Velika devetnica u čast sluge Božjeg o. Ante Gabrića

Medjugorje News October 20, 2023

0 18 pročitano

Svaka devetnica na čast sluzi Božjem ocu Anti Gabriću je lijepa, ali ova listopadska je posebna. On je kruna svih ovih devetnica. Ona nas priprema na proslavu njegova prijelaza iz ovog vremenitog života u vječni koji se dogodio 20. listopada 1988. godine

U ovoj devetnici spominjemo se 35. godišnjice njegova prijelaza iz ove vremenitosti u Vječnost. Bilo je to u njegovoj 73. godini života, 50. godini misionarskog života i 40. godini svećeničkog života. Doživio je ono što je psalmist rekao: „Zbroj naše dobi je 70 godina, a ako smo snažni i 80…“ Znamo da je otac Ante bio krhkog zdravlja, ali je radio tako da ga ni najsnažniji nisu mogli pratiti. Jednostavno je gorio cjelinom svojega bića i izgorio za Boga i za duše. Kad je osjetio da se približava trenutak prijelaza, tada je izgovorio svojemu kapelanu riječi pune vjere koje nam mogu biti poticaj i primjer. Zamolio ga je da mu podijeli Bolesničko pomazanje rekavši: „Silvestre, vrijeme je! Isus me zove!“

Nije tu bilo nikakvog straha, nekakvog žaljenja ili zapomaganja, nego jednostavno duboka vjera u kojoj je znao kamo ide i da njegova svijeća dogorijeva. Zadnjih godina češće je znao spomenuti da mu sile malakšu i da svijeća dogorijeva. Ali nije se povlačio, nije stajao, naprotiv davao je od sebe sve što je mogao, onako Gabrićevski. Kad je posljednji put odlazio iz Zagreba, nakon posjeta Domovini, onda je upravo u bazilici Srca Isusova iz koje je i po prvi put krenuo u misije, rekao govoreći o svojem prijelazu u vječnost: „Gdje će to biti, ne znam! Ali neka bude u Srcu Isusovu!“

Mjesec listopad ga je uvijek povezivao s Gospom kroz molitvu krunice. To ga je također vraćalo u djetinjstvo kada su u kući u Metkoviću i crkvi sv. Ilije molili zajednički tu molitvu. To je rado spominjao i krunica je bila njegova svakodnevna molitva. Kad su ga pitali nosili kakvo oružje da se obrani od divljih životinja, on je izvukao krunicu iz džepa i u svom šaljivom tonu rekao: „Ovo je moje oružje!“ Krunica je bila njegova pratilja. Nju je učio ljude i djecu moliti i zajedno je s njima molio. Uz crkve je gradio i špilje na čas Gospi i u njima je ljude okupljao na molitvu krunice.

Neka nas njegov primjer ljubavi prema krunici potakne da kroz ovu devetnicu posebno vjerno i odano molimo krunicu ponavljajući neumorno Ave Maria, Zdravo Marijo kao što val neumorno zapljuskuje obalu. Neka naše Zdravomarije zapljuskuju onu Vječnu obalu na koju je prispio naš otac Ante i na kojoj će nas dočekati

VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića

1. DAN

Plimom sam plovio prema sjevernim selima naše goleme misije. U maloj su domorodačkoj lađici lađar Nirmol, dva veslača i ja. Oko nas vlada mir i tišina, opojna tišina tropske noći. Monsunski oblaci kao da rastu iz džungli. Vrijeme je za razgovor s Njime, Tvorcem ove tišine, Tvorcem monsunskih oblaka i džungli, našim Tvorcem i vječnom nadom naših srdaca.

A ipak je naše srce nemirno, dok i oblaci i Ganges i džungle uz rijeku u tišini Njega slave.

»O zašto, zašto si, srce, nemirno…?

O keno, keno mor ontokoron ošanto…?«

Mladenački glas lađara Nirmola razli se nad Gangesom i kao nekom tajnom jekom odzvanja iz okolnih džungli. »Ribu sam htio loviti, no mreže nisam imao. Za mrežom je srce čeznulo… Konac sam kupio i mrežu plesti počeo, no konca je premalo bilo.

I srce mi žalosno… Proseći, konac sam dobio, no u rijeci riba nije bilo… Srce mi žalosno.

I prijatelji moji smijući me zovu: ‘Ribaru Nirmole, gdje su ribe tvoje?’

