VJERA I DUHOVNOSTCRKVA

Sveti Franjo je lako prepoznavao u euharistiji kakav je Isus: ponizan, poslušan, jednostavan, siromašan

Sv. Franjo je imao duboku pobožnost prema Isusoj muci. Možda zaboravljamo takvog Franju. No, sjetimo se da je Franjo na svom tijelu nosio rane Isusove (stigme) i da je on prvi čije je stigma Crkva službeno priznala. Kad mislimo o Franji koji duboko u srcu nosi ljubav prema Raspetom, tad ga je teško zamisliti kao onog nježnog, nasmijanog Franju, Franju koji priča pticama ili pripitomljava vuka…

Najvažniji rani životopis o sv. Franji napisao je Chlano, a zove se “Ogledalo savršenosti”. Čini se kao da je nastalo nekoliko mjeseci nakon Franjine smrti. Opisati Franjinu duhovnost zapravo je kao da opisivate što je to kršćanska savršenost. Ići stopama svetog Franje značilo bi ići putem kršćanske savršenosti.

Poznate su legende o svetom Franji sabrane u knjizi “Cvjetići svetog Franje”. Zgode u kojima se pobožnost smije ljudskoj logici. Međutim, (kako objašnjava o. Hardon) riječ “legenda” se često uzme kao “mit” tj. kao nešto prema čemu treba biti vrlo sumnjičav. No nije to baš tako. Ove zgode su nam prenijeli prva Franjina subraća što govori u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Ljudi koji vole svetog Franju čitaju te “cvjetiće” i često ne čitaju ništa drugo. To im je dovoljno. Moguće da se neke od tih zgoda nikada nisu zbile. Pa što? Možemo vjerovati. O. Hardon  kaže da bi “Cvjetiće” uvrstio u vrlo vrijednu literaturu.

Ima jedan francuski protestant, kalvinistSabatier, koji je čak poštovan i u katoličkim krugovima kao Franjin životopisac. Franjo kakvog nalazimo tu nije onaj Franjo na kojeg smo navikli. Pisac ga je svetog Franju protestantizirao. Ništa čudno, ako je pisac Calvinist. U svakom slučaju, vidimo da je Franjo utjecao ne samo na katolike, nego i na ostali svijet.

A kakva je zapravo duhovnost svetog Franje?

Budući da je Bog za Franju na prvom mjestu, Bog je onaj pred kojim Franjo ima stav klanjanja i hvale. Svaki drugi oblik molitve proizlazi iz toga stave poniznog stvorenja prema svom Stvoritelju.

Pobožnost prema sv. muci Isusovoj. Franjo se nikad nije prestajao diviti Bogu koji je postao čovjek zato da bi za nas trpio. Zato je Franjo bio tako zaljubljen u križ. Njegov učitelj je zagrlio križ. Franjo je bio nogama na zemlji, vrlo praktičan, i prihvaćao je onaj izvor trpljenja koji većina redovnika želi isključiti, a to su – drugi ljudi, nekada i oni najdraži.

Pobožnost prema euharistiji. Za Franju Isus nikada nije zapravo napustio zemlju. On je tu. U hostiji. On bi pričao o euharistiji – pričajući o Isusu. Pred Presvetim sakramentom se ne priča o Isusu – nego se priča – Isusu. Pred presvetim sakramentom? Što mislite kad to kažete? Pred Isusom. Franjo je lako prepoznavao u euharistiji kakav je Isus: ponizan, poslušan, jednostavan, siromašan.

Duhovna radost. O kako je Franjina radost bila – duhovna. Za njega je radost bila kad netko drugi od njega pravi budalu. Kad objašnjava braći što je savršena radost – vidimo da on time misli da mirno prihvaćanje raznih poniženja.  Sveti Franjo kao da ne govori istim riječnikom kao mi. Za naš svijet radost je nešto što proizlazi od tijela. Dobar hrana, dobar odmor, piće, spolni užici. A onda tu je i radost emocija. (O. Hardon priča kako ga je rektor zamolio da ode s bratom svećenikom poslušati neku simfoniju, koja njega osobno nije uopće zanimala, ali je koristio vrijeme za molitvu. Primjetio je kako je njegov subrat kao u ekstazi dok sluša glazbu, dok je on uspio čak i zaspati.) Postoje i druga zadovoljstva, osim glazbe. kao npr. postići neki zacrtani cilj. I Franjo je bez svega toga mogao u svojoj duši, tamo gdje boravi s Bogom, biti savršeno sretan, kao da je u ekstazi.

