UKAZANJE I PORUKE LURDA Istinsko mjesto molitve
GOSPINO UKAZANJE U LURDU U nekoliko nastavaka iznijet ćemo najbitnije u svezi s ukazanjima u Lurdu. Najviše će biti govora o Bernardici i Gospi, jer su one glavne protagonistice. Govorit ćemo i o drugim osobama, posebice o onima koje su po zvanju bile zadužene (policijski službenici, župnik pa i roditelji iz straha) uvjeravati Bernardicu da halucinira, odnosno da je sve to o čemu priča obična laž.
Ruku na srce, nije lako ni povjerovati jednoj siromašnoj, pa i fizički bolesnoj djevojčici, pogotovo kad i ona sama, barem na samom početku, sumnja i boji se; blagoslovljenom vodom škropi tu pojavu o kojoj priča, zapovijeda joj da ode ako nije od Boga; kada je ona poziva, ne želi joj se približiti… Ipak, Gospa sa smiješkom prihvaća strah i sumnje, pa i prijetnje… Župnik traži znak, ali ga ne dobiva. Ruža nije procvjetala usred zime, pa taman to bio i župnik koji ultimativno traži znak. Zašto Gospa nije izišla ususret župniku? Zašto nije procvjetala ruža usred zime? Gospa je u službi Onoga koji nikada nije ispunjao krive želje i željice: «Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati!». Nikada nije učinio čudo da bi nekoga k sebi privukao.
GDJE SE NALAZI LURD ?
Lurd se nalazi na jugu Francuske, ispod gorja Pirineja, blizu španjolske granice. Danas je najpoznatije Gospino svetište u svijetu. To je istinsko mjesto molitve. Pohodi ga oko šest milijuna hodočasnika godišnje. Nema problem smještaja: Lurd ima oko 230 hotela i na drugom je mjestu (vjerojatno poslije Pariza!) po broju hotela. Tridesetak svećenika ispovjednika svaki je dan na raspolaganju hodočasnicima, ponajviše onima s francuskog jezičnog područja, ali dolaze i svećenici s hodočasničkim skupinama pa su i oni na raspolaganju, barem svojim vjernicima hodočasnicima.
Svete Mise se slave na francuskom jeziku, ali se rezervira prostor i vrijeme za Mise na jezicima hodočasničkih skupina. Vjernicima su na raspolaganju tri bazilike i mnoge kapelice, ali i drugi sakralni prostori. Posebice je velika potražnja Misnoga slavlja u samoj špilji. Redovito, te su Mise brze i kratke, jer bi mnogi željeli doći na red. Vrlo je posjećena i kapelica Vječnog klanjanja Euharistijskom Isusu. Dolaze hodočasnici iz cijeloga svijeta. Bolesni i zdravi. Neki i tjelesno ozdrave, ali većina se vraća u svoj dom duševno okrijepljena i osnažena. Proljetni i ljetni mjeseci posebice mame hodočasnike u Lurd.
Poznata su bolesnička hodočašća, hodočašća vojske (i Hrvatska vojska hodočasti svake godine!), hodočašća mladeži… Ima dosta mladih ljudi koji žele pomoći u Lurdu pri dolasku hodočasnika. Posebna su briga bolesnici. Dobro su došli dragovoljci koji će svoje vrijeme žrtvovati pomažući teškim bolesnicima, posebice invalidima… Dragovoljci su ti koji hodočasnicima pomažu kod kupanja u izvoru te na druge načine svima onima koji dolaze u Lurd. Ovom izvješću dali smo naslov Poruke Lurda. Dakako, o Lurdu bi se moglo pisati s raznih gledišta, ali i ovo napisano bit će dovoljno da u čitatelju vjerniku pobudi ljubav prema Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, a u nevjerniku razmišljanje o smislu života.