O Ti, vječni Prijatelju, k Nirmolu dođi,

u ovoj mjesečnoj noći dođi,

I u lađicu i u srce Nirmolu dođi! Ni konca, ni mreže, ni ribe… ničega ja trebati neću…«

Miran je Ganges, mirne su džungle, mirno je Nirmolovo srce. I mirno je sve bilo. Meni tako dragi mir Gangesa i onaj tajanstveni mrmor njegovih valova…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

2. DAN

Dragi moji!

Pišem vam ovo nekoliko redaka iz Kalkute, kamo sam došao davati duhovne vježbe na bengalskome. Imamo ovdje novicijat i uz njega lijepi dom duhovnih vježbi.

Danas je 39. godišnjica mojeg odlaska iz domovine. Sve kao da je bilo jučer. Sjećate li se kako je kapetan vapora »Makarske« triput sirenom dao zadnji pozdrav Metkoviću?! Jela je sa mnom išla do Makarske. Nekad bilo, sad se sa zahvalnošću Bogu spominjalo!

Prije nekoliko dana, Ivo, primio sam Tvoje pismo s posljednjim vijestima. Dakako, najviše sam očekivao vijesti o našoj dragoj mučenici Dragi. Nema dana da se nje u molitvama ne sjetim. A često i u nedjeljnim misama nju posebno spominjemo u molitvi za bolesnike.

Drago moja, Tebe je, eto, Isus izabrao da svojim žrtvama i bolima zadovoljiš za sve nas, za sve ono čime smo mi u našoj obitelji ražalostili Isusa, i još ga uvijek žalostimo. Iskrenim srcem moramo priznati: toga je prilično… Primio dragi Isus sve Tvoje boli kao ugodnu zadovoljštinu, kao žrtvu paljenicu!

Zadnje vijesti, sigurno, dobijete preko Glasnika Srca Isusova i Malog koncila. Don Luka, Korčulanin, jako se zanima za misije. Sprema se u Bengaliju tamo o Božiću.

Posla je vrlo mnogo. Baš smo završili zidanje nove Industrijske škole. Uskoro ćemo početi graditi novo selo blizu Maria Pollija. U tome mi pomaže jedan plemeniti dobročinitelj iz Amerike, koji je po Gospinu zagovoru ozdravio od raka. I iz domovine ljudi velikodušno pomažu i molitvom i darovima. Za nas je to velika utjeha.

Zdravlje je, hvala Bogu, dobro. Umor se ipak koji put osjeća. Valja pješačiti sate i sate, a sparina je sada, nakon tropskih kiša, upravo nesnosna. Drže me vaše molitve i žrtve. Ostanimo i, dalje, ujedinjeni u tom radu!

Sve, svu rodbinu i susjedstvo i, dakako, fra Matu i sve kod sv. Ilije i sv. Nikole, i dobre časne sestre pozdravljam od svega srca.

Ljubi Vas Vaš brat

Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

3. DAN

Ponoć se približava, ponoć Misijske nedjelje ili bolje rečeno: ponoć nedjelje 23. listopada. Ta Misijska nedjelja nema ni noći, ni ponoći, nego je to vječna zora, vječna nada Njegove misijske molitve: »Dođi kraljevstvo Tvoje!« Zar nije tako, sestre?!

Stoga vam, eto, na taj sretni dan Njegovom televizijom šaljem tople pozdrave i blagoslov od svih nas i ovdje u Bengaliji, i od svih misionara širom svijeta. Šaljem vam pozdrav i zahvalu za sve što ste ove Misijske nedjelje učinile i za sve što činite za misije običnim »misijskim ponedjeljcima i utorcima…«

Dobre sestre, mnogo je toga što činite, vrlo mnogo! Stoga sam se htio ovim posebnim pismom vama javiti i reći vam kako smo vam zahvalni za svaku vašu molitvu, za svaku vašu žrtvu, pouku, rad, različite misijske inicijative. Jednom riječju: za vašu dobrotu, za vašu ljubav. Ušle vi sve ravno u rajske dvore i lijepo se tamo smjestile (i u sestrinskoj dobroti koji kutić za nas, grišne Mate, ostavile)!!!

Pozdrav našoj dragoj djeci koju tako divno odgajate u misijskoj velikodušnosti. Poseban pozdrav starcima i staricama ima za koje se vi majčinskom ljubavlju brinete, i koji nas tako iskreno pomažu molitvama, žrtvama i darovima.

