Zašto je važno nositi Čudotvornu medaljicu – Ova nevjerojatna priča nam to otkriva
Moć Čudotvorne medaljice i razlog zašto Gospa u Rue du Bac, preko sv. Katarine Laboure tako snažno preporučuje da nosite Čudotvornu medaljicu sa sobom.
Gospa uvijek zna što nam treba, a zna i kada nam treba doći, jer nam to stvarno treba. Djevica, kao brižna majka, posebno podržava majke koje je zazivaju za svoju djecu.
Priča je ovo o majci koja se molila Gospi od Čudotvorne medaljice i dobila ono što je s vjerom tražila. Posebna medaljica koju je Djevica Marija zadala izraditi sestri Katarini Labourè tijekom jednog od njezinih ukazanja, u Parizu u Rue du Bac. Njezina posebna ikonografija, posebno za sve one koji je s vjerom nose, čini Mariju još bližom, osobito u trenucima posebne patnje.
Priča koja slijedi je upravo jedna od takvih. Majka koja se, zabrinuta za svoju djevojčicu, uporno moli Čudotvornoj medaljici. Zove se Chiara, liječnica je i njezina priča počinje od početka, kada je njezina djevojčica, stara samo 8 mjeseci, došla u kontakt s virusom: „Od tog trenutka trajala je neprekidna muka. Ovaj virus, koji se ne može iskorijeniti, nasumično napada jedan organ, pa drugi, a moja djevojčica je prvo pogođena u oči, zatim u nos, pa u grlo i sada je napala pluća.”
Chiara govori o kušnji svoje kćeri
Patnja majke koja se, čak i kao liječnica, osjeća bespomoćno pred onim što je pogodilo njezinu djevojčicu. Ali jednog dana nešto se dogodilo: “U radnoj sobi koju dijelim s kolegom, otvorila sam ladicu da izvadim knjigu s receptima i ugledala nešto kako svijetli. Bila je to ovalna medaljica s likom Djevice Marije (čudotvorna medaljica). Držala sam je među prstima misleći na svoju djevojčicu i onda sam je vratila u gornju ladicu, mora da je pripadala kolegici i vratila sam je natrag“ – kaže Chiara. To se nije dogodilo samo jednom: “Sljedeći put kad sam učila, opet mi je trebala knjiga s receptima, opet sam otvorila ladicu i opet sam našla medaljicu Djevice Marije. Mora da su me očaj, muka, želja da mi kći ozdravi natjerali da uzmem tu medalju u ruke i smatram je svojom, za mene.
Molila sam, curicu su boljela pluća, ništa nisam mogla, molila sam.” Dok je pratila svoju djevojčicu na pregled kod specijaliste. “Moja curica je bila sa doktorom u sobi, ja sam čekala vani, otvorila sam torbu i medaljica mi je pala u ruke, milovala sam je, podigla sam oči prema prozoru ispred sebe koji je gledao na drveće kad, na visini svog pogleda, vidjela sam vrlo svijetao, gotovo zasljepljujući oval, zapanjena sam pokušavala nastaviti gledati, i u ovalu sam primjetila obris ženske figure, a zatim, nakon trenutka, sve je nestalo. Ostala sam u nevjerici zuriti u prozor.”
Impresivno je ono što se zatim događa: “Nakon nekog vremena liječnik specijalist je otvorio vrata, blistao je: “Vijest je sljedeća – započeo je – vaša kći se potpuno oporavila”. Nemam riječi kojim bih opisala ono što sam osjećala. U srcu imam samo jednu riječ krupno ispisanu: HVALA GOSPE” – zaključuje Chiara. Marija, naša nebeska majka, slušala je vapaj ove majke pun boli i patnje. I nije ostala ravnodušna na njene molitve.