Iako je poznato da Crkva ne daje olako pozitivan sud o možebitnim ukazanjima, čini nam se da je Gospino ukazanje u Lurdu brzo priznato kao vjerodostojno, samo četiri godine poslije završetka tih (18) ukazanja! I nije Crkva pogriješila. Gospa je željela samo potvrditi ono što je Crkva, t.j. papa Pio IX. četiri godine ranije ustvrdio, da je Blažena Djevica Marija bez grijeha začeta. Zanimljivo, to isto piše Bernardica u pismu upućenom papi Piju IX. u prosincu 1876.:
«Što bih mogla učiniti, Sveti Oče, da pokažem svoje najdublje priznanje? Moje oružje su molitva i žrtva, da ja izdržim do posljednjeg svoga daha. Tek tada mogu odložiti svoju žrtvu i pokoru, ali moja molitva će me slijediti u nebo, gdje može bolje uspjeti nego na zemlji. Molim svakoga dana da Vas Presveto Srce Isusovo i Bezgrješno Srce Marijino sačuva u našoj sredini. Čini mi se svaki put, kada molim kako Vi želite, da Blažena Djevica Marija upravlja s neba svoje poglede na Vas, Sveti Oče, jer ste Vi najavili njezinu Bezgrješnost i onda Ona kao dobra Majka došla je na zemlju da kaže: ‘Ja sam bezgrješna’. Ja ne znam što se s time želi reći, ovu riječ nisam prije nikada čula. Ali ako o tome razmišljam, kažem sama sebi da je Sveta Djevica dobra, jer je takoreći došla da rečenicu našega Svetoga Oca potvrdi…«
OSAMNAEST UKAZANJA
PORUKAMA LURDA nazivaju se geste i riječi koje su međusobno izmijenile Gospa i Bernardica tijekom 18 ukazanja, od 11. veljače 1858. do 16. srpnja 1858. Da bi se PORUKE LURDA mogle dobro razumjeti, potrebno je upoznati okolnosti ukazanja koje je Bernardica imala. U 19. stoljeću Lurd je glavno mjesto kantona koji ima oko 4000 stanovnika, među kojima su znameniti ljudi, bilježnici, odvjetnici, liječnici, časnici, ali i manualni radnici, vlasnici kamenoloma, mali obrtnici, toliki mlinari. Mlinovi su brojni, a većina ih je izvan grada uzduž jednoga od potoka koji se slijevaju u rijeku Gavu. Bernardica Soubirous se rodila 7. siječnja 1844. u mlinu Moulin de Boly. Najstarija je od sedmero djece u obitelji
Soubirous – François (Franje) i Lujze r. Casterot. Iako joj ime znači «jaka kao medvjedica», bila je slabašna i bolovala je od astme.
Osobito je astma došla do izražaja kad je njezinu ocu mlinaru propao posao pa je obitelj iz ugodne kuće – mlin de Boly – morala preseliti u sirotinjsku sobicu zvanu «cachot», negdašnji zatvor. To je zapravo jedna mračna i vlažna ćelija od 3.77 x 4.40 m, odnosno 16 kvadrata, s jednim jedinim prozorčićem. Tu će provesti otac i majka s četvero djece pune dvije godine. Tu će spavati, kuhati, jesti, moliti. Otac Franjo postao je nadničar, a u teškim poslovima pomagala mu je i majka. Tako se Bernardica morala brinuti za mlađu braću i sestre, a nerijetko je obavljala i razne druge poslove. Tako postaje i pastirica u mjestu Bartrès gdje ju je kao novorođenče svojim mlijekom hranila majčina prijateljica, Marija Langues.
BERNARDICA OKLIJEVA PRIJEĆI
11. veljače 1858. pošla je Bernardica sa svojom mlađom sestrom Tonkom (Toinette) i njezinom prijateljicom Žanom Abadie prema spilji tražiti suha drva za ogrjev i kuhanje. Uputile su se prema mjestu gdje kanal spaja rijeku Gavu. Stižu pred Massabiellsku špilju. Sestra Tonka i njezina prijateljica prelaze hladnu vodu, a Bernardica zbog svoje kronične bolesti astme oklijeva prijeći. Evo, kako to opisuje Bernardica: «Kad su moje pratilje prešle na drugu stranu, počele su plakati. Pitala sam ih zašto plaču, a one su odgovorile da je voda hladna. Molila sam ih da bace nekoliko kamenja u vodu, da ne moram skidati čarape i obuću, a one mi odgovoriše da to moram sama učiniti.
Na to sam pošla malo dalje pogledati je li moguće na nekom drugom mjestu prijeći u obući. Nije bilo moguće. Vratila sam se prema špilji i počela izuvati obuću. Jedva sam skinula prvu čarapu, čula sam šum, kao udar vjetra. Okrenula sam glavu prema livadi. Vidjela sam da se drveće uopće ne miče. Nastavila sam izuvati i drugu čarapu. Tada sam čula isti šum još jednom. Podigla sam glavu i pogledala prema spilji. Primijetila sam u bijelo odjevenu Gospođu. Nosila je bijelu haljinu, plavi pojas, imala je bijeli veo na glavi te po jednu žutu ružu u boji lančića njezine krunice na svakoj nozi. Zrnca njezine krunice bijahu bijela Gospođa mi je dala znak da se približim.
