Svećenik odgovara: Treba li moliti potpuni oprost za dušu samoubojice?
U našoj se obitelji dogodilo samoubojstvo jednog člana. Radi se o manjoj sredini. Trebam li se bojati da će takve ideje možda doći meni ili mojoj djeci i kako se osloboditi etikete koju nam je selo pripisalo? Imam osjećaj da svi mi koji smo živi nosimo etiketu zbog toga čina za koji se odlučio jedan naš član. Treba li moliti potpuni oprost za dušu samoubojice?
Da, bilo bi dobro, u onim vremenima kada Crkva dopušta potpuni oprost, moliti za dušu samoubojice, moliti za njega da mu Gospodin bude milosrdan te da ga primi u svoje nebeskog kraljevstvo. Samoubojstvo kao čin bezumlja, kada čovjek izgubi smisao i nažalost samome sebi oduzme život, nije nešto poput zarazne bolesti što bi prešlo s jednog člana obitelji na druge, no nekada se ta matrica nažalost može ponoviti ako ni drugi članovi obitelji ne vide izlaz iz svojih životnih situacija, pa učine ono što je učinio jedan član. Stoga, ako je potrebno, valja potražiti duhovnu ili psihološku pomoć za ostale članove obitelji koji su se susreli s činom samoubojstva jednog člana kako bi pronašli načine da se iz toga izvuku, osobito ako su tako jako pogođeni da više ne mogu pronaći smisao svog života. S djecom treba razgovarati o tome, pokazivati im smisao, upućivati ih na Boga i Božje milosrđe, poticati ih da osmisle svoj život, da budu u životu radosni, zahvalni, da se ostvaruju i kao ljudi i kao vjernici.
Nažalost, skloni smo ljudima stavljati različite etikete iz njihove prošlosti. To nikako nije kršćanski jer Isus nikada nikome nije stavljao etikete. Kad nam Bog nešto oprosti, onda nam to i otpusti i ne spominje se grijeha naše prošlosti, nego nas gleda onakvima kakvi smo sada. Đavlova je zamka kada nas uvjeri da smo mi grijeh, a onda se mi nekad prema drugima znamo tako ponašati govoreći: “To je obitelj samoubojice, oni su skloni tome…” Trebamo se čuvati takvih osuda. Iz odgoja nam je dobro poznato da kad u nekoga uperimo prst, tri prsta usmjerena su prema nama. To znači da smo mi tri puta gori od onoga kome nešto pripisujemo ili kakvu etiketu na nekoga stavljamo. Zato se trebamo osloboditi etiketiranja ljudi, već kao kršćani, susjedi, prijatelji, trebamo imati osjećaj za njih, ponuditi im blizinu, kršćansko suosjećanje, duhovnu pomoć, moliti za njih i pomoći im da se izvuku iz trenutaka tuge i da ne upadnu u očaj, da ne padnu u takvo stanje duha u kojemu neće pronaći drugi način izlaska osim suicida.
Ovom prilikom također Vam izražavam blizinu, sućut i molitvu da svi zajedno iziđete iz ove situacije neokrnjeni, s vjerom i pogledom prema gore, prema nebu, gdje Krist sjedi zdesna Ocu. To je naša nada i naša sigurnost. U konačnici, Bog je naš mir!
Na ovo i druga pitanja u petak, 15. ožujka u emisiji HKR-a “Halo, velečasni?” odgovarao je vlč. Damir Ocvirk, župnik Župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci
