ZNAK GOSPINE PRISUTNOSTI Čudo Sunca kojemu su za vrijeme Gospinog ukazanja na današnji dan svjedočile tisuće ljudi…
Marija je poslala jasan dokaz svojih ukazanja, a tome je svjedočilo čak 70 tisuća ljudi Zanimljivo je kako ljudi brzo zaboravljaju znakove neba i Božje prisutnosti koji su čovječanstvo, pa malo je reći ostavljali bez daha još od prvog dana ljudskog postojanja.
Naime, ni sami učenici oko Isusa, nakon što je razapet nisu pričekali tri dana kako bi se ostvarile njegove riječi, već su odmah nakon njegove smrti posumnjali zamarajući se strahom od progona. No, Isus se vratio živ i pokazao da su njegove Riječi kao i njegovo uskrsnuće istina. No, ako su oni koji su mu bili najbliže, oni koji su hodali uz Božjeg sina na Zemlji tako brzo zaboravili što je rekao, kako zapravo zamjeriti čovječanstvu koje uporno traži dokaze i čudesa i 2 tisuće godina nakon ispunjene Riječi? Na jedan takav zahtjev, čudo se i dogodilo, ali po svemu sudeći, bez velike koristi.
Čudo Sunca u Fatimi
Koliko je za svijet zapravo važno ukazanje Gospe u Fatimi svjedoči i čudo Sunca koje je, ne zaboravimo, vidjelo više od 70 tisuća ljudi, prema nekim podacima i 100 tisuća ljudi koji su tog dana došli u Fatimu pa više manje ismijati katoličko ‘praznovjerje’.
Naime, Blažena Djevica Marija fatimskim je vidjelicama unaprijed najavila čudo kako bi ga kad se dogodi vidjelo što više ljudi i kako bi narod povjerovao u Gospino ukazanja i u poruke koje su toliko važne za svijet.
Tog 13. listopada na desetke tisuća ljudi došli su na polja Cova de Iria u blizini portugalskog mjesta Fatime unatoč blatu i obilnoj kiši, očekujući čudo. Mnogi su mrmljali o lažnim objavama te pretpostavljali da čuda neće biti. A onda…Prvo je kiša prestala padati, oblaci su se potpuno raspršili te se na nebu pokazala sunčeva kugla koja se velikom brzinom, strjelovito počela okretati oko sebe i stvarati snopove svjetlosti u svim bojama.
Potom se sunce kratko zaustavilo, a onda opet počelo plesati. Još se jednom zaustavilo i onda treći put počelo igrati, praveći još jaču svjetlost. Tisuće ljudi promatralo je bez daha ovaj prizor.
Učinilo se kao da se sunce otrgnulo od nebeskog svoda i strjelovito pojurilo prema njima.
Ljudi su bili osupnuti. Čuli su se uzvici „Čudo, čudo!“ Mnogi su se molili, velik broj ljudi padao je na koljena moleći čin pokajanja, a neki su se obratili na katoličanstvo. Cijeli ovaj prizor trajao je desetak minuta a vidio se i na udaljenosti od 40 km od Fatime. Zanimljivo je i da su svi mogli gledati u Sunce, ono nije uopće zasljepljivalo. O ovom čudu postoje brojna izvješća a o njemu je izvještavao i dnevni tisak. Plodovi ovog čuda su zaista veliki a najveći plod je naravno samo svetište Gospe Fatimske koje milijune ljudi okuplja oko Isusova križa i pod Gospinim plaštom.
Svjedoci i antiklerici
Neka svjedočanstva o ovom udesnom događaju zapisana su u Knjizi Fatima – cijela istina. Najzanimljivije je vjerojatno ono iz lisabonskoga dnevnog lista ‘O Século’ liberalno-masonske i antiklerikalne orijentacije, u to vrijeme najprodavanijeg lista u Portugalu (i koji je prije toga, 23. srpnja, izrazio sumnju o događajima u Fatimi nazvavši ih „komercijalnom spekulacijom“).
Navevši da se točno „u deset sati nebo posve zamračilo i nije prestajala padati snažna kiša“, potpisnik članka ustvrdio je da se malo nakon podneva, čim su djeca rekla da se Gospa ukazala, isprva tmurno nebo počelo odmah odozgor razvedravati; kiša je prestala i pomolilo se sunce koje je obasjalo krajolik“. Zatim: „nazočili smo jedinstvenom spektaklu koji je upravo nevjerojatan za nekoga tko mu nije svjedočio. Sunce je izgledalo kao disk od tamnoga srebra i moglo se gledati u njega bez i najmanjega napora. Nije pržilo, nije zasljepljivalo. Činilo se da nastupa pomrčina. Tada se začuo silan povik, a promatrači koji su bili najbliže počeli su uzvikivati: ‘Čudo, čudo! Čudesa, čudesa!’.
Sunce je zadrhtalo i počelo izvoditi neviđene kretnje izvan svih kozmičkih zakona; sunce je ‘plesalo’, kako bi rekli seljaci“. Odgovarajući na kritike na taj svoj članak, koje su mu odmah bile upućene, Almeida je samo kratko odgovorio u Ilustração portugueza, u broju od 29. listopada: „Čudo, kako je uzvikivao narod; prirodni fenomen, kako kažu znanstvenici? Ne pokušavam to ustvrditi, tvrdim samo da sam to vidio. Ostalo ovisi o znanosti i o Crkvi.“
José Maria Proença de Almeida Garrett, profesor na fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta u Coimbri ustvrdio je da je sunce „zadržalo svoje svjetlo i svoju toplinu i ocrtavalo se naspram neba oštrim obrisima; najneobičnije je bilo to što se moglo dugo promatrati sunčev disk, blistav i užaren, bez ozljede očiju i oštećenja mrežnice.