Bilo me je strah, nisam imala povjerenja. Mislila sam da se varam. Trljala sam oči. Bilo je uzalud. Ponovno sam pogledala i opet vidjela istu Gospođu. Tada sam uzela svoju krunicu iz džepa. Htjela sam se prekrižiti, ali nisam mogla podići ruku do čela. Padala mi je dolje. Još sam se više pobojala, ali nisam pobjegla. Gospođa je uzela krunicu koju je imala u rukama i učinila je znak križa. Moja je ruka drhtala. Strah je popuštao. Ponovno sam uzela svoju krunicu. Pokušala sam se i ja prekrižiti i uspjelo mi je. I čim sam to učinila, bila sam sasvim mirna.
Potresenost koja me obuzela, iščezla je. Kleknula sam i prebirala prstima zrnca krunice, ali sam uvijek imala pred očima ovu lijepu Gospođu. I Pojava je prebirala zrnca, ali nije micala usnama. Kada sam završila svoju krunicu, dala mi je Gospođa znak da joj pristupim, ali se nisam odvažila i uvijek sam stajala na istom mjestu. Na to je Pojava iznenada iščezla.». Bernardica je pitala svoje pratilje jesu li one nešto vidjele, na što su niječno odgovorile. I po drugi put su to zanijekale. «A jesi li ti što vidjela?» – pitala me sestra. «Zanijekala sam i zašutjela». One su bile još znatiželjnije. I tada sam im rekla da ću im ispričati pod uvjetom da nikome ne kazuju. Obećale su mi.
I rekle su mi da ni ja ne smijem više ići tamo. Obećala sam im. One su mislile da je to netko tko nam želi napakostiti. Čim su došle kući, odmah su sve ispričale. Roditelji su se uznemirili. «Imamo mi dovoljno brige. Čemu još ovo?» – pitali su se. I zabranili su joj da ide tamo. Bernardica je u subotu potražila svoga ispovjednika, oca Pomiana i rekla mu da je vidjela nešto bijelo slično gospođi. Svećenik se mudro ponio. Zamolio je dijete da ga oslobodi ispovjedne tajne da bi to mogao reći župniku.
U nedjelju (drugo ukazanje) poslije pučke mise (14. veljače 1858.) Tonka, Žana i još neke pratiteljice mole Bernardicu da pođu prema špilji. «Nitko to ne bi više od mene volio, ali roditelji mi ne dopuštaju.» Ipak je molila majku da pođe, jer je iznutra osjetila potrebu. Ponijela je sa sobom blagoslovljene vode da poškropi Pojavu ukoliko bi se pojavila. Sve su pošle s krunicom u ruci. Jedva su završile prvi desetak krunice kad je Bernardica vidjela Gospođu. Počela ju je škropiti blagoslovljenom vodom. Molila ju je da ostane ako je od Boga, a ako nije da ode. «Počela se smiješiti. Što sam je više škropila, ona se više smiješila. I glavu je naklonila, a ja sam je još više škropila, dok nisam potpuno ispraznila bocu. I nastavila sam moliti krunicu. Kad sam završila krunicu, ona je iščezla. Mi smo se vratile na Večernju, kako je majka tražila od nas.
Treće ukazanje je bilo u četvrtak, 18. veljače 1858. Prvi put Gospođa je počela govoriti. Bernardica joj nudi papir i crnilo da napiše svoje ime. Gospođa joj kaže: «Nije potrebno», i doda: «Ne obećavam ti da ću te učiniti sretnom na ovom svijetu, nego na drugom. Hoćeš li biti tako dobra i dolaziti kroz 14 dana?»
Četvrto ukazanje, petak, 19. veljače 1858. Ukazanje je bilo kratko i u šutnji. Bernardica je došla k špilji s blagoslovljenom i upaljenom svijećom. Iz ove Bernardičine geste nastao je običaj da se donose i pale svijeće pred spiljom.
