Sveti Padre Pio iz Pietrelcine
Glasoviti i kod vjernika omiljeni Padre Pio, talijanski kapucin i mističar, rođen je 25. svibnja 1887. godine u južnotalijanskom mjestu Pietrelcina. Na krštenju je dobio ime Francesco. Od malena je osjećao potrebu za izražavanjem svoje duhovnosti kroz oblike stroge pokore pa je običavao, umjesto na jastuku, spavati na kamenu i svakodnevno molio najmanje petnaest krunica.
Također je od ranih dana često doživljavao i nadnaravna ukazanja, što će se nastaviti kroz daljnji njegov život. Sa 16 godina ušao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je obukao franjevački habit i uzeo ime brat Pio.
Ubrzo nakon što je ređen 1910. godine dobiva na svom tijelu prve znakove posebnih ožiljaka suživljenosti s Kristovom patnjom – stigme, a viđenja postaju sve izraženija. Prema zapisima, često je upadao u ekstatična stanja u kojima je imao viđenja Isusa, Marije i svetaca ali je, s druge stran,e doživljavao i vražja opsjednuća, koja su ga fizički jako iscrpljivala. Zdravstveno stanje mu je bilo dosta loše pa je, zadržavši svoj kapucinski habit, nastavio život u rodnom domu. Kraće je vrijeme bio u vojsci, no zbog lošeg zdravstvenog stanja otpušten je i ponovno se vraća u samostan u San Giovanni Rotondo, gdje ostaje do kraja života.
Od 1918. pa do smrti, 23. rujna 1968. godine, stalno je imao stigme – krvave rane na rukama, nogama i desnom boku. One su stalno krvarile i boljele, punih pedeset godina. Osim što je na takav fizički bolan način bio obilježen, morao je podnositi i različite oblike nerazumijevanja. Dok je narod u tom mističaru vidio sveca i hrlio mu na ispovijed i svetu misu, ekstatični oblici njegova života zahtijevali su pomno medicinsko preispitivanje te mu je zbog toga jedno vrijeme bilo zabranjeno vršenje svećeničke službe, osim u zatvorenim samostanskim zidinama, daleko od javnosti i druge subraće.
Nakon pomne medicinske i znanstvene obrade onoga što se zbivalo s njegovim tijelom, zaključeno je da je sve autentično, te je tada mogao nastaviti ispovijedati i slaviti svetu misu, činiti ono što je jedino cijeli život i želio. Otada se ponovno u samostan slijevaju “rijeke” hodočasnika, a sačuvana svjedočanstva govore o čudesnim izlječenjima mnogih, kao i o zadobivanjima drugih milosti. Živio je kao siromašni fratar koji je bio sav uronjen u molitvu i Kristovu patnju, posebno u svetoj misi.
Čovjek molitve i patnje, skroman i ponizan fratar, ispovijedao je od jutra do mraka i ponizno služio svetu misu. Njegova duhovna oporuka glasi: “Ljubite Gospu i nastojte da ona ljubi vas. Molite uvijek krunicu!” Svesrdno je nastojao ublažiti patnje mnogih obitelji, naročito bolesnika i siromaha. Zbog toga je 1956. utemeljio i otvorio “Kuću za olakšanje patnji”, posvećenu Mariji, tada najbolje opremljenu bolnicu u Italiji. Već 1940. počeo je organizirati molitvene skupine, koje je nazvao “rasadištem vjere i ognjištem ljubavi”, a pravi su procvat doživjele između 1947. i 1950. Kasnije ih je papa Pavao VI. nazvao “velikom rijekom ljudi koji mole”.
Izmoren stalnim patnjama i već u godinama, otac Pio je sve više gubio snagu, tako da se početkom 1968. godine kreće u kolicima. Umro je u noći, oko 2:30 ujutro 23. rujna 1968. godine. Ljudi su ga odmah počeli slaviti kao sveca. Crkva u kojoj je godinama slavio svetu misu, uskoro je postala cilj neprestanih hodočašća te mjesto molitve, ljubavi i obraćenja. Za života, a još više nakon smrti, Bog je po ovome čudesnom svecu učinio, i još uvijek čini, tolika čuda i milosti u svome narodu. Tijelo mu je ostalo neraspadnuto. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 2. svibnja 1999., a na proslavu beatifikacije došlo je čak milijun hodočasnika. Svetim ga je proglasio isti papa 16. lipnja 2002. godine.
“Molitva je najbolje oružje koje imamo: to je ključ koji otvara srce Božje”, rekao je sv. Padre Pio.
