Svjedočanstvo časne sestre: Naslonila sam se na Gospino rame a ona me je zagrlila
Susan Mc Greath ravnateljica je biskupijskog središta za duhovnu obnovu Emaus u New Jerseyu, SAD. U Međugorje je prvi put, zapravo i bez puno informacija što se to u njemu događa, došla prije dvadeset i dvije godine. Već je na tom hodočašću osjetila da će se opet vratiti, što se kasnije i pokazalo. Svjedočanstvo časne sestre: Naslonila sam se na Gospino rame a ona me je zagrlila:
Sestro Susan, predstavite se našim čitateljima.
Rođena sam prije mnogo godina u jednom irskom selu koje po mnogo čemu podsjeća na Međugorje. Odrasla sam na farmi. Moji roditelji imali su desetero djece. Kad sam prvi put došla u Međugorje ovdje sam našla poljoprivredni kraj sličan momu zavičaju. Kao i u mom rodnom mjestu, ljudi su živjeli od onoga što su proizveli u polju. Odrasla sam slobodno trčeći po poljima.
U kongregaciji Siromašnih službenica Majke Božje.
U osamnaestoj godini napustila sam Irsku i u Engleskoj se upisala u medicinsku školu, a već s osamnaest i pol godina počela sam raditi kao medicinska sestra i to sa sestrama kongregacije «Siromašne službenice Majke Božje», zajednice kojoj danas pripadam. Kod njih sam se školovala, no kroz vrijeme koje sam bila s njima ja sam se zaljubila u tu kongregaciju. Kad sam završila školu i kad je moj najmlađi brat imao samo šest mjeseci, ušla sam u ovu kongregaciju. Bilo mi je teško napustiti svoju obitelj jer smo bili jako bliski, a napose sam voljela najmlađu braću i sestre kojima sam bila kao mama.
Svom malom bratu Gabrijelu bila sam čak i kuma. Hvala Bogu, i dan-danas smo veoma bliski. Kad sam završila školu, zajednica me poslala u planine Apalači, u Sjedinjene Američke Države. Pomagala sam ljudima koji su radili u rudnicima. Mnogi koji su trebali našu pomoć imali su, nažalost, pluća uništena otrovima iz rudnika. To su bili veoma siromašni ljudi. U to vrijeme nisam gajila veliku pobožnost prema Gospi. Mi jesmo u kući molili krunicu, ali nekako to nisam osjećala važnim. Oduvijek sam voljela Boga Oca i osjećala sam da uvijek mogu biti s njim, biti njegovo ljubljeno dijete. Puno puta sam se obraćala Gospi da mi pomogne produbiti pobožnost prema njoj; jako sam željela imati majku, osobito nakon što je umrla moja majka. No ništa se nije događalo, kazala je sestra Susan.
U kući Emaus
Nakon što sam u rudnicima i na tim planinama provela 11 godina, premjestili su me u New Jersey. Prošle su tri godine života u toj sredini i onda sam saznala za događanja u Međugorju. Ubrzo se okupila jedna skupina koja je željela ići u Međugorje. Odlučili smo učiniti sve što je potrebno da se to putovanje organizira, jer zapravo u to vrijeme nitko nije niti znao što je Međugorje, što se stvarno u njemu događa.
Kad se sve to događalo? Kad ste prvi put i kako čuli o Međugorju?
To se događalo prije 22 godine. Jedan svećenik prezbiterijanac – dakle nekatolik, saznao je iz nekih novina ili od neke agencije o međugorskim ukazanjima. Tada je bilo teško i okupiti ljude koji bi htjeli ići jer su mnogi mislili kako nije pravo vrijeme za to, jer Crkva nije odredila jesu li ukazanja autentična. Ipak se okupila skupina od četrdeset osoba i došli smo u Međugorje, kazala je sestra Susan.
Prije nego nastavimo razgovor o Vašim dolascima u Međugorje, kažite nam nešto više o svojoj zajednici, odnosno kući za duhovnu obnovu Emaus, jer ste zahvaljujući njima prvi put i došli u Međugorje. Što je kuća Emaus?