Pred noć sam se vratio iz sela Barija malo i umoran, no kako sretan! Doveo sam sa sobom bolesnog starca Protapa. Već je više mjeseci bolestan. »Nek je vašeg blagoslova i blagoslova dobrih sestara pa će sve biti dobro!«, reče mi Protap s velikim pouzdanjem. Blagoslov naših sestara uz blagoslov tolikih sestara širom domovine i izvan nje! Sestrinski blagoslov nije to šala! I ne samo jedne misijske nedjelje već vječni misijski blagoslov naših dobrih sestara.

Jelde, sestre, Misijska nedjelja bit će nedjelja naših života. Gdje smo da smo: uvijek i uvijek Njegove misionarke!

Mnogo, mnogo pozdrava od svih nas, posebno, dakako, od sestara i od vašeg

oca Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

4. DAN

Sam samcat je sjedio u maloj ribarskoj lađici. Mlad kao zora, oči mu uprte dolje prema sunderbanskim džunglama. Hvata se suton nad Gangesom. Južni vjetar poigrava se valovima i lađicom. Opojni miris džungle, tihi mrmor gangeških valova, taj vječno novi Magnificat voda i oceana, kako sve to godi duši, kojom neopisivom srećom sve to ispunjava ljudsko srce! Večernjom plimom išli smo prema sjeveru: lađica uz lađicu, a i srca uz srca. Prepoznali ga, Anonda (Radovana) iz sela Šobnomoškora. Skočih u njegovu lađicu. »Guru pronam! Učitelju, pozdrav!«, Anondo me pozdravi sklopljenim rukama podignutim k čelu. »Santi tomar! Mir s tobom!«, odgovorim i blagoslovim Anonda i njegovu ribarsku lađicu i lađicu njegova života.

Anondo je uzdanica i hranitelj obitelji. Kod kuće ima četvero braće i sestara, sve jedno drugome do uha. Ribarski je život težak, zarada je jadna, posvuda je bijeda, no oni ne očajavaju. Drži ih vjera.

Izmolili smo večernju molitvu, »Angelus — Gospin pozdrav«, i nakon toga krunicu. A onda su slijedile novosti iz doma, meni uvijek tako drage novosti. Veli da je kod kuće sve dobro. Bog je dao zdravlje. No što se tiče ostalog, teško je, nema svaki dan riže. No preživjet ćemo! On je uz nas. Doći će i bolji dani. Mali Romi i sekica Pušpo (Cvijetak) idu u školu. Anondo im je nabavio i pločice i po dvije knjige svakome. On nije imao sreće da ide u školu, no on će svakako braću i sestrice odgojiti. Kakva li će to biti čast za čitavu obitelj! Pa će onda oni navečer kod kuće čitati lijepe stvari: o Isusu i Gospi, a i lijepe pjesme i priče.

S kakvim li je ponosom Anondo sve to govorio. Lice mu se žarilo od radosti. A ja sam mislio na vas, dragi dobrotvori, koji nam toliko pomažete u odgoju naše mladeži. Sa zahvalnim srcem mislio sam na vas. Pa i ubuduće budite uz nas i uz Anonda, da bismo mi mogli odgojiti i malog Romija i Pušpu, Cvijetak, i tolike druge, ne samo da navečer čitaju lijepe stvari nego da jednog dana kao svećenici i redovnice mognu navješćivati Radosnu vijest Evanđelja Isusova.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

5. DAN

S mrmorom rijeke Gangesa, te hindusima svete rijeke, čuju se njihove pjesme, njihove molitve, molitve i pjesme gangeških lađara. I ranim jutrom, kad ono zora otvara lotosove cvjetove, i u podnevnoj vrućini, kad se čini da sve naokolo gori, i u sutonskoj tišini, kad listovi palmi mole večernji »Magnificat« i s noćnim zvijezdama, i u tamnim i u mjesečnim noćima dižu se njihove pjesme i molitve Onome za kojim su vjekovi žudili i još uvijek žude.

»Lađo, lađo, kamo ideš sred ove noći? Zvijezde te gledaju, zvijezde te zovu.

O lađaru na kormilu, reci, reci: Naprijed idem, naprijed idem Tvorcu svojem, Tvorcu vašemu… Agei đachi, agei đachi – Naprijed idem, naprijed idem…

Lađaru na kormilu, o reci, još jednom reci: Naprijed idem, naprijed idem…«

I ritmičko udaranje vesala kao da prenosi pjesmu u uspavana sela uz Ganges, dolje preko rižinih polja sve do sunderbanskih džungli.

