Svjedočanstvo: Kako me je Bog oslobodio od zloduha žalosti
Konačno sam 1935. godine stigao do kraja svojih snaga i Bog mi je neočekivano priskočio u pomoć. Čitao sam početak 61. poglavlja proroka Izaije u kojem se opisuje nadnaravno djelo Duha Svetoga kao svjedoka poruke Evanđelja, redak koji je Isus primijenio na sebe u nazaretskoj sinagogi (vidi Lk 4,16-21).
Stigavši do 3. retka, gdje piše „ruho radosti mjesto duha žalosti“, što se u nekim prijevodima navodi kao „duh težine“ ili „duh očaja“, nisam mogao nastaviti s čitanjem. Kao da je taj izraz, duha žalosti, bio podcrtan nekom nevidljivom tintom. Iznova sam si to ponavljao: duh žalosti. Je li to bila Božja dijagnoza mojeg stanja? Je li bilo moguće da sila s kojom sam se borio nije bila od mene nego od druge osobe, od zloga duhovnog bića koje se nekako naselilo u moj um? Sjetio sam se izraza koji sam jednom čuo, ali ga nisam razumio: familijarni duh. Odnosi li se to možda na nekakvu silu zla koja se zakačila za članove obitelji i jednostavno nastanjivala iz generacije u generaciju?
Razmišljao sam o dijelu očeva karaktera koji me uvijek zbunjivao. On je bio dobar, moralan čovjek i uspješan oficir koji se umirovio s činom pukovnika. Devedeset i osam posto vremena ponašao se kao pravi Englez. No u tih dva posto vremena znao sam uočiti nešto što mi nije nalikovalo njemu. Uznemirio bi ga neki naizgled beznačajan događaj i sljedeća dvadeset i četiri sata bi samo šutio. Zatvorio bi se i od moje majke te ne bi otvarao usta ni da kaže „hvala“ za šalicu čaja. Potom bi se, bez ikakvoga vidljivog razloga, opet vratio u svojeg uobičajenog, uljudnog sebe.
Imajući to na umu, uvidio sam da me isti „mračni dug“ pratio čitavog života, od djetinjstva pa sve dotad. Očito je izučio moj temperament i dobro su mu bile poznate moje slabosti i reakcije. Znao je kad ću biti najranjiviji pritiscima i imao je samo jedan cilj: da me spriječi u učinkovitom služenju Kristu.
Bio je to odlučujući trenutak za moj život. Uvijek sam smatrao depresiju i negativne stavove dijelom svojeg karaktera, nečega s čime sam se rodio. Osjećao sam se krivim jer nisam bio „bolji“ kršćanin. No tada mi je postalo jasno da moja borba uopće nije bila protiv moje osobnosti. Odmah mi je Duh Sveti donio u misli obećanje iz Joela 3,5: „svi oni koji budu zazvali ime Gospodnje bit će spašeni“. Iz proučavanja hebrejskog jezika znam da ovaj glagol također znači „izbaviti, osloboditi“. Odlučio sam primijeniti ovo obećanje na svoj život. Pomolio sam se otprilike ovim riječima: „Gospode, pokazao si da me ugnjetava duh žalosti, ali si Mi u Svojoj Riječi obećao da ću biti oslobođen ako zazovem Tvoje ime. Zato zazivam Tvoje ime da me sada oslobodiš, u Isusovo ime!“
Odgovor je bio trenutačan. Na mene je sišlo nešto poput ogromnoga nebeskog usisavača što je odnijelo svu tu sivu izmaglicu koja me neprestano okruživala. Istovremeno, osjetio sam kao da je nešto sišlo s mojih prsa te sam uzdahnuo. Bog je odgovorio na moju molitvu. Odjednom mi se sve činilo svjetlijim, ljepšim. Osjećao sam se kao da mi je s leđa pao veliki teret. Bio sam slobodan! Čitav sam život bio tlačen. Bilo je čudno biti konačno slobodan. No ubrzo sam otkrio da je sloboda bila normalna, a potlačenost nenormalna.
Moj stari neprijatelj nije odustao od mene; i dalje sam se morao hrvati s njime. Razlika je bila u tome što me sada napadao izvana, a ne iznutra. Postupno sam naučio kako mu se oduprijeti. Glavni je cilj napada bio da me gurne u pesimističnu reakciju i stav. Kada bi sve išlo ukrivo, počeo bih razmišljati o tome što je sljedeće što bi se moglo dogoditi negativno. Ubrzo nakon toga osjetio bih općepoznati sivi oblak iznad glave i ramena. Bog me naučio vrio važnu lekciju: učinio je za mene ono što nisam mogao, ali nije kanio obavljati ono što sam mogao. Bog je odgovorio na moj vapaj i oslobodio me duha žalosti, ali me nakon toga držao odgovornim za duhovno discipliniranje mojih misli.
Bilo mi je jasno da trebam nešto čime ću zaštititi um. (…)
Izvor: Book.hr
