Drugi dan Gospinih ukazanja u Međugorju
Djeca, koja su imala ukazanja dan ranije na Brdu ukazanja u Bijakovićima ,ovaj dan su proveli radeći u polju. Kad su završili s poslom, ranije nego inače, njih četvero odlučili su vidjeti hoće li se Gospa vratiti: Ivanka, Mirjana, Vicka i Ivan Dragičević.
Mirjana je rekla, „U svom sam srcu osjećala da se moram vratiti. Zanimljivo je da su i drugi osjećali isto … Nismo to planirali. Jednostavno smo svi, osjećali neizmjernu želju da se vratimo na to mjesto, u isto vrijeme. Ivan Ivanković nije se želio vratiti a Milka nije mogla ići jer ju je majka rekla da ostane kući i da se pobrine za ovce.
Milkina starija sestra Marija, koja je imala 16 godina, zamolila je Vicku da ode po nju i 10-godišnjeg Jakova Čolu ako im se ponovno dogodi viđenje. Marija je rekla Vicki, “Ako budeš vidila Gospu, samo bih željela biti tamo. Ja je ne moram je vidjeti”.
A desetogodišnji Jakov rekao je Mirjani da bi je on htio vidjeti više od svega na svijetu. Zato je došao drugi dan. Nekoliko znatiželjnika iz sela i neka druga djeca su ih slijedili.
Mirjana je tad rekla da su, kad su stigli na put gdje su bili jučer, čuli Gospu kako ih poziva da dođu na brdo. “…Mahala nam je a mi smo bili u podnožju brda. Zvala nas je da dođemo Njoj”, kazala je Vicka i nastavila;
“Bilo je oko 18:00. Otišli smo malo ranije. Mirjana i ja hodale smo zajedno i razgovarale jedna s drugom. Ivanka je bila točno ispred nas. Odjednom se okrenula i rekla: “Gle, Gospa!” Prva ju je vidjela. Tada smo Mirjana i ja pogledali kamo je gledala Ivanka, a obje smo povikale: ‘Gospa – to je ona!’ .
Mogla sam vidjeti njeno lice, oči, kosu i haljinu na Brdu ukazanja
Još uvijek je bila dnevna svjetlost i mogla sam vidjeti njeno lice, oči, kosu i haljinu. Tako je se vijela jasno da sam je odmah mogla prepoznati. Bili smo dolje na cesti i nismo znali što bi uradili. Otrčala sam nazvati Mariju i Jakova i oni su stigli odmah….
“Gospa nas je pozvala da se popnemo na brdo ukazanja i mi smo otišli. Kad pogledate sa dna gore prema brdu, izgleda blizu, ali nije. Trčeći smo se peli uz brdo. Nije bilo poput hodanja po zemlji. Nismo uopće tražili put. Jednostavno smo potrčali prema njoj i za pet minuta bili smo na brdu – kao da nas je nešto povuklo u zrak. Bojala sam se. Ja sam bila bosa, ali nijedan trn me nije ogrebao…”
“Kada smo bili u blizini Gospe jednostavno smo pali na koljena. Jakov je pao klečeći u trnovit grm, pomislila sam da će biti ozlijeđen. Ali je iz drače izašao bez ogrebotine. Zatim sam pitala Mariju,” vidiš li Gospu?’, A ona mi je odgovorila: ‘Vidim nešto bijelo; sve je jasnije. «Kasnije je vidjela Gospu sasvim jasno, kao i svi mi.
„I Jakov je rekao:„ Vidim Gospu “, ali Ivanka je prva razgovarala s Njom. Majka joj je umrla dva mjeseca ranije, a Ivanka je Gospu pitala za nju. Gospa je rekla Ivanki da je njezina majka dobro i da je sa njom i da se ne treba brinuti…
Mirjana se požalila Gospi i rekla joj: “Draga Gospe, neće nam vjerovati kad odemo kući. Reći će nam da smo ludi. Gospa se samo nasmiješila. Mi smo bili na brdu deset do petnaest minuta. U međuvremenu, neki ljudi su nam se pridružili. Kad smo trebali otići, činilo se da Gospa lebdi u zraku i nismo znali što reći. Zatim nam je rekla: “Idite u miru Božjem.” Glave svih nas bile su okrenute u smjeru u kojem je Gospa odlazila – sve u istom smijeru. Nitko nije rekao ništa, i svi smo bili uplašeni
„Drugog dana Gospinog ukazanja , za vrijeme ukazanja molili smo sedam Očeneša. Molili smo se jer nismo znali što drugo učiniti. Malo smo plakali i malo molili. Gospa nam je kasnije rekla da molimo sedam Očenaša, Zdravo Marija, Slava Ocu i Vjerovanje. “
Oni ljudi koji su tog dana pratili šestero djece uzbrdo, bili su van sebe zbog brzine kojom su se djeca penju da dođu Gospi. Nisu ih nikako mogli pratiti i hodati u korak s njima. Mirjanin ujak, koji je toga dana bio jedan o odraslih koji su išli za vidiocima rekao je: “Potrebno je najmanje deset do dvanaest minuta da se uspne na brdo,a oni su se uspeli za dvije minute. Svi smo bili smrtno uplašeni”.
