Zapanjujuća sličnost među ukazanjima u Ruandi i Međugorju- Gospa se vidiocima ukazuje…
U Međugorju se, kao i u Ruandi, Gospa prvi put ukazala ’81. No za razliku Međugorja, Vatikan je ovo svetište priznao. Vjernicima je prenijela poruke o ljubavi i ratu.
Ruanđani su ne tako davno, opsjednuti prirodnom ljepotom svoje “zemlje tisuću brežuljaka”, bili uvjereni da je njihova zemlja središte svijeta, a njihovo kraljevstvo najveće, najmoćnije i najciviliziranije. Vjerovali su da Bog možda danju i obilazi ostale zemlje, ali i da svaku noć dolazi u Ruandu na počinak.
Onda se dogodio pokolj. I netko je, osupnut zločinima koji su se dogodili 1994. godine, tad skovao novu izreku: “U paklu više nema nijedan vrag – svi su otišli u Ruandu!” General-pukovnik Roméo Dallaire, zapovjednik postrojbi Ujedinjenih naroda koje su, nemoćne išta napraviti, samo svjedočile užasu, u svojoj memoarskoj knjizi o tim događajima napisao je: “Znam da postoji Bog, jer u Ruandi sam se rukovao s vragom. Vidio sam ga, pomirisao i taknuo. A ako znam da vrag postoji, onda, dakle, postoji i Bog”.
Niti Kanađanin Gil Courtemanche, autor vjerojatno najdirljivije knjige na temu genocida u Ruandi, “Nedjelja na bazenu u Kigaliju”, nije uspio u svojem romanu izbjeći religiozne aluzije. Tako je Courtemanche, pišući i o sudbini svojeg prijatelja Cipryana, inače Hutua, doslovno naveo njegovo razmišljanje prije pogibije: “Želim vam reći, i zato vam to pred smrt govorim, da će ovdje milijuni pomrijeti. Svakako od side, ali i od jedne još gore bolesti od koje se čovjek ne može zaštititi ni cjepivom ni kondomom. Ta bolest je mržnja. Kad sam bio mali, govorili su mi da će me Tutsiji ubiti ako ih ne preduhitrim. To je bio naš vjeronauk!”.
Ruanda je po mnogočemu slična Bosni i Hercegovini. Osim tih drevnih atavizama, koji su kulminirali stravičnim pokoljima u obje države, i u Bosni i Hercegovini i u Ruandi iste godine, 1981., dogodila su se Gospina ukazanja. No za razliku od Međugorja, Vatikan je priznao ruandski Kibeho.
Nekoliko godina prije nego što je postao papa Benedikt XVI., kardinal Joseph Ratzinger je, kao voditelj Kongregacije za nauk vjere, osobno odobrio Izjavu o konačnoj prosudbi ukazanja u Kibehu. Tako je, prihvaćanjem pastoralnog pisma ruandskog biskupa Augustinea Misaga, Vatikan i službeno priznao Gospino ukazanje u Kibehu. Svetište Gospe od žalosti postalo je jedino službeno mjesto ukazanja Djevice Marije u Africi!
U Katoličkoj crkvi mjesec svibanj je mjesec Blažene Djevice Marije. Zadnjeg dana u svibnju svi hodočastimo Pohođenje Blažene Djevice Marije u – Kibeho. Ruanda je po vjerskom iskazu svojih stanovnika najkatoličkija zemlja u Africi. Onda možete zamisliti kako je toga dana velika i posjećena procesija u Kibehu. U molitvi i pjesmi nađu se tisuće vjernika, više od 500 svećenika, redovnika i redovnica, svi biskupi i apostolski nuncij. Misno slavlje počinje u 9, a završava u 17 sati!
I traje upravo onoliko koliko i najpotresnije ukazanje koje su vidioci imali na Veliku Gospu 1982. godine pred 20.000 hodočasnika.
– Stajali su vidioci u zanosu pogleda uprtih u nebo. Nakon što su vidjeli da Gospa plače, počeli su drhtati, tresti se i cvokotati zubima. Na licima im se mogao vidjeti strah i bol. Iz sata u sat ponavljala se ista scena. Vidioci su se tresli i bolno previjali, pa kao pokošeni padali na pod. I tako neko vrijeme nepomično ležali na tlu. Onda su se opet dizali, drhtali, tresli, lomili, padali, dizali se… Nakon više od osam sati provedenih u zanosu, vidioci su se smirili i pribrali te zabrinutim hodočasnicima opisali da su tijekom ukazanja Blažene Djevice Marije vidjeli jezive prizore pokolja i nasilja. Vidjeli su kako teče rijeka crvena od ljudske krvi. Vidjeli su ljude kako se međusobno ubijaju, unakažena tijela koja leže svuda uokolo, na stotine obezglavljenih i osakaćenih trupla što plutaju krvavom rijekom… Nažalost, gotovo nitko tada nije ozbiljno shvatio Gospine poruke koje su se obistinile 12 godina kasnije – opisala je poznata ruandska književnica Immaculee Ilibagiza, čije su knjige o njezinoj domovini postale svjetske uspješnice, svoje hodočašće u Kibeho.
Ona je djetinjstvo u Ruandi doživljavala kao život u raju. I ponajviše zahvaljujući “čudesnim događajima koji su potaknuli nacionalni osjećaj bratske ljubavi i obnovu vjere u Boga”.
