Sveti Egidije, jedan od četrnaest svetih pomoćnika u nevolji
Danas slavimo svetog opata Egidija ili, francuski, Gilesa. Egidije je rođen u Ateni sredinom sedmoga stoljeća. Iz rodne Atene uputio se u Septimaniju, današnju južnu Francusku, gdje je živio kao pustinjak u blizini ušća rijeke Rhone.
Ondje je osnovao samostan, opatiju svetog Gilesa, koja je u srednjem vijeku bila važna postaja na hodočasničkom putu za Santiago. Prema Zlatnoj legendi, svetac je najprije živio u okolici Arlesa, a zatim se povukao u šume u blizini Nimesa, gdje je živio kao pustinjak.
Jedino mu je društvo bila košuta koja ga je hranila svojim mlijekom. Osim mlijeka, nije se hranio nikakvom drugom hranom životinjskog porijekla. Konačno su ga u šumi našli kraljevski lovci. Gađajući košutu, pogodili su svetog Egidija, koji se od tada štuje kao zaštitnik tjelesno hendikepiranih.
Kralj je veoma poštovao sveca zbog njegove skromnosti i odbijanja svih časti, te mu je sagradio samostan koji je po njemu prozvan Saint-Gilles-du-Gardi u kojem su živjeli redovnici benediktinci. Ondje je Egidije početkom osmog stoljeća i umro, stekavši za života slavu kao svetac i čudotvorac. Svečev se kult tijekom srednjeg vijeka proširio Europom. Relikvije su mu tijekom šesnaestog stoljeća, u strahu od hugenota, prenesene u Toulouse, ali su početkom devetnaestog stoljeća ponovno vraćene u njegov samostan.
Egidije je zaštitnik tjelesno hendikepiranih osoba, a zaziva se i protiv depresije. U ikonografiji ga se prikazuje s košutom i strijelom. U srednjem je vijeku ubrojan, kao jedini svetac koji nije mučenik, u Četrnaest svetih pomoćnika u nevolji koji su se izvorno zazivali protiv kuge.
