odnose koji su poremećeni a ne znamo zašto, teškoće kojima ne vidimo korijena itd. savršeno je dobra.
Kao ljudi smo ograničeni. I naše sposobnosti su ograničene. Ako bismo se uzdali samo u njih ništa ne bismo postigli. Samo oslanjanjem na Božju pomoć i milost i dubokim pouzdanjem u moć Isusa Krista možemo stvari iz dubine mijenjati. U skladu s tim, takva molitva za “ozdravljenje” je posve u redu, ali se stvari u konačnici neće odviti bez nas i mimo nas.
Netko se rađa s više, a netko s manje darova, ali su ih svi pozvani umnažati!
Ipak, nakon ove podulje rasprave, ostaje još jedan prijeporni moment: mogu li postojati određene kušnje (tj. pojačane sklonosti na grijeh) koje su plod grešaka naših predaka i koje nismo naslijedili odgojem? Odnosno, jednostavnim riječima: ako je nečiji pradjed bio kockar, a ta osoba, recimo, posvojena i odrasla u posve drugačijoj životnoj (i duhovnoj) sredini, hoće li ona i dalje osjećati veću kušnju na grijeh kockanja?
Kao što vidimo, pitanje je vrlo slično starom prijeporu o ulozi gena u razvitku osobina ličnosti, samo je u ovom slučaju preneseno na duhovno polje. Ako primjerice raspravljamo o alkoholizmu, to možemo promatrati i s jednog i drugog aspekta jer se radi i o biološkom i o moralnom problemu. Stoga se možemo pitati je li (i u kojoj mjeri) alkoholizam nasljedna sklonosti.
Veliki broj medicinskih znanstvenika smatra da u razvoju alkoholizmu određeni utjecaj može imati i genetska predispozicija. Nije teško prihvatiti da ona posljedično stvara teškoće i na duhovnom polju.
Ali to onda znači da ta “kušnja” ostaje takva čitava života (popularno rečeno – “zapisana je u genima”) i da ju ne možemo ukloniti molitvom, već se samo aktivno boriti protiv nje.
Ne bojte se!
Ostaje nam dvojba postoji li jedan skup duhovnim predispozicija (neovisan o genima), s kojima se rađamo i na koje možemo utjecati u većoj ili manjoj mjeri. Kada bi predispozicije shvaćali samo kao darove/talente, mogli bismo jasno dati pozitivan odgovor.
Netko se rađa s više, a netko s manje darova, ali su ih svi pozvani umnažati. Problem nastaje samo kada postavimo pitanje negativno – rađamo li se svi, uz darove, i s određenim negativnostima? Preciznije, s negativnostima koje su posljedica naših predaka?
Na ovo pitanje je vrlo teško, ili možda nemoguće, dati posve pouzdan odgovor. Sigurno je da Bog svaku dušu stvara tako da može postići savršenost. Ulaskom u tijelo ona već “nasljeđuje” određeni teret svojih prvih predaka.
Na koji način to isto tijelo može nositi teret svojim bližih predaka nadilazi naše znanje. Ipak, iz svega dosad rečenog možemo barem biti sigurni da s Božjom milošću nismo nikada i nikako osuđeni ni na prokletstvo ni na propast.
U govoru o “ozdravljenju obiteljskog stabla” trebali bismo izbjegavati spomenute krive teorije. Jednako tako, trebamo biti otvoreni životnom iskustvu ljudi i prosuđivati ga na osnovu sigurnog Crkvenog nauka. I, za kraj, nešto vrlo važno – ne bojte se!
Svaka teorija koja vam u življenju kršćanstva ne donosi radosnu vijest, već samo strah i bojazan od krive je strane. Iskrena molitva za svoju obitelj i obiteljsko stablo nikako nam ne može štetiti, ako je pravilno shvaćamo. Ali, neka svaka vaša molitva bude radost!