Peto ukazanje, subota, 20. veljače 1858., u tišini. Gospođa je Bernardicu učila moliti. Na kraju viđenja Bernardica je bila veoma žalosna
Već 28. srpnja 1862. biskup formira istražnu komisiju “da prima i konstatira činjenice koje su se dogodile ili bi se još mogle dogoditi u Lurdskoj špilji”. Ova Komisija treba istraživati ozdravljenja povezana s vodom iz špilje. Je li ova voda prirodna ili natprirodna? Jesu li Bernardičina viđenja stvarna? Imaju li božanski karakter? Objekt koji se objavio, je li postavljao pitanja djetetu? Koja pitanja? Je li izvor postojao i ranije?
Šesto ukazanje, nedjelja, 21. veljače 1858. Gospođa se ukazuje Bernardici u rano jutro. S njome je došlo stotinjak osoba. Poslije toga ispitivao ju je policijski komesar Jacomet (Žakome). Želi znati što je to ona vidjela i o kome govori. Evo opširnijeg izvješća o ispitivanju: «Na prvu nedjelju ovih 14 dana upravo sam se vraćala iz crkve (bilo je poslije Večernje) a jedan gradski čuvar me uhvatio za kapuljaču i zapovjedio mi da ga slijedim. Slijedila sam ga i usput mi je rekao da će me strpati u zatvor. Slušala sam to šuteći i stigli smo k policijskom komesaru. Ušla sam u sobu u kojoj je on bio sam, dao mi stolicu i ja sam sjela. Na to je uzeo papir i rekao mi da mu moram ispričati što se događalo u spilji. I ja sam mu rekla. Napisao je nekoliko redaka koje sam izdiktirala, ali je napisao nešto što ja nisam rekla. Onda mi je rekao da će sve to još jednom pročitati, da vidi je li se zabunio. Ja sam pažljivo slušala. Jedva je pročitao nekoliko redaka, a ja sam žustro uzvratila: ‘Monsieur (gospodine), to ja nisam rekla’. Tada se naljutio i počeo tvrditi kako sam to rekla, a ja sam uvijek iznova ponavljala kako ja to nisam rekla. Ovo međusobno dokazivanje je trajalo nekoliko minuta. I kad je on uvidio da ja ne popuštam, počeo je ponovo čitati ono o čemu ja nikada nisam govorila. Ja sam opet ustvrdila da to ne odgovara istini. Ostala sam tamo sat, sat i pol. Od vremena do vremena čulo se udaranje nogom u vrata i kucanje na prozor i vika ljudi: ‘Ako je ne pustite, razbit ćemo vrata’. I pustio ju je, a otac i nekolicina osoba čekali su pred vratima. Kad je Bernardica izišla smijala se. «Zašto si tako radosna?» – pitali su je. A ona je odgovorila: «On (komesar) se sav tresao. Rese na njegovoj kapi su podrhtavale».
Sedmo ukazanje, utorak 23. veljače 1858: U pratnji 150 osoba uputi se Bernardica prema špilji. Pojava joj otkrije jednu tajnu «samo za nju». Osmo ukazanje, srijeda, 24. veljače 1958: Poruka Gospođe je: «Pokora! Pokora! Pokora! Moli Boga za grješnike! Poljubi zemlju kao pokoru za grješnike!» Deveto ukazanje, četvrtak, 25. veljače 1858: Prisutno je oko tristo osoba. Bernardica priča: «Ona mi kaže da idem piti s izvora. Nisam našla nego malo prljave vode. U četvrtom pokušaju mogla sam piti. I ona me je potakla da jedem travu koja se nalazila blizu izvora. Zatim je Pojava iščezla i ja sam otišla». Pred mnoštvom je netko upita: «Znaš li da te smatraju ludom kad činiš takve stvari?» Ona na to odgovori: «To je za grješnike».
Deseto ukazanje, subota, 27. veljače Prisutno je 800 osoba. Gospođa ne govori ništa. Bernardica pije vodu iz izvora i izvršava uobičajenu gestu pokore.