O Naravan, Naravan – O Vječni, Vječni!

Ti vidiš mene, Ti čuješ mene

na kormilu lađice moje.

Dajem Ti danas sve što imam,

sve što si mi dao:

lađicu Ti dajem, kormilo i mreže,

i sebe Ti dajem!

Strujom života vodi me uvijek k moru vječnosti!

O Naravan, o Vječni, sebe Ti danas dajem!«

I onda se lađar Šuren sjetio svoje majke, njezine majčinske ljubavi i njezinih majčinskih suza.

»Ma, kandćho keno…O majko, zašto plačeš? Što je razlog tvojih boli? Reci Šurenu svome…

Ti ode jutros na rijeku Ganges, a pozdravio me nisi, nisi se dotaknuo mojih nogu, suzu u mome oku nisi otro!… Ne plači, majko, ne plači! Šuren se vraća krilu tvom, srcu tvom… Kando na ma, kando na ma — Ne plači, majko, ne plači!«… ponavljali su valovi Gangesa, ponavljale su palme uz obalu rijeke i tišina sunderbanskih džungli…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

6. DAN

Sve nas je preplašila velika otrovnica kobra u kapelici sela Mali Para. To je novo selo i u njemu nova kapelica. Baš uz Petokhalski kanal. Već nekoliko dana lijeva kao iz kabla. Polja su sasvim potopljena pa su zmije utekle iz svojih rupa, isplivale prema selu. U ovo doba ima najviše smrtnih slučajeva od zmijskih ujeda.

Prošlog tjedna donijeli su iz sela Himchekhalija majku i njezinu malu kćerku. U noći ih je ujela kobra. Ukućani su pokušali razne vračarije. No, kad su vidjeli da vračarije ne pomažu, donijeli su ih u Maria Polli, ali mrtve. Umrle su na putu k nama.

Ovu kobru u našoj kapelici pokušali smo ubiti, ali se uvukla tako duboko u rupu da nismo mogli do nje. I tko zna na koju će stranu sada izaći. Sve sam preporučio našim dragim anđelima čuvarima.

I mene su nedavno spasili u mojoj sobi, i to po našoj maloj mački! Umoran sam se vratio iz udaljenih sela. Već je bio sumrak. Bio sam bosonog i htio sam oprati noge, kad opazih kako mačka skače i puše oko metle u kutu. Pođem bliže, kadli velika otrovnica podigne glavu. I mačka se preplašila. No pri ruci mi je bio štap i ništa se zla nije dogodilo.

Anđeo čuvar me je spasio i od gadne velike stonoge. One nisu smrtonosne, ali kada prođu, koža i meso jednostavno sagnji-ju. Spavao sam na hasuri u jednoj maloj našoj kapelici. Osjetio sam kao da me netko gurnuo i probudio sam se. Uperio sam malu svjetiljku prema misnoj torbi (ona mi služi kao jastuk!) – kad ugledam kako ta nesreća gmiže prema tom malom jastuku.

Nego nešto mi se dogodilo prvi put u ovih 45 godina otkako sam u Indiji. Kud će ruka nego u pekmez! Jedan pas, i to još crni, ugrizao metkovskog Antu ni dužna, ni kriva. Išao sam na biciklu nasipom, dječica okolo skaču i trče, a pas za njima, nekoliko je hlačica poderano, na koncu zagrize i Antinu nogu. Sestra mi je dala antitetanus injekciju, no valjalo je otići i u »Pasteur Institut« u Kalkutu. Liječnik veli: Čekaj što će biti s »cuckom«, a onda ćemo govoriti o Anti, jer ako je pas bijesan, crknut će. Da ne gubim vrijeme čekajući, ja lijepo obavio osmodnevne duhovne vježbe. Nakon duhovnih vježbi došla mi je vijest da crni cucek »s repom gore« trči po selu. Dakle, cucek živ, a i Ante živ i zdrav. Sve se sretno svršilo, pa eto mirna Bosna ponosna!!!