U tu kuću sam bila upućena prije 23 godine. Prvi put sam se našla u situaciji da upravljam jednom kućom za duhovnu obnovu. Najljepše je to što sam kao ravnateljica kuće, budući je Emaus biskupijska kuća za duhovnu obnovu, imala priliku kontaktirati sa svima u biskupiji pa tako sam mogla i najaviti to putovanje, kazala je sestra Susan.
Na drugom hodočašću Gospu sam osjećala tako blizu kao da sjedim uz nju i kao da je moja glava na
njezinom ramenu, na njezinim njedrima. Ne pretjerujem kad kažem da sam mogla osjetiti i toplinu i
miris njezina ruha. Osjećala sam kako me kao majka grli, a ja sam se samo još više prislanjala uz nju.
Taj put Gospa je zaista postala moja majka.
Objavili smo ga na svim mjestima diljem biskupije i, da budem iskrena, na koncu smo bili iznenađeni da je 45 ljudi odgovorilo na poziv. Rekli su mi da oni nemaju pojma kamo to idu, ali da vjeruju da ću ih odvesti na neko dobro mjesto.
Moja Majka je ovdje
Nitko od nas, uključujući i mene, nije zapravo znao kamo idemo niti što ćemo naći. S nama je bio svećenik. U ponoć smo stigli do svoga doma, smjestili se i nakon večere otišli spavati. Ujutro smo rano ustali i susreli se s našim vodičem. Prvo što je učinio nakon što smo u crkvi bili na Misi na engleskom jeziku – a moram spomenuti kako sam bila jako iznenađena kad sam vidjela 30 svećenika koncelebranata – odveo nas je na Brdo ukazanja. Dok smo se penjali na Brdo ukazanja, sama sam sebi rekla: »Znam da je ovdje Gospa. Osjećam je i mogu je dodirnuti. Moja Majka je ovdje.» Nisam se mogla dovoljno nauživati odlazeći na to brdo.
Kasnije sam svojima u skupini rekla ako tko opet želi ići na Brdo ukazanja moliti sa mnom, dobro je došao. Kazala sam da idem u 11 sati navečer i da ću ostati sve do 3 sata ujutro. Na moje iznenađenje, tu večer ih se pojavilo četrdesetero. Drugom prilikom sam im najavila kako ću na Brdo ukazanja ići ujutro oko 4 sata kako bih mogla gledati svitanje zore nad Gospinom crkvom. I to jutro ih je pošlo također četrdesetero. Osjećala sam se kao onaj čovjek koji je u pola noći došao svome prijatelju i nije odlazio dok mu prijatelj nije dao dovoljno kruha. Nisam bila spremna otići iz Međugorja i ostaviti Gospu sve dok ne budem bila sigurna da je ispunila cijelo moje srce i dok se ja nje zasitim. Ponekad se, u nekom trenutku svoga života, zateknem kako mi Gospa previše nedostaje.
Ljudi s kojima sam hodočastila bili su prekrasni. Tako su puno molili. Sve bi učinili da naprave jedno dobro, pravo hodočašće. Na koncu našega hodočašća svi smo se zavjetovali kako ćemo odabrati svećenika kojemu ćemo posvetiti jedan dan u tjednu, moliti za njega i njegove nakane. Mogu samo reći da i danas, nakon dvadeset godina, još uvijek održavamo svoje obećanje. Molimo za svećenike koje smo odabrali, kazala je sestra Susan.
Svojim smo se kućama vratili drukčiji
Po povratku s hodočašća osjećalo se da smo bili na pravom putu, da nas je netko pravilno vodio, obučio i odgojio. Ono što sam duboko osjetila jest da smo u Međugorju primili zdravu poduku kako se u njemu Gospa zaista ukazuje – Gospa je u njemu. Svi smo se svojim kućama vratili novi, drukčiji ljudi. Znala sam da nitko od nas ne će više biti isti. I što još reći, nego: Gospa je ona koja nas uvijek poziva natrag.
Gospa uvijek, kako i sami kažete, nađe načina da nas ponovno vrati k sebi. Možete li usporediti svoja hodočašća, ono prvo o kojemu ste govorili, s onima koja su slijedila?