Jedanaesto ukazanje, nedjelja, 28. veljače 1958. Više od tisuću osoba sudjeluje kod ukazanja. Bernardica moli, ljubi zemlju i hoda na koljenima kao znak pokore. Zatim je odvedena k sudcu Ribes-u koji joj prijeti zatvorom. Evo kako je tekao dijalog između carskog državnog odvjetnika i Bernardice. S Bernardicom je pošla i njezina majka. Pitao me je kako se to odigralo u špilji. Sve sam ispričala, a on je napisao. Poslije mi je to čitao, kao što je to učinio i policijski komesar, što znači da je dodao neke stvari koje ja nisam rekla. Na to sam uzvratila: ‘Monsieur (gospodine), to ja vama nisam rekla’. On je govorio da sam rekla, a ja da nisam rekla. Konačno, poslije duge prepirke priznao je da je pogriješio i nastavio dalje s čitanjem i uvijek čitajući nove pogrješke, pri čemu mi je govorio da ima komesarovo izvješće, ali da ovo nije jedno te isto. Ja sam mu rekla da sam komesaru ispričala iste stvari i da je za komesara, ako je pogriješio, to još gore. Na to je rekao svojoj ženi da dovede komesara, a jednom gradskom službeniku da me odvede u zatvor na spavanje. Moja je majka već dulje plakala. Od vremena do vremena me pogledala i kad je čula da bi me mogli odvesti u zatvor, još je više plakala. Tješila sam je dok sam joj govorila: ’Ti imaš pravo što plačeš, budući da ćemo ići u zatvor, iako nismo ništa krive’. Onda nam je u jednom trenutku ponudio stolice, kada je izišao, da čuje odgovor. Moja je majka sjela jer se sva tresla poslije dva sata stajanja. Ja sam se zahvalila gospodinu državnom odvjetniku i sjela kao krojač na podu. Vani je bilo nekoliko ljudi koji su pogledavali kroz prozor. Kad su vidjeli da mi nikako ne izlazimo, počeli su udarati nogama o vrata. Iako je gradski službenik bio tamo, nije mogao vladati situacijom. Državni odvjetnik je izvirivao kroz prozor da ih umiri, ali su oni zahtijevali da nas se pusti, u protivnom ne će prestati udarati. Tada se odlučio da nas pošalje kući govoreći kako komesar nema vremena i da će se saslušanje nastaviti sutra».
Dvanaesto ukazanje, ponedjeljak, 1. ožujka 1858. Dogodilo se prvo čudo. Okupilo se više od 1500 osoba i među njima prvi put bio je i jedan svećenik. U noći pođe prema špilji Katarina Latapie, jedna lurdska prijateljica. Zamoči iščašenu ruku u izvorsku vodu. Osjetila je pokretljivost u svojoj ruci.
Trinaesto ukazanje, utorak, 2. ožujka 1858: PORUKA SVEĆENICIMA. Mnoštvo se povećavalo. Gospođa joj zapovjedi: «Idi i kaži svećenicima da se ovamo dolazi u procesiji i da se sagradi jedna kapelica». Bernardica je o tome rekla svećeniku Peyramale, župniku u Lurdu. Ovaj nije želio ništa drugo znati nego jednu stvar: Ime Gospođe. On zahtijeva još više od toga: Da procvjeta ruža ili divlja ruža na spilji u pol zime. Evo kako je tekao njihov razgovor: «Kakva je to gospođa?» Rekla sam mu, ja to ne znam. Naloži mi da se raspitam o njezinu imenu i da opet dođem i to mu reknem. Dan kasnije, kad sam stigla u špilju i započela svoju krunicu, pitala sam Gospođu po nalogu gospodina župnika za njezino ime, ali se ona samo nasmiješila. Kad sam se vratila gospodinu župniku sam rekla da sam izvršila nalog ali nema drugog odgovora osim jednoga smiješka. Na to me je upozorio da se s njime ne šalim i da bi dobro učinila kad tamo ne bih više išla. Nisam ga mogla poslušati. Kroz 14 dana bila sam tamo i svaki put pitala, a Ona se samo smiješila na to.
Četrnaesto ukazanje, srijeda, 3. ožujka 1858.: U sedam sati ujutro u prisutnosti tri tisuće osoba Bernardica se uputi prema špilji, ali ukazanja nije bilo! Poslije škole čuje u svojoj nutrini Gospođin poziv. Uputi se prema špilji i ponovno upita za njezino ime. Odgovor je opet bio jedan smiješak. Lurdski župnik ponovo kaže Bernardici: «Ako Gospođa doista želi kapelicu, neka kaže svoje ime i neka procvjeta ruža na špilji».
Petnaesto ukazanje, četvrtak, 4. ožujka 1858.: mnoštvo još brojnije (oko osam tisuća) čeka čudo na kraju ovih petnaest dana. Za ukazanja Gospa ništa ne govori. Župnik ustrajava na svome stavu. Za vrijeme od dvadeset dana Bernardica više ne ide prema špilji i ne osjeća neodoljivi poziv.