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

7. DAN

Kišno je doba, baš junački pljušti. Dječica kao pokisli pjetlići trče prema crkvi. Ja iz ispovjedaonice gledam kroz prozor. »Ma, jest…«, onda opet velim: »Ma, nije…«

Ne može to biti mali Šunirmol. On nosi male, kratke hlačice, i na svetkovine crvenu »hlačice-suknjicu« svoje pokojne, nezaboravne sestrice Anime.

A ovaj je mali u dugim, zapravo i predugim hlačama. Mokro je, blato je, hlače se podvile i mali se ispruži kao kakva žabica na blatu. No prije nego što bi rukom o ruku, već je bio na nogama.

Šunirmol je, nitko drugi! Samo se Šunirmol može onako »funcutski« smijati. Živ živcat Šunirmol u dugim (čitaj: predugim!) hlačicama. Vidio je on naše momčiće gimnazijalce i sjemeništarce u dugim, širokim hlačama, pa budući da je on od lanjske godine izrastao gotovo tri centimetra (ne računam »roščiće«!), mama je i njemu sašila (uz pomoć »male« sestre Mohini) duge hlače koje su, kako rekoh, ispale malo preduge pa ih je Šunirmol morao podizati objema rukama.

Kad je došao pred crkvu, ruke je po benglaskom običaju metnuo na čelo, pozdravio oltar, zaboravio na duge hlače, i one se opet podvile pod noge, a Šunirmol se opet ispruži koliko je dug i širok. A okolo su bila i druga dječica pa je bilo i smijeha.

Nego muka i nevolja prilikom prikazanja. Darovi se nose k oltaru na tanjurima. Tu su procesiju uvijek predvodili Šunirmol i sestrica mu Anima. Anima je otišla s Isusu u raj, i Šunirmolu je ostala ta čast.

No što ćeš danas? Rukama valja podizati duge hlače, jer će inače do oltara triput pasti i on i tanjur s darovima. U pomoć je priskočila naša »mala« sestra Mohini… Donijela je iz Sirotišta debelu »špagu«, crvenu vrpcu, podigla hlače gotovo do vrata, dobro ih svezala, i procesija se svečano uputila k oltaru. Na putu je špaga popustila, no ništa se nije dogodilo…

Ja sam siguran da su mala Anima i anđeli čuvari sletjeli s neba i Šunirmolove duge hlačice držali s obadvije strane. Lijepo je to od njih, baš im hvala!

Pozdrav od Šunirmola i od

vašeg oca Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

8. DAN

Kiša, blato, slomljena ruka, groznica… Sve se nekako složilo da me preplaši da ne idem na put. No čega bih se plašio dok se vi za mene molite?

Na rijeci Gangesu već je počela oseka. (Tu je razlika između plime i oseke 6—7 metara). Sa strujom ćemo dolje prema južnim selima misije. Spremna je lađa jednog našeg prijatelja hindusa. Sin mu je u maloj košarici donio nešto zaliha: riže, povrća i ulja. Sredili su vesla, vodom iz Gangesa i s upaljenim malim štapićima mirisnog sandalova drveta blagoslovili su prednji dio lađe, svako veslo, kormilo i sve nas, da i njemu i nama dan i put budu sretni i blagoslovljeni. To oni posvuda čine: i lađar na lađici, i šofer u autu, i trgovac u dućanu.

Uz njegov blagoslov dodao sam i ja svoj svećenički blagoslov, a i sve vaše molitve i žrtve, da i njemu i nama i ovaj dan i čitav život budu praćeni nebeskom srećom. Kako je lijepo blagoslivljati braću ljude na putu života! I blagoslivljajući, i sam biti blagoslovljen!

S jugozapadne strane dizali su se crni oblaci. Nikakvo čudo: kišno je, monsunsko doba. U nekoliko minuta oluja ti je nad glavom. Jedva smo ostavili selo Šonderkhali, kadli oko nas poče zviždati. Ganges je tu kao more: jedva vidiš drugu obalu. Koliko smo mogli, držali smo se blizu nasipa, no ne previše blizu, jer su valovi postajali sve jači pa, ako nas bace na nasip i na stabla džungle, lađica će se skrhati kao orah.

Tri veslača i kormilar svim silama nastoje zadržati lađu ravno prema vjetru, presijecajući valove. I oni i ja mokri smo do kože. Pred koji sat bila je nesnosna sparina, a sad evo dršćemo od zime, jer su nas onako uznojene uhvatili pljusak i tropska oluja. Imao sam uza se jednu plastičnu vreću, pa sam u nju stavio misnu torbu i odijela. Na lađici je sve blatno i sklisko. Pokušavši pomoći lađarima, poskliznuo sam se i pao sam na slomljenu ruku. U pola dana vidio sam sve zvijezde. Tješim se: moglo je biti i gore! Dobro je da se nisam skotrljao u Ganges, jer bi teško bilo plivati s jednom rukom.

