TOMISLAV IVANČIĆ: KORIZMA JE VRIJEME KOJE MENE IZAZIVA

Korizma je za nas obično glas koji nam kaže da ne treba petkom jesti meso i da se petkom moli križni put. Ali, to je premalo za jednu pravu korizmu. Ako ne napravimo ni ove godine jedan snažniji, odvažniji korak u korizmi, bit će nam nevjerojatno žao čitavu vječnost kako to da nismo iskoristili ovdje ovo malo vremena što smo ga dobili na zemlji, piše portal hagio.hr .

Što to znači? Sjetimo se da su Izraelci nakon izlaska iz egipatskog ropstva morali 40 godina biti u pustinji. Zašto? Zato da bi se obratili od svoje nevjere i da bi povjerovali da mogu ući u obećanu zemlju. Samo zato što nisu vjerovali, oni nisu mogli ući. Zamislite, 40 godina taj narod koji je izašao iz egipatskog ropstva, koji je prošao kroz Crveno more tako čudesno, nije vjerovao. Četrdeset godina se mučio da povjeruje Bogu. I ne samo to, nego čak i Mojsije koji je bio vođa čitavog tog puta i izlaska iz Egipta i ulaska u obećanu zemlju. Sam Mojsije nije mogao povjerovati. Zbog svoje nevjere ni on nije ušao u obećanu zemlju, nego je umro prije toga. 

Drugim riječima, korizma nas zapravo opominje da bi trebalo nešto napraviti  i da ako mi kršćani danas nismo sposobni svjedočiti svojim sunarodnjacima, ateistima i agnosticima, tko je Isus Krist, onda znači da i mi još nismo ušli u obećanu zemlju.  

Isus govori o kraljevstvu Božjem. Kraljevstvo Božje je ono kamo mi trebamo ući. On kaže: „Evo stojim pred vratima!“ Isus kaže da je kraljevstvo Božje tu blizu i on naglašava neprestano kako se u kraljevstvo Božje ulazi time da se obratimo i vjerujemo. Obraćenje znači da gledamo u ono što stoji pred nama, a vjerovati znači imati povjerenje u onoga koji nam kaže da će nam biti dobro u Kraljevstvu Božjem.

Jer kraljevstvo Božje je prestanak svih patnji i svih muka. 

Kraljevstvo Božje je Božje vladanje svijetom, tad prestaje đavolsko i prestaje vladanje grijeha. Prestaje patnja, muka, smrt, grijeh, krivnja, depresija,starost i muka. To je kraljevstvo Božje!

Ali, koliko godina već živiš? I kako to da još nisi ušao u to kraljevstvo? Kako to da si već toliko godina živio, možda dvadeset, četrdeset, šezdeset, osamdeset godina i da ti još nisi ušao u tu obećanu zemlju, za koju je Isus rekao: „Obratite se i vjerujte i uđite unutra!“  Zar ne, moramo nešto novo napraviti!?

Obratiti se znači početi gledati u sasvim drugom pravcu. Obratiti se znači više ne gledati u svoju bolest i smrt i patnju. Više ne gledati ni u svoje grijehe, ni krivice, nego gledati u Božji dolazak, u Isusa Krista i njegove oči, u Oca nebeskoga koji te grli, naginje se nad tobom i gotovo plače, zašto nećeš ući u njegovo Kraljevstvo, u njegov naručaj!?

Zašto nećeš sjesti na njegova koljena i da uživaš ljepotu njegova života? Zašto se hoćeš mučiti i trošiti uzalud vrijeme i prostore? 

Postoje tu na dohvat tvoje ruke dva svijeta, jedan je svijet grijeha, to je taj svijet koji nas muči i koji nam ne da živjeti sretno. Jedan je svijet krivnje, svijet negativnosti, taj svijet patnje, bolesti, gripe, smrti, a drugi je svijet slobode zdravlja, mira. Drugi je svijet života i stalne prisutnosti Božje i svijet u kojem nema straha od grijeha ni krivice.

Zašto ne ući u taj svijet? I kako to da mi ne znamo da to stoji pred vratima i da to na nas čeka? A toliko molimo u Očenašu: „Dođi kraljevstvo tvoje!“  I mi stalno mislimo da je to kraljevstvo Božje negdje daleko pa da treba doći a to je sasvim krivo. Kad mi kažemo: „Dođi kraljevstvo tvoje,“ to znači: „Evo, Bože ja ti dopuštam da tvoje kraljevstvo uđe u mene!“ To je značenje! 