Šesnaesto ukazanje, četvrtak, 25. ožujka 1858: Pojava napokon otkriva svoje ime, ali ruža (ili šipak) na koju stavlja svoje noge za vrijeme ukazanja nije procvjetala. Bernardica priča: «SKLAPAJUĆI RUKE U ZNAK MOLITVE KOJE SU BILE ISPRUŽENE I OTVORENE PREMA ZEMLJI ONA PODIŽE SVOJE OČI PREMA NEBU I KAŽE MI: QUE SOY ERA IMMACULADA COUNCEPCIOU» (JA SAM BEZGRJEŠNO ZAČEĆE). Mlada vidjelica trčeći odlazi i bez prestanka na putu ponavlja riječi koje ona ne razumije. Ove riječi zbunjuju neustrašivog župnika. Bernardica nije znala ovaj teološki izraz koji označava Svetu Djevicu. Četiri godine ranije, 1854., papa Pio IX. proglasio je dogmu o Bezgrješnom začeću, to jest da je Blažena Djevica Marija začeta bez Istočnog grijeha.
Sedamnaesto ukazanje, srijeda, 7. travnja Za vrijeme ovoga ukazanja Bernardica je držala upaljenu svijeću u ruci. Već dulje vremena plamen njezine svijeće dodirivao je njezinu ruku, a da je nije opržio. Ovo potvrđuje i liječnik dr. Douzous koji je sve to gledao.
Osamnaesto ukazanje, četvrtak, 16. srpnja 1858. Bernardica osjeća tajanstveni zov špilje, ali je pristup zabranjen i zatvoren jednom ogradom. Ona pođe s druge strane Gave. «ČINILO MI SE DA SAM BILA PRED ŠPILJOM, U ISTOJ UDALJENOSTI KAO SVAKI PUT, VIDJELA SAM SAMO DJEVICU, NIKADA JE NISAM VIDJELA TAKO LIJEPU!»
SLUŽBENO PRIZNANJE UKAZANJA
Kad ulazite u baziliku Bezgrješnog začeća na desnoj strani niže može se pročitati u mramoru ugravirana svečana izjava biskupa, mons. Laurence-a: «Mi presuđujemo da se Bezgrješna Marija, Majka Božja stvarno ukazala Bernardici Soubirous 11. veljače i u danima koji slijede 18 puta u špilji Massabielle blizu mjesta Lurda; da ovo ukazanje ima karakter istine i da vjernici mogu u nj vjerovati. Naš sud ponizno prepuštamo sudu Svetoga Oca koji upravlja Sveopćom Crkvom.» Ova izjava biskupa Tarbes-a i Lurda je kapitalna: četiri godine poslije ukazanja,
18. siječnja 1862. priznaje ih autentičnim u ime Crkve. Već 28. srpnja 1862. formira istražnu komisiju «da prima i konstatira činjenice koje su se dogodile ili bi se još mogle dogoditi u Lurdskoj špilji. Ova komisija treba istraživati ozdravljenja povezana s vodom iz špilje. Je li ova voda prirodna ili natprirodna? Jesu li viđenja Bernardičina stvarna? Imaju li božanski karakter? Objekt koji se objavio, je li postavljao pitanja djetetu? Koja pitanja? Je li izvor
postojao i ranije? I biskup potiče Komisiju (od njega kao istinskog pastira potječe inicijativa da se utvrdi istina) na ozbiljan posao: istraživanje činjenica, ispitivanje svjedoka, savjetovanje s ljudima znanosti, naročito liječnicima koji su brinuli o bolesnicima prije ozdravljenja, ali i s ljudima upućenim u znanost fizike i kemije, geologije.
Da dođe istina na vidjelo, komisija ne smije ništa zanemariti. Poslije opisa ukazanja biskup tumači mudru sporost kada Crkva procjenjuje nadnaravnost činjenica: Ona traži sigurne dokaze prije nego ih proglasi božanskim, jer đavao može prevariti čovjeka prerušavajući se u anđela svjetla. “Nadahnula nas je Komisija koja je složena od mudrih svećenika: Pobožnih, učenih i iskusnih koji su ispitivali djecu, proučili činjenice, sve ispitali, sve odvagnuli. Pozvali smo i autoritet znanosti i mi smo uvjereni da je Ukazanje nadnaravno i božansko i ono što je vidjela Bernardica jest Presveta Djevica Marija. Naše uvjerenje počiva i na svjedočanstvu Bernardice, ali iznad svega na činjenicama koje su nastale i koje se ne mogu protumačiti nego božanskim zahvatom”.