Vidioci su donijeli poruke iz raja namijenjene cijelom svijetu: poruke ljubavi sa savjetima kako živjeti bolji život. Ali s ovim savjetima stigla su i grozna, apokaliptična upozorenja da bi mržnja i žudnja za grijehom mogli Ruandu i ostatak svijeta dovesti u tamni ponor.
Gospa ju je pozvala
Proročanstvo Djevice Marije o genocidu u Ruandi 1994. godine jedan je od glavnih razloga zbog kojih je Katolička crkva usmjerila veću pozornost na ukazanja u Kibehu. U studenom 2001. godine Crkva je službeno odobrila ukazanja Djevice Marije viđena očima triju vidjelica: Alphonsine Mumureke, Anathalie Mukamazimpaka i Marie-Claire Mukangango. Liječnici, znanstvenici, psihijatri i teolozi vrlo rigorozno su testirali i ispitali djevojčice, napisala je Immaculee Ilibagiza u svojoj knjizi “Our Lady of Kibeho”.
Prvo ukazanje u Kibehu, župi udaljenoj 30-ak kilometara od Butarea, nekadašnjega glavnoga grada Ruandi, nedaleko od granice s Burundijem, dogodilo se tad 17-godišnjoj Alphonsine, učenici prve godine tamošnje srednje škole. Alphonsine se oko podneva nalazila u blagovaonici. Tamo je servirala hranu svojim kolegicama iz razreda. Odjednom je čula glas koji ju je pozvao i nazvao “svojom kćeri”. Alphonsine se odazvala pozivu, malo izašla iz blagovaonice i kleknula vidjevši “jako lijepu ženu” koja joj se na lokalnom jeziku kinyarwanda predstavila kao “Majka Riječi”.
Pritom je rekla da je došla “sve njih umiriti jer je čula njihove molitve” i pozvavši Alphonsine da prenese kolegicama da imaju više vjere u Djevicu Mariju. Alphonsine je rekla da ju je Djevica Marija pozvala da se moli za mir i ljubav, jer svugdje su razdor, borba i mržnja.
– Bila je bosonoga i imala je neobrubljenu, bez šava bijelu odjeću, i bijeli veo na glavi. Ruke su joj bile sklopljene na prsima, a prsti su joj bili usmjereni prema nebu. Kasnije su mi kolegice rekle da sam govorila na različitim jezicima – francuskom, engleskom, kinyarwandi… Kad je ukazanje bilo pri kraju i kad je Djevica Marija bila na odlasku, izmolila sam tri puta ‘Zdravo Marijo’ i molitvu ‘Dođi, Duše Presveti’. Kad je otišla, vidjela sam njezin uzlazni trag na nebu, koji je izgledom bio kao Isusov lik – pričala je poslije Alphonsine.
Tijekom sljedećih mjesec i pol, dok se Gospa nije ukazala i Anathalie, nitko joj nije ništa vjerovao. Štoviše, nazivali su je “propovjednicom laži”, a to je u potpunoj opreci s njezinim imenom, koje znači “pusti je na miru, ona govori istinu”!
Gospa se ukazivala Alphonsine svaku večer poslije devet sati. Potom se u siječnju 1982. godine ukazala i Anathalie Mukamazimpaki, ali sumnja u njihove vizije nije prestajala.
Nekoliko vidjelica
Tek kad se Gospa ukazala i trećoj vidjelici, najpopularnijoj učenici te škole, Marie-Claire Mukangango, koja je dotad bila najsumnjičavija prema svojim prijateljicama, počelo se s poštovanjem govoriti o Djevici Mariji.
U Kibehu je posebno istražno povjerenstvo pratilo i provjeravalo gladovanje i šutnju, koje su u trajanju do 14 dana prakticirale vidjelice po nalogu Djevice Marije i Isusa Krista. Pritom nijednom nisu narušile svoje zdravlje.
O Gospinim ukazanjima u Kibehu uistinu ima dosta primjera. Četvero vidioca, među kojima je bio jedan mladić, ali i kći muslimana, i njihove vizije Crkva nikad nije ni razmatrala. Posljednje ukazanje doživjela je Alphonsine 28. studenog 1989. godine, a tome je svjedočilo 10.000 vjernika, biskupska komisija i liječnici. Ukazanje je trajalo sat i pol, a Alphonsine je cijelo vrijeme proživljavala dramatične trenutke najavljene budućnosti. U ruci je imala bočicu blagoslovljene vode kojom je škropila okupljeni narod i pozivala na usrdnu molitvu. U vrijeme ukazanja Alphonsine je stajala na kiši koja je lijevala kao iz kabla. No nakon ukazanja su vjernici, biskupska komisija i liječnici mogli samo ustvrditi da su njezina kosa, lice i sva odjeća na njoj bili potpuno suhi!
Slično kao u Kibehu
Ukazanja u Kibehu u mnogočemu su slična onima u Međugorju. Bilo je nekoliko vidjelaca kojima je Gospa prenosila slične poruke, a oni su je gotovo do u najsitnije detalje isto opisivali. Ono što je najveća poveznica Kibeha i Međugorja jest da se na oba mjesta Gospa pojavljivala u isti sat i vidiocima davala poruke. Mirjana Dragićević-Soldo, Vicka Ivanović, Ivan Dragićević, Ivanka Ivanković-Elez i Jakov Čolo imali su svakodnevna ukazanja do 1982., 1985., odnosno 1998. na Brdu ukazanja.