Isto tvrdi i drugi Ivan Ivanković, tada je bio mlađi muškarac u punoj snazi koji je tvrdio da je djecu bilo nemoguće pratiti pri usponu na brdo.
“Kad su djeca pošla na brdo nitko ih nije mogao stići, nego svi bi mi koji smo išli za njima došli tek kad bi vidioci počeli moliti”, kaže Ivan i nastavlja;”Kad je Gospa drugi dan došla nije se ukazala na mjestu gdje je sada kip, nego 30tak metara niže na jednol blagoj litici. Bio sam jedan od prvih koji su došli gore a nisu vidjeli Gospu. Ja sam došao gore a malo poslije mene su došli i Juraj Ivanković, Mate Šego i Mario Ivanković brat od Ivanke.”
“Kad sam vidio djecu da kleče i kao nešto pričaju, a ja nečujem ništa , naljutio sam se i opsovao nešto. A vidioci u isti glas rekoše “Ode” . znači otišla je zbog moje ljtnje i psovke. Kad za 15tak sekundi ponovno vidioci svi u isti glas povikaše “Evo je, vraća se opet”. Zatim se Marija okrenu prema meni i prijekorno mi kaza ” Ivane šta ti reče, suze su joj na lice potekle”. Ja još onako posramljen, prekrižio sam se i upitao ih “Gdje je Gospa?”. Rekli su mi da je na oblaku i ja sam podigao ruku i osjetio nevejrovatno hladan zrak, baš poput leda. Tada sam povukao ruku i odmah povjerovao.” , ispričao je Ivan Ivanković
Ukazanje je trajalo gotovo 15 minuta. Svi su vidioci su plakali silazeći s brda. Bili su dirnuti i uplašeni svojim iskustvom.
Marinko Ivanković, muškarac star oko 40 godina, živio je preko puta Milke i Marije, a tik do ulice od Vickove kuće. Dobro je poznavao djecu i znao je da su Marija i Vicka bile dobre djevojke. U četvrtak ujutro naišao je na Mariju i Vicku od kojih je prvi put čuo za čudne događaje od dan prije. Priča ga je dotakla i odlučio je da će, ako se djeca vrate na brdo, ići za njima i budno ih pratiti. Međutim, stigao je u pogrešno vrijeme na Brdo ukazanja i susreo je djecu koja su bila uplašena i uznemirena silazeći sa brda.
On je rekao, “Ivanka je plakala, i bila je strašno uzrujana. Potrčao sam do nje i pitao o čemu se radi, a ona mi je ispričala sve što je doživjela na ukazanju. Pokušao sam joj reći da, ako je Gospa rekla da je njena majka dobro i da je sretna, onda bi se trebala smijati od sreće a ne plakati. Ali bila je neutješna”.
Marinko je smatrao da župnik treba biti odmah obaviješten i uključen u ove događaje, posebno ako je “neka sila zla ovdje na djelu.” Ali na njegovu žalost, župnik, fra. Jozo Zovko nije bio u selu, a pomoćni župnik fra. Zrinko Čuvalo nije htio ništa poduzimati bez fra Joze Zovke. Kako je često razgovarao s njima, uvjerio se da djeca govore istinu. Nakon povratka iz Crkve došao sam kući i razgovarao s djecom. Ivanka je jedina tada bila mirna i jedino je ona mogla pričati prilično racionalno. I tada sam počeo vjerovati u cijeli događaj, jer sam Ivanku dobro poznavao, a ona je bila učena i lijepo odgojena djevojka. Poznavao sam i Milku i Mariju; svake večeri, djevojke su dolazile i pomagale mojoj supruzi Dragici, šta god je trebalo. Uglavnom bile su dobre djevojke.
I tako je završio drugi dan ukazanja. Upravo je na ovaj dan “Nebo” je odlučilo tko će postati svjedoci ukazanja. Šestero djece koji su toga dana bili na Brdu ukazanja postali su skupina vidioca koja će prenositi Gospine poruke svijetu.
I iz toga razloga je vjerovatno odlučeno da se 25. 06 .1981 posveti kao godišnjica ukazanja Nebeske Majke Kraljice Mira!