Sunčev disk nije bio nepomičan: kretao se vrtoglavo, ali ne kao zvijezda što treperi i sjaji, već se vrtjelo u suludim piruetama. Zatim se iznenada začula buka i svi su tjeskobno kriknuli. Divlje se vrteći, Sunce kao da se najednom odvojilo od svoda i, rumeno kao krv, prijeteći je jurnulo prema zemlji kao da će nas zgnječiti svojom silnom težinom i žarom.“
Tomu fenomenu nisu svjedočili samo oni koji su bili u Cova da Iriji; među mnogima potvrdio ga je i Inácio Lourenço koji se u tom trenu nalazio u Alburitelu (16 kilometara udaljenom od Fatime): „Upravio sam pogled u sunce koje se činilo blijedo i nije smetalo očima. Reklo bi se da se sunčeva lopta vrti oko svoje osi. Odjednom se činilo kao da prijeteći juri prema zemlji u cik-cak liniji. Prestravljen, potrčao sam i skrio se među mnoštvom koje je plakalo i očekivalo da će kraj svijeta odmah nastupiti.“
Zbio se još jedan čudesan događaj, kao potvrda izvanrednosti toga fenomena: svi prisutni, koji su dugo stajali na pljusku tako da im je sva odjeća bila mokra, odjednom su bili posve suhi.
To je, među mnogima, zabilježio i akademik Marques da Cruz, koji je 1937. ispitao „desetke i desetke potpuno vjerodostojnih ljudi koje sam dobro poznavao još od djetinjstva i koji su još na životu, kao i ljude iz raznih krajeva zemlje koji su pristigli na to mjesto.“ Svi su, počevši od Pinta Coelha u lisabonskom dnevniku A Ordem, dali ovaj opis: „Činilo se da se Sunce približava zemlji i isijavalo je snažnu toplinu.“ Maria Saraiva Vieira de Campos slikovito je opisala: „Osjećali smo se kao da smo ušli u pretjerano zagrijanu tursku kupelj.”
Teolog i fizičar otac Stanley Jaki koji je, među ostalim, član Papinske akademije znanosti i dobitnik nagrade Templeton 1987. za napredak u istraživanju o duhovnim stvarnostima, predložio je tehnološko-znanstveno objašnjenje „optičke refrakcije“, pritom ne niječući čudesni karakter fenomena: „Objašnjenje počiva na činjenici da dvije struje vjetra koje se susretnu pod određenim kutom mogu uzrokovati da se masa zraka počne kružno kretati. Ako dođe do temperaturne inverzije, ta masa neće samo kružiti, nego će biti potisnuta odozgor prema dolje, vrlo vjerojatno slijedeći eliptičnu orbitu. Dimenzije takve optičke refrakcije mogu varirati od nekoliko do 30 metara.
Ako se, osim toga, napuni česticama leda, može lomiti sunčevu svjetlost u raznim, ili bar u nekim duginim bojama, kako je zapaženo u Fatimi. […] Čudesnu narav te optičke refrakcije treba tražiti u obliku koji je zadobila u Cova da Iriji, u činjenici da ju je Lucija predvidjela nekoliko mjeseci prije te u činjenici da je optička refrakcija, koja je iznimno krhka, zadržala svoj oblik petnaestak minuta, a nakon toga je u dvije ili tri eliptične putanje krenula prema zemlji. Znanstveno objašnjenje događaja s pomoću optičke refrakcije zadovoljavajuće je za taj splet okolnosti koje su čudesne u mjeri u kojoj su nepredvidive i vrlo rijetke.“
Poruke posljednjeg susreta
Ovako je Lucija opisala razgovor toga posljednjega javnog susreta: „‘Što želite od mene?’ ‘Želim ti reći da ovdje treba podići kapelu meni u čast; ja sam Gospa od Krunice i želim da molite krunicu svaki dan. Rat će završiti i vojnici će se ubrzo vratiti svojim kućama’. ‘Trebam Vas mnogo toga zamoliti: da ozdravite bolesne i obratite nekoliko grješnika’, rekla je Lucija.
‘Neke da, druge ne. Moraju se popraviti; neka mole oproštenje za svoje grijehe’. Zatim produži tužnim izrazom lica: ‘Neka više ne vrijeđaju našega Gospodina Boga, koji je već mnogo izvrijeđan.’
Raskrili ruke i one bljesnu u suncu; i dok se uzdizala, odsjaj njezina svjetla odražavao se u suncu“.
Nakon što je Gospa od Krunice iščezla, viđenje se nastavilo: „Pokraj sunca ugledali smo svetoga Josipa s Djetetom Isusom i Gospu, u bijeloj haljini i s plavim plaštem. Činilo se kao da sveti Josip i Dijete blagoslivljaju svijet, rukom su činili znak križa. Nedugo potom, nakon što je to viđenje iščezlo, ugledala sam Gospodina i Majku Božju, koja mi je izgledala kao Gospa Žalosna. Činilo mi se da Gospodin blagoslivlja svijet, na isti način kao i sveti Josip. Iščezlo je i to viđenje, i onda mi se učinilo da ponovno vidim Gospu, izgledom sličnu Gospi Karmelskoj.“
Iako na samome Suncu nije ništa vidjela u tom trenutku, Lucija je, poslušna unutarnjem nadahnuću, pozvala sve okupljene da pogledaju u Sunce. Mnoštvo je pogledalo u nebo i na svim se licima pojavio prvo izraz zaprepaštenja, a potom i užasa zbog onog što su vidjeli.