Ali ti misliš drugačije: Kraljevstvo Božje je negdje daleko, moram moliti Boga, pa ga zazivati, stalno moliti 7 Očenaša, pa 12 Očenaša, pa 24, da bi Kraljevstvo Božje došlo! Ako misliš da trebaš Boga uvjeriti da treba to Kraljevstvo iz daleka doći, onda naravno da nikada to Kraljevstvo k tebi ne može doći, jer ono stoji pred tvojim vratima i čeka da ti otključaš.

Dakle, ne radi se o tome da ono treba iz daleka doći, nego o tome da ti otvoriš vrata. „Evo, stojim pred vratima i kucam i tko mi otvori unići ću k njemu i večerati s njime!“ 

Dakle, to je ono prvo zašto je korizma tu. I samo se zamisli koja je to već korizma u tvome životu!? Jesi li bar u jednoj doživio svoju slobodu, blizinu Božjeg kraljevstva? Jesi li ikada otvorio vrata i rekao: „Bože, evo, smiješ u meni djelovati sa svom svojom snagom!“ Ili si ti kao Mojsije koji nikad neće ući u obećanu zemlju, zato što ne vjeruje da je ona tu. Zato što misli da je ona daleko, a ona je tu sasvim blizu. Evo, to je ono prvo što je potrebno vidjeti u korizmi.

Drugo! Korizma je vrijeme teških kušnji! Sjetimo se da je Isus bio 40 dana u pustinji. I to znate kada? Tek kad je došao na Jordan i krstio se. Nakon što je Duh Sveti sišao na njega, dakle, nakon što je bio obasjan ozgor i ispunjen silinom treće Božanske osobe, Duha Svetoga koji je i duša Crkve, tada je otišao u pustinju. 

Toliki ljudi među nama imaju iskustvo dobrih duhovnih vježbi i da ih je to osvježilo čak i u korizmi. Drugi imaju iskustvo susreta s Isusom Kristom i misle da su oni već vrhunski ljudi i vjernici. Treći imaju iskustvo vjere. Četvrti iskustvo molitve. Peti imaju duboko iskustvo da mogu drugima svjedočiti kako je kršćanstvo zapravo iskustvo, a ne samo znanje. Kako je to život, a ne samo razumijevanje. Imaju to, ali ipak i oni se znaju posvađati, rastaviti, ne razumjeti se. Zašto? U pustinji su! 

Oni još nisu prošli svoju pustinju. U pustinji biti, znači odupirati se napastima zloga, đavla, demona. A demona u nama ima na tisuće i tisuće. To su demoni sebičnosti, demoni škrtosti, demoni ogovaranja, demoni bludnosti i nečistoće i preljuba. To su demoni pornografije, demoni svađe, srdžbe, mržnje, krađe, ogovaranja, osuđivanja, razuzdanosti, nesposobnosti da budeš gospodar nad jelom i pićem, nad televizijom, i nad igricama itd., nad svojim seksom i nad svojim cigaretama, nad svojim alkoholom i svojom crnom kavom. Nisi sposoban biti gospodar. Sve su to demoni koji te muče iznutra i ne daju ti mira. Oni te u korizmi još više počnu napadati. A onda su tu demoni različitih grijeha i napasti koje stalno dolaze. 

Kaže sv. Jakov: „Požuda nas napada!“ Što je požuda? Požuda je velika čežnja da se ispuni ono što nagon hoće: nagon za jelom, nagon za pićem, nagon za užitkom, nagon za bilo kojim užitkom, nagon za cigaretama, nagon za stotine stvari, za drogom i sl. I ta požuda želi da se ona ispuni i kad ti pristaneš na tu požudu tad si načinio krivnju, grijeh, kaže sv. Jakov. To je drugi korak gdje nas zlo i grijeh najprije napastuje, a onda uđe u naš život. Tad si već sagriješio. A onda kad to izvršiš, ne samo da si rekao: “Da, ja ću uzeti drogu,“ nego si ju sad zbilja i uzeo, e sad si mrtav, kaže sv. Jakov. Dakle, požuda najprije napastuje, kad pristaneš na taj užitak, tad si sagriješio, a kad napraviš to, uzmeš taj užitak, tad si mrtav, jer grijeh ubija čovjeka. 

I iz te smrti može te osloboditi samo Isus Krist.