S one strane sela Atapura vrijeme se malo smirilo, i mi smo se »napola« osušili. No, kad smo ulazili u veliki Duldulski rukavac Gangesa, opet su nas uhvatili kiša i vihor. A i struja se okrenula protiv nas.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

9. DAN

Nadali smo se da ćemo stići u Balirkhal još prije predvečerja. Pred nama je tamna noć, a kod Balirkhala je veliki sprud na rijeci, duboko blato i niska, bodljikava džungla. Do sela vodi mali nasip. Bolje da vam ne opisujem ono pola sata što nam je bilo potrebno da stignemo do kapelice. Mnogo sam toga prepatio u ovih 40 godina, no ovo gaženje kroz duboko blato, kroz bodljikavo grmlje, usred tame, iscrpljen, u groznici, neću tako lako zaboraviti. Samo su me vaše molitve držale i podigle na nasip, na uski nasip uz Upenov ribnjak. Dva pedlja širok nasip, a sklizak kao da si ga namazao lojem… I vjerovali vi ili ne: ni jedan od nas nije pao.

Zovemo Upena: »O Upen, o re Upen…« Noć je, kiša, vjetar. Glas nam se gubi u grmlju »gheona«. No onda opazismo da se na velikom nasipu prema nama približava svjetlo. Bio je to mladi Binondu. Dugo nas je čekao, sve negdje od podneva. Pokisao je, ali je ipak sretan što smo stigli. Po ovom nevremenu više nam se nije nadao. Jedva da se koja lađica usudila danas na burni Ganges. Držeći se za Binonda, stigoh do njihove kapelice. Kapelica je uistinu mala, no njihova je. Podigli su je uz veliku muku. Stari Upen, iako siromašan, darovao je zemljište. On posjeduje tek nešto malo zemlje uz Ganges, no Isusu daje od srca radosno.

»Zbog toga neću biti siromašniji!« — reče mi on. »Nisam mogao doživjeti veću sreću nego da Isusova kuća bude uz moju kolibu. Kolike li sreće!«

To je onaj naš dobri novoobraćenik Upen, koji je rekao: »Ja sam Isusa želio, ja sam Isusa dobio, ja ću Isusa dati i drugima!« Divne su to misli, misli žive vjere. I nisu to samo puste riječi. Svojim životom on srca svojih rođaka i prijatelja privodi Prijatelju svih srdaca — Isusu.

Šorošoti Marija, majka male Bani, donijela je vrč vode i tanjur da opere svećenikove noge. Danas je na tim nogama bilo i blata i krvi. Onaj zadnji dio puta od rijeke do sela sve nas je dobro izranio. Perući noge, pita me za svoje mezimče Bani koja je u sirotištu u Maria Polliju. Vesela je i ponosna kad je čula da je Bani dobro pa da ide čak i u školu.

Nakon toga izmolili smo krunicu i večernju molitvu. Upenova kćerka Horidaši pripravlja u kutu kolibe rižu i odanle odgovara: »He punomoji Marija… Sveta Marijo…« Klečeći pred oltarom u kapelici, poslao sam svima vama blagoslov preko sedam mora i gora. A onda sam prostro hasuru, pod glavu sam stavio misnu torbu, i sanjaj, moj Ante, o metkovskim smokvama i grožđu.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ZAVRŠNA MOLITVA

Ne znam doista s koje bih strane započeo: toliko je pisama na stolu! Tako bih se rado svakome posebno javio, no to ni uz najbolju volju ne mogu. Vi ćete to, sigurno, razumjeti. No, kako sam vam već prije javio, nikada vas ne zaboravljam u molitvama i dnevnim žrtvama. Niti ikada mogu zaboraviti toliku vašu dobrotu, toliku velikodušnost i molitvom i žrtvama i darovima. Mnog, mnogo dobra mogli smo učiniti ove godine vašom pomoću. Bila je velika bijeda, nevolja za nevoljom. Mi ipak nismo očajavali. Znali smo da ste vi uz nas. I nismo se prevarili. (o. Ante Gabrić)

www.medjugorje-news.com