S prvoga moga hodočašća živo se prisjećam prizora žena koje su bile s ovcama, sa stokom u polju. Prije deset godina, kada sam došla drugi put, dočekalo me je puno zgrada i nisam se mogla snaći tražeći put kroz polje prema Brdu ukazanja. Sve je bilo drukčije. Ali duh Međugorja koji sam prvi put doživjela, ne, on se nikada nije promijenio. Još uvijek se moglo naći Gospu. Znate kako to meni izgleda? Jezik je siromašan, ali meni to izgleda kao da smo s Gospom povezani konopcem koji ona drži pa kad Gospa želi, ona povuče konopac i ne možete se oteti. Morate se vratiti!
Ovdje se osjećam tako blizu Gospi
Na drugom hodočašću Gospu sam osjećala tako blizu kao da sjedim uz nju i kao da je moja glava na njezinom ramenu, na njezinim njedrima. Ne pretjerujem kad kažem da sam mogla osjetiti i toplinu i miris njezina ruha. Osjećala sam kako me kao majka grli, a ja sam se samo još više prislanjala uz nju. Taj put Gospa je zaista postala moja majka. Sada razumijem Juana Diega, vidioca iz Meksika: Kada je jednoga dana došao pred Gospu pun dvojbi i pitanja, ona mu je rekla: »Zar ne razumiješ da sam ja tvoja majka?».
Ona zaista jest naša majka i ja sada činim sve da se obnovi molitva krunice, pomažem ljudima da idu na sakrament ispovijedi, počevši od mene same. Jedna osoba iz ove hodočasničke skupine nije bila na ispovijedi 27 godina, a to se sada dogodilo, ispovjedila se, pa bih rekla da je jedan od blagoslova koje nam Gospa daje to da nas približava, dovodi k svomu sinu Isusu Kristu. Ona nas dovodi do mjesta te nutarnje slobode, istinske, prave slobode, a mislim da je to najveći dar.
Jeste li bili na hodočašću u nekim drugim hodočasničkim mjestima i biste li mogli napraviti usporedbu s Međugorjem?
Podrijetlom sam Irkinja i mi u Irskoj imamo u svijetu poznato Gospino svetište koje se zove Knock. To je moje omiljeno mjesto, ali ovdje se osjećam bliže Gospi. Bila sam u Lurdu i Fatimi. Kad sam bila djevojčica, mislim da mi je bilo sedam godina, beskućnik koji se snalazi tako što popravlja stare stvari imao je jednu staru stvar, bila je to pećina iz Lurda s Bernardicom i Gospom. To je, zapravo, bila glazbena kutija, a iz nje se moglo čuti pjesmu «Ave Marija». Kad sam kao odrasla osoba otišla u Lurd, nisam mogla doći k sebi: To je bio taj moj mali Gospin kip.
Znala sam za jedan put koji ide iza svetišta pa sam svoju skupinu navečer tamo vodila i ostajali bismo po nekoliko sati u molitvi. Duboko volim Gospu Lurdsku, no ovdje je drukčije. Ovdje se osjećam tako blizu Gospi. Različito je. Ne može se reći bolje ili gore nego, jednostavno, tako je u mom srcu još od onoga dana kad sam vidjela kao djevojčica taj kipić Gospe Lurdske.
Što biste, na kraju, kazali čitateljima?
Odlazim iz Međugorja i svima vam želi reći kako ću za sve vas moliti. Svi koji ovdje žive u mom su srcu i sjećanju. Koliko god su sva Gospina svetišta u svijetu lijepa, Gospa je sada, danas, ovdje, i dok hodam bilo kojim dijelom Međugorja osjećam da hodam Gospinim stopama. Želim izreći riječi koje za mene imaju osobitu važnost, one što ih je Gospa rekla Juanu Diegu: «Juane, zar ne znaš da sam ja tvoja majka?». Uvijek, bez trunčice sumnje, budimo svjesni da je Gospa naša majka, a mi njezina djeca, njezina ljubljena djeca. Dopustimo joj da nas zagrli svojim majčinskim rukama. Nemojmo se plašiti dopustiti da nas grli i ljubi, kazala je sestra Susan.