I zato u pustinji njega moraš tražiti, kada je korizma moraš ga tražiti, svaki čas, svaki tren. Sjetimo se da je Isusa napastovao zao duh upravo time da ima kruha. Dakle, ono što je prvo u našem životu: imamo li što jesti, a što ako nestane kruha? Strah, strah nas hvata od gluposti. A Isus kaže: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta!“ A onda ga je napastovao neka mu se pokloni, da će mu dati sva bogatstva svijeta, jer, Adam i Eva su nažalost u zemaljskom raju, iako im je Bog dao da oni upravljaju svijetom,  oni su to predali đavlu u ruke. I đavao kaže: „Ja sam dobio vlast nad tim, evo, pa ću dati tebi Isuse, ako mi se pokloniš.“ Isus kaže: „Neee, samo se Bogu klanjam, nikome, ni jednom stvorenju!“ Prekrasno, pobjeđuje! Onda ga ovaj odvede na vrh jednog visokog zida hrama Jeruzalemskog i kaže: „Baci se dolje, jer piše u 91. psalmu da će anđeli paziti na tebe da ne zapneš gdje nogom i da ćete paziti da se ne ubiješ i da se ne ozlijediš!“ Isus kaže: „Odlazi sotono, marš od mene, sram te bilo!“ Onda su došli anđeli i služili mu.

Korizma je vrijeme kada  treba znati svojim grijesima i negativnostima, svojim lošim navikama i zlima u koje smo upali i koji su postali naš drugi ja, njima reći: „Ne!“ 

Korizma je ujedno vrijeme kad treba čistiti polje naše duše. I sjetimo se da u proljeće seljaci čiste polja od svega što je ostalo i onda to spale, a zatim oru, pobrnaju i zasiju ta polja. Korizma je vrijeme kada bi trebalo očistiti tvoju dušu. Zato je ispovijed, ali obično mi ispovijed napravimo toliko formalno i toliko brzo, samo da kažemo napravili smo korizmenu ispovijed. 

Ali zašto ne bi jednom obavili životnu ispovijed? Što znači životna ispovijed? To znači napraviti fundamentalnu opciju. Ne tako da sve grijehe svoje prošlosti ponovo ispovijedaš. Ne! Nije to životna ispovijed. 

Životna ispovijed je to da ti jednostavno postane žao što si cijelog svoga života griješio, negativno govorio, razarao sebe, svoju pamet, svoj mozak, jer znaš da svaka negativna riječ, nemoralno djelovanje, razara tebe, a vrijeđa Boga, jer si razarao njegov svijet.

Što si sebe vrijeđao, ljude oko sebe, prirodu i sve drugo, tako da sve oko tebe plače zbog toga. Trebalo bi sve to jednom fundamentalnom opcijom izreći: Žao mi je Bože zbog cijelog mog života, neće više biti tako, odlučujem drugačije. E, tada bi to bilo nešto dobro. Tada bi krenuli pravim putem.Korizma 

Fundamentalna opcija znači: „Kajem se ama baš za svaki grijeh, žao mi je, želim Isuse, da svaki i najmanji grijeh, a osobito one teške moje grijehe uzmeš u svoje ruke i da ih pribiješ na svoj križ i da ih baciš u dubine mora, u dubine pakla, da me više ni jedan grijeh više ne može optuživati.

O kako je dobro tako nešto napraviti, fundamentalnu opciju, čitav svoj život očistiti odjednom. U korizmi možeš više puta, tako da kad više puta to radiš onda osjećaš kako sve dublje i svestranije činiš nešto dobro, kako čistiš svoje polje da može Božja riječ u korizmi pasti na njivu koja je izrovana i da to onda nikne, a to je najvažnije.

Prvi korak koji bismo trebali napraviti u korizmi jest sjetiti se: korizma je vrijeme koje mene izaziva, to je moj dom, to je moje polje, to je moja zadaća. Korizma je zov moje duše, to je vapaj moga srca, to je moja savjest koja me zove: „Daj me rastereti, učini me sretnom. Korizma, to je najdragocjenije vrijeme crkvene godine i kad se očistiš tada ćeš cijele godine uživati u zdravlju, u miru, u blagoslovu. A ljudi će  te pitati što si napravio? Ništa, samo sam ušao u korizmu kao Isus i opro se svim napastima, očistio od poroka svoju dušu i postao novi.

I napokon još nešto je korizma, a to je: ona predstavlja tzv. askezu. Askeza, obično mislimo da znači odricanje, a ona je nešto drugo. Pokušat ćemo u drugom dijelu govoriti o tome. 

Razmišljaj što je to rečeno? Promatraj to, gledaj pustinju, gledaj kako trebaš ući u Kraljevstvo Božje, gledaj kako su u toj pustinji napasti, a gledaj kako ti možeš napraviti fundamentalnu opciju, postat nov čovjek i oprijet se svemu što je zlo.