Bratska djelotvorna ljubav. Kod franjevaca je naglašena ova bratska ljubav. To je ujedno i način kako pokazati svoju ljubav prema Bogu. Franjo bi znao oštro ukoriti braću koja bi zakazivala u bratskoj ljubavi.

Vjernost Crkvi i Crkvenom učenju. O. Hardon priča kako bi u prilici da održi propovijed na sprovodu jednoj časnoj sestri, franjevačkoj poglavarici koja je bila uzorna po pitanju duhovnosti sv. Franje, za razliku od ostalih čija zajednica se raspala. Ona je zapravo umrla slomljena srca gledajući što se događa sa franjevačkom zajednicom. Njihov problem bio je što se jednostavno nisu držale crkvenih direktiva. O. Hardon je pričao oko 15 minuta.  Između ostalog rekao je. “Postoje tri stvari o majci poglavarici koje je lijepo opisuju. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj siromaštva. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj jednostavnosti. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj Crkve. Ova zajednica će preživjeti samo ako se vratite karizmi svoga utemeljitelja, na kojoj ste utemeljeni.”. “Znam da nitko nije snimio tu propovijed… govori o. Hardon… A zajednica me nikad više nije pozvala.”

Franjevačko siromaštvo. Naglasak je na nasljedovanju siromašnog Krista. Siromaštvo na zemlji je stoga da bude odraz Isusova siromaštva koji se odrekao i samog neba radi nas, te sišao k nama u svojoj poniznosti. Tu su tri stvari povezane: siromaštvo, poniznost i lišavanje samog sebe. Što god drugo siromatvo može značiti ono znači i odricati se onoga na što imaš pravo. U svakom slučaju nasljedovanje Isusove poniznosti je izraz ljubavi prema Bogu. Kao što je Franjo želio nasljedovati osobito Isusa u njegovom siromaštvu tako je sv. Ignacije u poslušnosti, sv. Dominik u mudrosti… Franju je osvojio ponizni Bog, koji se utjelovio kao čovjek. Bog koji je kao čovjek – bio rođen od žene, devet mjeseci bio u utrobi svoje majke, rodio se u štalici, umotan u pelene, godinama živio skrovitim životom u Nazaretu, podnosio razna poniženja u svojoj muci, pljuvanja, bičevanja, … sve je t za Franju – ponizost Božjeg utjelovljenja.

Bog je postao čovjek. Bog je ponizan. Sam sebe je ponizio tako što je skrivao svoje božanstvo. To je poniznost.

A oholost koja vlada u svijetu? Ne samo da želi pokazati što ima, nego želi još i preuveličati, pretvarati se da ima još i više.

Koja je Franjina motivacija?

Kao prvo – voljeti nekog znači željeti biti kao on. Ako volim Isusa koji se ponizio i ja se želim poniziti. Drugo – tako mogu bolje voljeti svoje bližnje. Moglo bi se reći, pa mogu voljeti svoje bližnje i bez da prakticiram siromaštvo, ali sigurno je da je plodonosnije ako živim siromaštvo i na izvana, jer onda ono izvana postaje simbol onoga što živim unutra. Ako želim ikakav plodonosan rad s drugima ili ću se odlučiti za poniznost ili nikada neću duše pridobiti za Krista. Na druge mogu utjecati jedino oni ljudi koji su ponizni.

Imati pravo na nešto, a ipak se lišiti tog prava (kao u pitanju bilo kojeg od zavjeta: čistoća, siromaštvo, poslušnost) je nešto što je Bogu milo. I sam se Isus lišio svoga prava. Da Isus nije tako živio mi ne bismo znali da je to nešto Bogu ugodno. Bog je došao na zemlju i živio među ljudima prakticirajući i siromaštvo i čistoću i poslušnost.

Sad imamo desetke tisuća franjevaca (bilo da su fratri tj. manja braća, kapucini ili konvetualci) koji ne prakticiraju potpuno osobno siromaštvo, a još je manje franjevačkih zajednica koje bi kao zajednice prakticirale potpuno siromaštvo, tj. ovisnost o Božjoj Providnosti.

www.medjugorje-news.com/magnifikat.hr

Vezani članci

Back to top button